Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
11 komentara

Što s ratnim invalidima? Škole im osnovali da ih opet obuče...

Tako je to funkcioniralo u Zagrebu: Nakon što su se vojnici zaliječili, poslani su u invalidsku školu gdje su uz fizikalnu i radnu terapiju, dobivali poduku o socijalnoj integraciji te izučavali razne zanate...

VARIOUS - WORLD WAR I
Foto: Profimedia
11 komentara

Povodom 100. godišnjice od završetka Prvog svjetskog rata poznatog i pod imenom Veliki rat donosimo vam neke od najzanimljivijih likova, priča i događaja koji su obilježili ovaj svjetski sukob u kojem je život izgubilo više od 10 milijuna ljudi..

Veliki socijalni problem kao izravna posljedica rata bili su vojni invalidi. A velik je problem bio što u to vrijeme nije postojao ni ortopedski odjel u bolnicama, a pogotovo ortopedska bolnica.

Stretcher bearers giving aid to a soldier lying wounded in a trench on The Somme, France during World War I. | Autor: Profimedia Foto: Profimedia

- Taj je pionirski zadatak preuzeo na sebe dr. Božidar Špišić, prvi hrvatski školovani ortoped. Nakon odbijanja Kraljevske zemaljske vlade za otvaranjem ortopedskoga odjela u jednoj od zagrebačkih civilnih bolnica 1905. otvorio je 1908. u Palmotićevoj 22 prvi i privatni ortopedski zavod u jugoistočnoj Europi. Međutim, dr. Špišić je u lipnju 1915. u bolnici Crvenoga križa gdje je djelovao kao primarni liječnik u podrumu „Obrtne škole“ , a to je danas „Škole primijenjene umjetnosti i dizajna“ na tadašnjem Sveučilišnom trgu osnovao „Ortopedski zavod za ratne ozljeđenike“ zajedno sa ortopedskom radionicom i invalidskom školom - navodi prof. Boris Kukić čiji je rad objavljen u katalogu Muzeja grada Zagreba, "Zagreb u Prvom svjetskom ratu-Odjeci s bojišnice", koji je izašao 2015. godine.

Početkom 1915. osnovan je „Zemaljski odbor za naobrazbu i liječenje hrvatsko-slavonskih ratnih invalida u Zagrebu“, na čelu s grofom Miroslavom Kulmerom ml. Glavni cilj odbora bilo je zbrinjavanje i osposobljavanje vojnika koji su uslijed ranjavanja, bolesti ili bilo koje druge nesreće u ratu izgubili kompletnu ili djelomičnu sposobnost samostalnoga ostvarivanja dohotka.

Prije osnivanja odbora vojni invalidi su nakon liječenja, kao nesposobni za vojnu službu otpušteni svojim domovima i ostavljeni na brigu svojim obiteljima.

Napokon osnovana i ortopedska bolnica

Nakon što su se vojnici zaliječili koliko su mogli, poslani su u invalidsku školu gdje su uz fizikalnu i radnu terapiju, dobivali poduku o socijalnoj integraciji te izučavali razne zanate. 

- Već prvoga mjeseca postojanja zavoda, uz pomoć dobrovoljnih bolničarki liječilo se na stotine vojnika pristiglih s talijanskoga ratišta. Kako se njihov broj sve više povećavao, dr. Špišić je uz dopuštenje gradskih vlasti, u ožujku 1916. u zgradi „Gradske građanske škole“ na uglu Gajeve i Marulićeve ulice, a danas je to zgrada Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta, osnovao i uredio prvu hrvatsku modernu „Kraljevsku zemaljsku ortopedsku bolnicu“, sa oko 200 postelja - ističe autor prof. Kukić.

Istodobno sa osnutkom ortopedske bolnice, vojna uprava je izgradila osam velikih baraka na Ciglani, na području od srednjoškolskoga igrališta „Školskoga foruma“ (danas „Muzej Mimara“) sve do istočnoga krila današnjega Arhitektonskoga fakulteta u Kačićevoj ulici, u kojima su bile smještene invalidske škole i stanovi za siromašne invalide, čime se povećao kapacitet na 800 kreveta.

Izložba 'Što sve može stvoriti i osakaćeni čovjek'

Invalidske škole, objašnjava profesor Kukić, dijelile su se na stručne i obrtne grupe. Stručna grupa sastojala se od raznih tečaja (lugarskoga, analfabetskoga, trgovačkoga, bankarskoga i osiguravateljskoga, pisarničkoga i manipulativnoga, strojopisnoga i obrazovnoga za obrtnike), a obrtna grupa od (krojačkoga, postolarskoga, opančarskoga, stolarskoga, brijačkoga, košaračkoga, vrtlarskoga, knjigoveznoga, za pletenje mreža, tokarskoga i užarskoga tečaja). 

Kako se veći dio vojnih invalida bavio poljoprivredom, bio obrtnik ili radio kao činovnik u gradskoj ili državnoj službi, išlo se prema principu da se svakoga od tih invalida ponovno nauči zvanju u kojemu je bio zaposlen i da im se time omogući povratak u civilnu službu, pogotovo ako znamo da je vladala nestašica muške radne snage uslijed sveopće mobilizacije. 

Barbed wire surrounding a French trench, World War I, 1915. | Autor: Profimedia Foto: Profimedia

- Posljednji mjesec rata, invalidske škole priredile su u barakama na Ciglani izložbu svojih radova s mnogobrojnih tečajeva, koja se održavala od 12. do 30. listopada 1918. s ciljem „da dokaže, što sve može stvoriti i osakaćeni čovjek, ako je ustrajan i marljiv, a uz to imade jaku volju i vjeru.“ Statistički gledano u zavodu, kasnije i bolnici od 1915. do 1919. godine primljeno je i zbrinuto oko 7350 ratnih invalida, raznih ortopedskih slučajeva, izvršeno je oko 619 raznih operacija, izrađeno oko 3880 sadrenih modela i provizornih proteza. U ortopedskoj radionici izrađeno je u razdoblju od 1915. do 1925., oko 11036. ortopedskih aparata i proteza. - navodi autor znanstvenog rada.

Rehabilitacija slijepih vojnika

Slijepi vojni invalidi liječili su se u „Zavodu društva sv. Vida za slijepe vojnike“. Prvi slijepi vojnik, smješten je 23. veljače 1915. u prostorije društva na Mlinarskoj cesti 10, da bi nešto kasnije s još dvojicom pridošlih vojnika bio prebačen u zasebne prostorije u Visokoj ulici 8. U zavod su primani slijepi vojnici s područja tadašnje Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije te Bosne i Hercegovine. 

Razlog sljepoće u većini slučajeva bila je direktna ili indirektna ozljeda očnih živaca, prouzročena prostrjelnom ranom lubanje, što se uskoro promijenilo otvaranjem talijanskoga ratišta i vođenja borbi u kršu, gdje su vojnici, više oslijepili od rasprskavanja kamena, uslijed udara granate ili puščanog zrna. 

Ipak, najveći broj vojnika oslijepio je izvan ratišta, po vojničkim taborima i odjelima za liječenje trahoma u bolnicama, od očne gonoreje uzrokovane liječničkom nemarnošću ili neznanjem. 

Rehabilitacija slijepih vojnika, sastojala se od čitanja i pisanja na Brailleovom pismu, učenja sviranja, polaženja četkarskih i košaraških radionica, pletenja trstenih stolaca itd., čiji su se gotovi proizvodi prodavali u dućanu društva, u prolazu Prve hrvatske štedionice (poznatijem kao Oktogon), u Ilici 5.

Tuberkulozni vojnici smješteni u lječilištu Brestovac

U lječilištu Brestovac, podignutom 1909. godine, na južnoj strani Medvednice, za vrijeme rata, liječili su se tuberkulozni vojnici. Uz bolnicu je tijekom rata uz brojne poteškoće podignuto čak 29 bolesničkih drvenih baraka, sa oko 1000 bolesničkih postelja. Na području grada nalazilo se još nekoliko sličnih rehabilitacijskih ustanova pod upravom Zemaljskog odbora, kojima je upravljao dr. Milivoj Dežman, specijalist za pluće bolesti, ujedno i prvi upravitelj Brestovca do 1920. godine.

medvednica.info | Autor: medvednica.info Foto: medvednica.info

- Svaka pukovnija, pa tako i zagrebačke imale su svoj oporavni odjel u kojem su djelovali razni ortopedski zavodi. „Oporavni odjel 25. domobranske pukovnije za momčad“ smješten negdje na Selskoj cesti osnovan je od strane domobranskoga vrhovnoga zapovjedništva na poticaj hrvatskoga domobranskoga okružja, za vojnike teže stradale na ratištu, koji nakon temeljitog liječenja u bolnici, nisu više bili sposobni aktivno sudjelovati u vojnim operacijama, gdje su čekali konačni otpust iz vojne službe. Moglo se smjestiti oko 1400 oporavljenika.
 

Tema: History

Možda vas zanima i ovo:
Message