Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se

'Svi ideali i svi moji ciljevi kao KGB-ovca doživjeli su slom...'

ŠESTI DIO Knjiga 'Novi car' novinara NY Timesa Stevena Lee Myersa opisuje nevjerojatnu priču o putu do moći Vladimira Putina. 24sata vam ekskluzivno donosi feljton s izvatcima iz knjige, koja je na svim kioscima

Autor 24sata

Demokracija se suočava sa hladnom zimom

Vladimir Putin osjećao je dovoljno gorčine zbog toga što je svjedočio raspadu sovjetskog ideala u Europi, bespomoćan da zaustavi gubitke. Znao je kako podijeljena Njemačka neće moći izdržati unatoč zavjetu Ericha Honeckera početkom 1989. da će Berlinski zid stajati “50, čak i 100 godina”. 
Za Putina je bilo važnije ono što je smatrao bezuvjetnom sovjetskom predajom koja je bila popraćena ponižavajućim, katastrofičnim i kaotičnim povlačenjem. 
“To je ono što je boljelo”, rekao je. 
“Jednostavno su sve ostavili i udaljili se.” 
Muškarci i žene s kojima je radio gotovo pet godina bili su odbačeni, napušteni; njihovi su ih sovjetski zaštitnici prepustili milosti Zapadne Njemačke i njihovim osvetnički nastrojenim građanima. 

Putinovi susjedi i prijatelji odjedanput su ostali bez posla, izopćeni zbog toga što su radili za Stasi. Katjinoj predškolskoj učiteljici, časnici Stasija, bilo je zabranjeno raditi s djecom. Jedna od Ljudmilinih prijateljica “plakala je za svojim izgubljenim idealima, zbog sloma svega u što je vjerovala cijeli svoj život”, Ljudmila se prisjeća. 
“Za njih je to bio slom svega – njihovih života, njihovih karijera.”

Obavještajni časnici osjećali su se posebno izdanima. Markus Wolf, šef istočnonjemačke strane obavještajne službe do 1986., Gorbačovu je zamjerao njegovu ravnodušnost nakon 1989., iako je kratko vrijeme proveo u izbjeglištvu u Rusiji. 
“Naši moskovski prijatelji nisu se posebno žurili pružiti drugarsku podršku posljednjih stresnih mjeseci”, pisao je. 
“Poput nas, i oni su bili potpuno nespremni za ono što se dogodilo. Navodno vječno bratstvo kojemu smo nazdravljali svih ovih godina sada je postalo otrcanom družinom.”

Horst Böhm, šef Stasija u Dresdenu, počinio je samoubojstvo u svojem domu 21. veljače 1990., nedugo prije nego što je trebao svjedočiti ispred komisije o budućnosti raspadajuće države, iako su kružile glasine da je ubijen kako bi ga se spriječilo da svjedoči tijekom suđenja drezdenskom despotskom šefu Hansu Modrowu. Istočni Nijemci ubrzo su doznali istinu o KGB-ovoj desetljećima dugoj operaciji LUČ, usmjerenoj na špijuniranje njihova naroda. 

Horst Jehmlich, Böhmov pomoćnik, osjećao je kako ga je Putin osobno izdao. 
“Varali su nas i lagali nam”, rekao je. KGB je u Istočnoj Njemačkoj bio u kaosu žureći se uništiti ili ukloniti obavještajne datoteke koje su posjedovali istodobno kidajući ili prikrivajući svoju mrežu agenata te stvarajući temelje za nove. 
Posljednji šef u Dresdenu, general Širokov, naredio je uklanjanje i uništenje dvanaest kamiona dokumenata iz sjedišta sovjetske oklopne divizije. Spalili su ih toliko da se peć napravljena za taj zadatak pokvarila. 

Zapovjednik bataljuna potom je iskopao rupu na terenu, u nju pobacao sve papire te naredio da se hrpa natopi benzinom. I potpukovnik Putin palio je datoteke – “sve naše komunikacije, naše popise kontakata i mreže naših agenata” – no on i njegovi kolege najvažnije su ipak poslali u arhive KGB-a u Moskvi. 

Prava opasnost bila je izlaganje KGB-ovih tajni Zapadu i NATO-u, iako on nije mogao učiniti mnogo kako bi to zaustavio, kao što to nije mogao ni itko drugi u drezdenskoj ispostavi. 


Povratak kući 1990. godine

Početkom novog desetljeća potpukovnik Putin i njegov kadar bili su pozvani natrag kući, no on je imao obaviti još jednu, posljednju misiju kao operativac sovjetske obavještajne službe. Nastavio je regrutirati doušnike nadajući se da će stvoriti novu mrežu agenata koji bi poslužili kao zaštitnici u demokratizaciji Istočne Njemačke. 

Okrenuo se svojim starim prijateljima i kontaktima uključujući inspektora u drezdenskoj policiji te Stasijeva časnika Klausa Zucholda, kojega je bio upoznao četiri godine prije. 

Zuchold ga je odveo na jedan od njegovih prvih obilazaka Saske – čak i prije nego što je Ljudmila stigla – te ga je redovito posjećivao. Zuchold očigledno nikada prije nije radio za KGB, sve do nakon događaja 1989. godine. U siječnju 1990., za jednog od njegovih posljednjih činova, potpukovnik Putin formalno ga je regrutirao poslavši njegov dosje iz Stasija Centru u Moskvi na odobrenje. Diktirao je Zucholdov zavjet vjernosti KGB-u, njegovoj kćeri darovao knjigu s ruskim bajkama te nazdravio prigodi sovjetskim vinjakom.

To se pokazalo kratkotrajnim uspjehom: godinu dana poslije, nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke u listopadu 1990., Zuchold je prihvatio ponudu amnestije ne otkrivši samo o svojoj regrutaciji, već razotkrivši petnaest drugih agenata koji su bili u KGB-ovoj drezdenskoj mreži. Izdaja agenata – i konfiskacija Stasijeve goleme kolekcije datoteka koju je izvršio zapadnonjemački BND te potom njihovo javno objavljivanje koje je razotkrilo i razmjere KGB-ovih aktivnosti – razbjesnila je potpukovnika Putina. 

Poslije će reći svojem starom prijatelju Sergeju Rolduginu kako stasijevci nikada nisu trebali predati svoje arhive, kako nikada nisu trebali izdati one koji su bili doušnici. Roldugin ga je rijetko čuo da govori o svojem poslu i rijetko ga je vidio tako preplavljenog emocijama. 

“Rekao je kako je to bilo jednako izdaji”, prisjeća se Roldugin. “Bio je vrlo uznemiren, izrazito”, ali isto tako i posramljen i obuzet grižnjom savjesti. 

Ničime nije mogao pomoći svojim njemačkim drugovima dok se njihov tajni svijet urušavao. 

“Osjećao sam”, rekao je Rolduginu, “kao da je krivnja na meni samome.”

U veljači 1990. kutije za pakiranje ispunile su Putinov skromni stan, svaka numerirana i imenovana. Stan je podsjećao na skladište. KGB-ovo povlačenje, popraćeno onim sovjetske vojske, najednom je oslobodilo stambene prostore u Dresdenu. 

Jörg Hofmann, mladić čija je supruga imala veze u gradskoj upravi, uspio je dobiti najam tog stana. Svratio je pogledati ga dok su Putinovi čekali selitelje. Zidovi su bili prekriveni aluminijskim tapetama, prozori urešeni izrescima babuški koje su izradile djevojčice. Putinovi su bili pristojni i prijateljski nastrojeni; potpukovnik nije pokazivao nikakvu gorčinu ili kakvu drugu emociju. Samo je rekao Hofmannu da se vraća kući.

Dana 1. ožujka Hofmannovi su se uselili. U četiri i pol godine Putinovi su uspjeli uštedjeti nešto tvrde valute koju je zaradio, a susjed im je darovao perilicu za rublje. Bila je stara dvadeset godina, no radila je još sljedećih pet. To je sve što su imali od njegove karijere stranoga obavještajnog agenta.
Njihove su stvari bile spakirane u transportni kontejner i poslane u Moskvu. Par, sa svojim dvjema mladim kćerima, ukrcao se na vlak za Moskvu. Na povratku je lopov pobjegao s Ljudmilinim kaputom i s onoliko rubalja i maraka koliko je sa sobom imala.

Putinovi su izdaleka pratili prevrat Gorbačovljeve ere – javno oduševljenje koje su izazivale perestrojka i glasnost – no bez obzira na to što su očekivali, bili su razočarani onim što su pronašli kada su se vratili. Nakon lagodnog života u Istočnoj Njemačkoj život kod kuće bio je svojevrsni šok. 

“Tu je bilo istih onih užasnih redova, kartica za obroke, kupona, praznih polica”, prisjeća se Ljudmila. Bojala se ići u trgovinu ne mogavši “tražiti najbolje ponude i stajati u svim tim redovima. Samo bih odjurila u najbližu trgovinu, kupila što je već bilo najpotrebnije i vratila se kući. 

“Bilo je užasno.” Propustili su oslobađajući intelektualni i politički duh ere, distribuciju zabranjenih filmova i prethodno cenzuriranih romana poput Majstora i Margarite, Bulgakova remek-djela u kojem je zamišljen Vragov posjet Moskvi, ili Pasternakova Doktora Živaga. 
Nove slobode u čitanju, raspravljanju i otvorenom razmišljanju mnogima su bile nevjerojatno uzbudljive, no oni su se vratili u Rusiju u trenutku kada su se Gorbačovljeve liberalizirajuće reforme počele raspadati. Ljudmila je osjetila kako je njezin suprug “izgubio dodir s pravom svrhom svojeg života”. 


“Ne znam što mi je činiti”

Njegova karijera KGB-ova časnika našla se na prekretnici. Pridružio se masovnoj repatrijaciji obavještajnih operativaca iz inozemstva, ne samo iz Njemačke, već i iz cijele Istočne Europe te s ostalih dalekih bojišta hladnog rata poput Afganistana, Angole, Mongolije, Vijetnama, Nikaragve i Jemena. Bili su to poraženi, utučeni, nezaposleni, raseljeni izbjeglice propadajućeg carstva. 
Centar u Moskvi bio je tipično odredište za časnike koji su se vraćali sa svojih zadataka u inozemstvu. Samo što više ništa nije bilo tipično.

Tijekom tri mjeseca početkom 1990. Putin nije bio čak ni plaćen. KGB mu je prvotno ponudio mjesto u sjedištu Prve glavne uprave u Jasenovu, pošumljenom, strogo čuvanom posjedu jugozapadno od Moskve. Njegov rang i odredba o mjestu zaposlenja obično bi mu osigurali stan u Moskvi, no nijedan nije bio slobodan. 

Uz toliko obavještajnih veterana u potrazi za domovima morao bi čekati, možda i godinama. Ljudmila je voljela Moskvu i željela se ondje preseliti, a on je shvaćao da jedino u Moskvi ima izgleda napredovati, ne u Lenjingradu, no njegove su nejasne sumnje o budućnosti Sovjetskog Saveza bile očvrsnule. 

Nakon petnaest godina njegova karijera nije bila odveć spektakularna niti je više bila nadahnjujuća. Tijekom zadnje drezdenske godine počeo je osjećati rastrojstvo organa moći, raspad discipline, lopovluk i bezakonje unutar vlastitih redova. Otišao se naći sa svojim starim načelnikom i mentorom, pukovnikom Lazarom Matvejevim, koji je bio stacioniran u Jasenovu. 

“Ne znam što mi je činiti”, rekao je Matvejevu u pukovnikovom sumornom stanu u Moskvi. Matvejev, i dalje mareći za svojega bivšeg podređenog, nije učinio ništa kako bi ga nagovorio da ostane u Moskvi ili u KGB-u. 
“Odgovori Ljudu od toga”, prisno mu je rekao, “i otiđite u Lenjingrad.” Ondje je barem imao stan u kojemu bi mogli živjeti: onaj njegovih roditelja.

Stariji Putinovi preselili su se u veći stan, ovaj put na Sredneohtinskom prospektu, nedaleko od akademije na kojoj je Vladimir prvi put prolazio obuku nakon što se pridružio KGB-u. Stoga je prihvatio posao asistenta rektora za međunarodna pitanja na svojemu starom sveučilištu, KGB- ov položaj koji je za svrhu imao držati na oku studente i posjetitelje. 

Napokon, bit će “na tajnom zadatku”, iako pravi identitet službenika na takvim položajima, namjerno, nije bio strogo čuvana tajna. Nije škodilo da ljudi znaju kako se KGB skriva posvuda. 
Pridružio se Olegu Kaluginu, bivšem zamjeniku ravnatelja KGB-a u Lenjingradu, koji je opisivan kao “apsurdni, golemi zigurat, zastrašujuće centraliziran stroj, religija koja je željela kontrolirati sve aspekte života u našoj golemoj državi.”

Sveučilišni rektor Stanislav Merkurijev bio je teorijski fizičar kojemu je mjesto dodijeljeno u prvim danima Gorbačovljeva mandata. Govorio je engleski, njemački i francuski te je bio odlučan otvoriti zagušen sustav višeg obrazovanja. Do vremena svoje preuranjene smrti 1993. zaslužio je pohvale zbog toga što je od sveučilišta napravio jedno od najboljih u Europi. 

Okružio se s profesionalcima istih razmišljanja – i, što je zacijelo morao znati, posljednjim braniteljem KGB-a. Za ostarjelog veterana KGB-a položaj na sveučilištu bio bi sinekura, ugodna i nezahtjevna, no za potpukovnika od samo trideset i sedam godina ispred kojega su bile još godine i godine službe činio se kao slijepa ulica. Izgledi da će ponovno biti poslan na zadatak u inozemstvo bili su mali; KGB je otpuštao ljude, a njegova su postignuća bila jedva dovoljna da mu osiguraju mjesto. 

Njegova se karijera u stranoj obavještajnoj službi prema tome sručila niz provaliju. Čak ni Matvejev nije mogao pružiti ruku kako bi ga povukao. Rekao je Sergeju Rolduginu kako namjerava napustiti KGB, iako je Roldugin imao svojih sumnji. 

“Ne postoje bivši obavještajni agenti”, rekao je. Suosjećao je s ljutnjom i zbunjenošću svojeg prijatelja, no shvaćao je njegov mentalitet. “Možeš prestati raditi u toj organizaciji, no njezin pogled na svijet i način razmišljanja zauvijek će ti ostati u glavi.” 
Lenjingrad se nije mnogo promijenio izvana, no perestrojka je udahnula novi život u gradsku politiku. U ožujku 1989., dok su

Putinovi još bili u Dresdenu, gradovi po cijelom Sovjetskom Savezu održali su prve kompetitivne izbore u povijesti kako bi odabrali predstavnike novoga kvaziparlamenta, Kongresa na- rodnih zastupnika. Umjesto formalnog odabira vođa Komunističke partije, kako su sovjetski izbori dotad bez iznimke prolazili, glasači u Lenjingradu pobunili su se te odbili gornjih pet kandidata, a među njima i gradskog partijskog vođu Jurija Solovjeva.


Početak nove karijere

Umjesto toga jedan od izabranih bio je visoki, karizmatični profesor prava na Putinovoj almi mater, Anatolij Sobčak. Rođen u dalekom Sibiru i obrazovan u Lenjingradu, Sobčak se već istaknuo kao kritičar sovjetskog sustava. Mnogo je pisao zalažući se za trgovinske reforme i vladavinu zakona; njegova doktorska disertacija bila je odbijena pod izlikom da je politički neko- rektna.

Sobčakovi kolege s prava neočekivano su ga nominirali da bude jedan od kandidata iz sveučilišnog okruga na Vasiljevskom otoku, koji je uključivao i Baltičko brodogradilište te tisuće brodograditelja i lučkih radnika. 
Unatoč pokušajima Komunističke partije da iz izbora isključi kandidate oporbe Sobčak se uspio popeti na drugo mjesto tijekom svojevrsnoga političkog vijeća održanog u brodogradilišnoj Palači kulture nakon svojega kasnonoćnog govora kojim je, bez prethodne pripreme, evocirao Martina Luthera Kinga mlađeg. 
“Sanjao sam o vremenu kada će našom državom vladati zakon – bit će to država koja ne dopušta dodjelu prava i privilegija nekim ljudima nauštrb drugih”, kasnije je napisao. 

Iako nije imao izbornog iskustva, Sobčak se bacio u politiku. Poput Gorbačova vjerovao je da se sovjetski sustav može promijeniti reformama, no poslije je shvatio kako ni on ni država nisu spremni za novíne demokracije nakon desetljeća straha i sumnje koji su slomili sovjetsko društvo. Osobitosti sustava – zaposlenje, smještaj i godišnji odmori koje je dodjeljivala vlada – značile su da je većina ljudi živjela i radila unutar uskoga društvenog kruga gajeći duboko nepovjerenje prema svima izvan njega. 

“Nikada ne razgovaraj sa strancima”, poznati citat iz Majstora i Margarite, bio je uistinu jedan od načela Sovjetskog Saveza. Sobčak je smatrao da živi sve rjeđim životom inteligencije, koji je bio ugodan iako “sve više ograničavajući”, ali kada je otišao predstaviti svoju kampanju izvan svojeg miljea, otkrio je kako je zapravo znao vrlo malo o tome kako obični ljudi žive. 

Nakon što je bio izabran, Sobčak je ostavio pozitivan dojam tijekom sastanka Kongresa narodnih zastupnika u proljeće 1989. Pridružio se bloku reformističkih zakonodavaca koji je uključivao Andreja Saharova, disidentskog fizičara, i Borisa Jeljcina, nezgrapnoga partijskog službenika koji je postao prvim tajnikom u Moskvi, te je strastveno i elokventno izazvao sovjetsko vodstvo, vojsku te KGB na javnim saslušanjima koji su se prenosili po cijeloj zemlji. 

Sobčak je bio na čelu istrage o ubojstvu dvadesetero ljudi tijekom protusovjetske demonstracije 9. travnja u Tbilisiju, glavnom gradu Gruzije, otkrivši neistine o službenoj verziji vojnih mjera koje su se ondje poduzimale. 

Prevrati 1989. sada su se proširili i diljem Sovjetskog Saveza – s nemirima u Litvi, Azerbajdžanu i Armeniji. Unatoč posljednjim, nasilnim pokušajima da smire strasti sovjetske vlasti više nisu imale moć da sačuvaju cjelovitost sustava. Mjesec dana nakon što su se Putinovi vratili, Lenjingrad je izabrao novo gradsko vijeće. Dovoljno je reformista i nezavisnih kandidata dobilo mjesto da bi mogli razbiti monopol Komunističke partije nad gradskom vlašću. 

Novi su zakonodavci bili iskreni, ali isto tako i neiskusni, neorganizirani i bez vođe. Obratili su se Sobčaku s apelom da se natječe za jedno od preostalih dvadeset i pet praznih mjesta, a zatim da se i, ako pobjedi, natječe za posao predsjednika vijeća. Sobčakova istaknutost u Kongresu narodnih zastupnika u Moskvi pobudila je nadu da bi on mogao biti gradski vođa koji će ih sve ujediniti. Dobio je izbore te u svibnju postao predsjednikom vijeća, odnosno najvišim gradskim službenikom. 

Sobčak je “utjelovio prijelaz na novi oblik vlade”, kako je to rekao jedan povjesničar, pri čemu je nada trijumfirala nad razumom. Bio je pravni učenjak, a ne nadzornik, i bez obzira na njegovu karizmu, nije imao iskustva u vođenju grada u kojemu je živjelo pet milijuna ljudi a kamoli u vrijeme političkih prevrata dok su komunisti još svojeglavo kontrolirali birokraciju. 

Sobčaku su trebali saveznici i stručnjaci, stoga se okrenuo onoj instituciji u kojoj je, smatrao je, mogao pronaći kompetentne pomoćnike koji bi mu mogli pomoći upravljati onime što se pretvorilo u varljivu političku tranziciju. Okrenuo se instituciji koju je osudio na podiju Kongresa narodnih zastupnika. Okrenuo se KGB-u. 

Nedugo pošto je zauzeo svoje novo mjesto, Sobčak je telefonirao Olegu Kaluginu, bivšem špijunskom šefu čija se karijera našla u sukobu s KGB-ovom intrigom nakon njegove službe u stranoj obavještajnoj službi ostavivši ga u “unutrašnjem izgnanstvu” u Lenjingradu. Kalugin se tada pridružio redovima demokratskih reformista postavši jednim od najistaknutijih kritičara svoje bivše agencije. 
Sada je Sobček od njega trebao uslugu. Bi li mogao preporučiti nekoga unutar KGB-a kome bi mogao vjerovati kao savjetniku? Bio je sumnjičav prema birokraciji. Trebala mu je veza sa sigurnosnim snagama. Kalugin je predložio višeg časnika, general-potpukovnika kojemu je vjerovao, no Sobčak je odbacio tu ideju. Zabrinut da bi vanjski savez s KGB-om mogao okaljati njegovu demokratsku vjerodostojnost, želio je nekoga pritajenijega. 

Nekoliko je dana prošlo te je Sobčak ponovno nazvao. Pitao je Kalugina je li ikada čuo za mladog časnika Vladimira Vladimiroviča Putina. Neki bi pretpostavili kako je KGB imao prste u usmjeravanju mladog časnika u Sobčakov ured, no prema Kaluginu Sobčak ga je sam regrutirao. 

Dvostruki život

Vladimir Putin sjećao se Sobčaka s predavanja na pravnom fakultetu, no nije ga dobro poznavao. Prema njegovim pričama prijatelj s prava predložio mu je da posjeti Sobčaka, što je učinio sa strepnjom. Teško da se slagao s nekima od Sobčakovih najžučnijih kritika KGB-a, a k tomu Sobčakova je politička budućnost u najboljem slučaju bila nesigurna, kao i sve u Sovjetskom Savezu tijekom 1990-ih. 
Svejedno je tog svibnja otišao u Sobčakov novi ured u Marijinskom dvorcu, a Sobčak ga je zaposlio na licu mjesta. Rekao mu je da će s Merkurijevim srediti njegov premještaj i da počinje sljedeći ponedjeljak.

Doduše, najprije se Putin osjetio dužnim otkriti mu svoju pravu profesiju. “Moram vam reći da nisam samo pomoćnik rektora”, rekao je Sobčaku. “Redoviti sam časnik KGB-a.” 

Prema Putinovu sjećanju Sobčak je najprije oklijevao, a zatim, na Putinovo iznenađenje, odbacio taj problem. “Zajebi to!” odgovorio je.
Putin je ustrajao u tome da mora obavijestiti svoje nadređene i, ako to bude potrebno, dâ ostavku u KGB-u. Prolazio je teške muke odlučujući o tome, kažu njegovi prijatelji. Iako ga je razočarao, KGB je i dalje bio institucija kojoj je vjerno služio. No kada im je to priopćio, ispalo je da je sva njegova briga o tome kako će Centar reagirati bila uzaludna. 

KGB je bio sretan da ima agenta pod krinkom u uredu lenjingradske političke zvijezde u usponu. Taj je novi demokratski eksperiment ipak bio opasna stvar koja je zahtijevala vječitu budnost. 

I tako je uz KGB-ov blagoslov, a možda i na njihovo inzistiranje, potpukovnik Putin ostao u službi, nastavljajući zarađivati svoju mršavu, ali stalnu plaću, što je bilo više nego što je zarađivao kao Sobčakov savjetnik. 

Vodio je dvostruki život, život agenta na tajnom zadatku, napokon – samo unutar vlastite države. Počeo je savjetovati Sobčaka nastavivši raditi u malenom uredu na prvom katu sveučilišne crveno-bijele zgrade Dvanaest kolegija. Njegov je zadatak bio nadgledati strane studente i posjetitelje koji su pristizali u sve većem broju jer je glasnost smanjila putna ograničenja. Nije više radio u Velikoj kući na Litejni prospektu, no i dalje ju je povremeno posjećivao, čemu je razlog jedino mogao biti da svoje nadređene izvještava o dnevnim promjenama u politici – na sveučilištu i u Sobčakovu uredu. 

Kada je delegacija iz sanktpeterburškoga državnog fakulteta na Floridi u jeseni 1990-e pristigla radi obrazovne razmjene, upravo je potpukovnik odigrao ulogu domaćina predsjedniku fakulteta, Carlu M. Kuttleru mlađem, koji ništa nije slutio. 
Kuttler je upoznao Putinova sveučilišnog savjetnika Valerija Musina kada je on bio u posjetu Floridi predloživši mu stvaranje veze između dvaju gradova i dvaju sveučilišta. Kada su Kuttler i njegova delegacija stigli, Putin ih je dočekao na aerodromu te je sljedećih deset dana proveo dogovarajući njihove sastanke, ručkove i koncerte simfonije i baleta. 

To je činio s takvom točnošću i učinkovitošću da je Kuttler bio iznenađen, posebno s obzirom na pogoršavajuće ekonomske uvjete u gradu, uključujući i kritičnu nestašicu benzina koja je uzrokovala duge, frustrirajuće redove. Kada je Kuttler otišao na izlet izvan grada, vladina limuzina našla se u opasnosti da ostane bez goriva, no tada je Putin intervenirao usmjerivši je do gradskoga sanitarnog skladišta gdje su mogli naći gorivo. 

Njegove dvostruke karijere sve su se više počele ispreplitati. Upoznao je Kuttlera sa Sobčakom, a na domjenku posljednje večeri Sobčak je zamolio Kuttlera za uslugu.

 “Carl, možeš li nešto učiniti za mene?” počeo je. “Mi nemamo mnogo novca za putovanje.” Sobčak je u vidu imao međunarodna putovanja te se želio ponovno vratiti u Sjedinjene Države. 

“Bi li ti mogao platiti put?” Kuttler je skupio novac te je Sobčak došao u posjet mjesec dana poslije.
U Washingtonu je upoznao predsjednika Georgea H. W. Busha te znamenite kongresne vođe. Zrakoplovom tvrtke Procter & Gamble prevezli su Sobčakovu delegaciju do Clevelanda na jedan dan. U Floridi je odsjeo u Kuttlerovoj kući na zaljevu gdje se čudio ekološkim ograničenjima koja su zabranjivala da se sruši i jedno drvo bez dozvole gradske uprave.
Putin je smatrao da je Sobčak otputovao u Ameriku zahvaljujući svojoj odluci da ga promakne među svoje stalno osoblje 1991. Prisjetio se i Kuttlerova ponašanja na banketu. Kada je došlo vrijeme da uzvrati zdravicu, Kuttler je zamolio iznenađene goste da se uhvate za ruke, a potom izrekao molitvu. 

“Molili ste se za naše sveučilište”, Putin ga je podsjetio kada su se ponovno susreli desetljeće poslije. 

“Molili ste se za naš grad. Molili ste se za našu zemlju. I molili ste se za mene.” Kuttler je pretpostavio kako mladi sveučilišni asistent nikada dotad nije čuo molitvu u svoje ime. Nije ni zamišljao kako je njegov domaćin KGB-ov časnik. 
Budućnost potpukovnika Putina postala je sve više povezana s muškarcem koji je bio sklon citirati klasične pjesnike te vješto recitirati ono što su nekoć bile hereze.

 “Svi smo donekle vezani za sustav”, Sobčak je napisao samo godinu dana nakon što je njegov novi savjetnik došao raditi za njega promišljajući o Puškinovu Brončanom konjaniku i o onome što je zvao “sistemskim sindromom”. 

“Od rođenja nas poučavaju netoleranciji, sumnji i paranoidnom strahu od špijuna.” 
Sobčak je zamišljao novi Sovjetski Savez koji je nudio pravdu i nadu, demokraciju, “normalno, civilizirano stanje” u kojemu “nema potrebe da se izvrši pokolj nad jednom polovicom populacije kako bi se usrećilo onu drugu”. 

Služba u KGB-u Putinu bila “svetinja”.

Dva muškarca činila su neobičan par. Razlikovali su se po godinama, temperamentu i filozofiji. Sobčak je bio napadan, karizmatičan; Putin suzdržan, inherentno sumnjičav i tajnovit. 

Nije dijelio Sobčakovo neprijateljstvo prema Sovjetskom Savezu, no svejedno je svojemu novom šefu služio odano kako je služio i svojim zapovjednicima u KGB-u, a s vremenom je počeo preuzimati neke od svjetonazora svojega nadređenoga.
 Dok su drugi časnici KGB-a davali ostavke iz principa ili u potrazi za novim načinima zarade, Putin je igrao na sigurno. Nikada nije raskrstio s agencijom kao što je to učinio Kalugin; nije žalio zbog svoje službe niti će zbog nje ikada požaliti. 
Jurij Leščev, jedan od njegovih nadređenih u Lenjingradu koji je isto služio u Istočnoj Njemačkoj, rekao je kako je služba u KGB-u Putinu bila “svetinja”.
Pa ipak, Sobčak ga je povlačio sve dublje i dublje u politiku nove ere. 

Radio je za stari režim – i za one koji će ga svrgnuti. Lenjingradsko gradsko vijeće, iako je bilo demokratično, pokazalo se nesposobnim. Njegovi su se članovi u beskraj svađali među sobom te sa Sobčakom oko ovlasti predsjednika, ali nisu učinili mnogo da bi se pobrinuli za prijeke potrebe građana kao što su stambena pitanja, hrana i prijevoz. 

Do ljeta 1990-ih sovjetska se ekonomija naginjala preko ruba propasti, a Lenjingrad i drugi gradovi počeli su ostajati bez osnovnih namirnica; police njihovih siromašnih trgovina najprije su se ispraznile od čaja i sapuna, zatim šećera, cigareta, pa i votke. Nedugo nakon povratka iz Sjedinjenih Država – gdje je posjetio dobro opskrbljen Kmart u Aleksandriji, u državi Virginiji – Sobčak je prisilio vijeće da uvede kartice za obroke. 
Ne može se reći da je vladala glad – ne s obzirom na cvjetanje crnog tržišta – no racioniranje hrane prizvalo je stravična sjećanja na opsadu. 
“Demokracija se suočava s gladnom zimom”, Sobčak je rekao u obranu plana. “Ključno je za demokraciju da preživi ovu zimu.” 
Do tada su KGB-ovi i sovjetski vojni vođe već bili počeli sklapati planove za uvođenje izvanrednog stanja. 

U siječnju 1991. Gorbačov je naredio vojsci da ponovno uspostavi komunističku vladavinu u Litvi nakon nekoliko dana prosvjeda poništivši time deklaraciju nezavisnosti te republike od prije godinu dana. Napad je kulminirao s tenkovskim napadom na televizijski toranj u glavnom gradu Vilniusu. Četrnaestero je ljudi poginulo, no litavski vođe nastavili su se opirati Moskvi te su pokušali izvršiti pritisak s referendumom o nezavisnosti u veljači, koji je Gorbačov proglasio nezakonitim. 

U lipnju je Rusija održala predsjedničke izbore te je Boris Jeljcin postao legitimno izabranom protutežom Gorbačovljevoj sve nepredvidivoj i sve manje popularnoj vladavini. Isti taj mjesec Sobčak je iskoristio nacionalne izbore kako bi pobijedio na izborima za novostvorenu izvršnu granu koja će držati autoritet nad nezgrapnim gradskim zakonodavstvom. Samo mjesec dana prije prisilio je vijeće da stvori položaj gradonačelnika, koji je jedino on mogao dobiti jer je jedini ispunjavao sve preduvjete. Članovi vijeća sve su se manje slagali sa Sobčakovom ulogom njihova predsjednika te su se nadali da će, stvorivši odvojene grane vlade, imati mogućnost obuzdati njegove ovlasti gradskog vođe. 

Lenjingrad je također održao neobvezujući referendum da se gradu vrati njegovo predrevolucionarno ime, Sankt Peterburg. Sobčak se u početku protivio promjeni, no ipak se taktično i umješno trudio provesti je. Opisao je promjenu kao prirodni razvoj vizije Petra Velikog, koji je grad zamislio kao “prozor u Europu”, te je ponudio ukloniti Lenjinovo voštano truplo iz mauzoleja na Crvenom trgu, a potom ga zakopati s njegovim rođacima u Lenjingradu u skladu s revolucionarevom oporukom. 

Njegova je ponuda poštovala one koji su štovali Lenjina te pružila olakšanje onima koji su željeli okončati kult koji ga je okruživao. Kada je došlo do izbora, Sobčak je dobio 66 posto glasova, dok je manja većina – 54 posto – glasovala za promjenu imena grada.

Vladimir Putin nije odigrao nikakvu ulogu u politici sloma Sovjetskog Saveza. Nije spomenut ni u jednima od mnogih memoara i povijesti znamenitih događaja 1991. – čak ni u Sobčakovim, koje je napisao godinu dana nakon što je Putin počeo raditi za njega.

Ostao je mladi časnik, naviknut na rad među nižim službenicima i u sjeni. Njegova odanost i sudbina, doduše, sada su pripadale neosporivom gradskom političkom vođi, muškarcu kojega se često spominjalo kao budućeg predsjednika sve Rusije. 

Nakon Sobčakova izbora Putin je prestao raditi na sveučilištu, a u lipnju 1991. pridružio se gradonačelnikovom osoblju kao direktor novoga gradskog odbora za vanjske odnose. Učinio se nužnim: tiha, razborita, ali stroga prisutnost koja radi u slabo namještenom uredu. Radio je tako neumorno i s takvom učinkovitošću i “neljudskom odlučnošću”, kako je jedan od njegovih kolega to sročio, da je zaradio nelaskajući nadimak “Stasi”, dijelom zato što je bio na dužnosti u Istočnoj Njemačkoj. 

Izvanredno stanje

KGB nije zaboravio svojeg časnika među Sobčakovim redovima. Slučajno ili ne, Putinovi kolege pojavili su se u njegovu uredu jedne večeri nakon što je Sobčak odjurio na put ostavivši svojeg pomoćnika s trima listovima praznog p pira, od kojih je svaki bio potpisan, kako bi ih ispunio prema određenim gradonačelničkim poslovima. Časnici koji su došli zatražili su jedan od tih papira radi tko zna kakve podlosti za koju Putin ili nije znao ili o kojoj nikada nije govorio. 

“Zar ne vidite da mi taj muškarac vjeruje?” Putin je poslije tvrdio da je odgovorio pokazavši im mapu s papirima. Putin nije otvoreno odbio, no ni oni nisu ustrajali. Jednostavno su se ispričali i otišli. 

Dana 17. kolovoza 1991. Putinovi su otišli na odmor vozeći se do Kalinjingrada kako bi odsjeli u odmaralištu na Kurskoj prevlaci, uskom polumjesecu plaža, dina i šume na Baltičkome moru. 

Sobčak je taj vikend proveo u Litvi raspravljajući o svojoj viziji sporazuma slobodne trgovine, a potom je doletio natrag u Moskvu tijekom noći 18. kolovoza kako bi dva dana poslije sudjelovao u potpisivanju novoga saveznog ugovora koji će učinkovito razdijeliti centralnu sovjetsku državu.

Mihail Gorbačov, Boris Jeljcin i partijski vođa u Kazahstanu Nursultan Nazarbajev potajno su ispregovarali dogovor da se funkcije središnje vlade prebace u svaku zasebnu sovjetsku republiku, čime se znatno slabila središnja vlast Kremlja. Ceremonija nikada nije održana. Te noći, u Kremlju, skupina tvrdolinijaša već je bila pokrenula puč stavivši Gorbačova u kućni pritvor u njegovoj vikendici na Krimu te osnovavši Državni odbor izvanrednog stanja. 

Vođe tog udara uključivali su Gorbačovljeva potpredsjednika Genadija Janajeva; premijera; ministre obrane i unutrašnjih poslova; i Vladimira Krijučkova, bivšeg šefa strane obavještajne službe, a sada predsjednika KGB-a. 

Njihove službene naredbe vojsci i KGB-u da preuzmu kontrolu izdane su u četiri sata ujutro 19. kolovoza. Putinovi su vijesti čuli kao i većina ostalih zemalja, najprije u nekoliko radij- skih najava, a zatim i u posebnim biltenima na državnoj televiziji koji su prekidali prijenos Labuđeg jezera. 

Sobčak se probudio u svojoj hotelskoj sobi u Moskvi kada mu je prijatelj iz Kazahstana telefonirao kako bi mu prenio vijesti. Tenkovi i padobranci u oklopljenim vozilima već su punili moskovske ulice. Sobčak je sa svojim stražarima i vozačem otišao u Jeljcinovu daču pridruživši se vodstvu novoizabranoga ruskog parlamenta kako bi organizirali otpor. Sobčakovo ime, kao i Jeljcinovo, bilo je na KGB-ovu popisu naloga za uhićenje, no uhićenja nikada nisu počela. 

Jeljcin je nagovarao Sobčaka da se vrati u Lenjingrad i da odande vodi opoziciju puču. Sobčak, sa samo još jednim stražarom, uspio je doći do aerodroma Šeremtjevo te je rezervirao sljedeći redoviti let do Lenjingrada. Urotnici puča, unatoč proglašenom izvanrednom stanju, dopustili su da se život nastavi odvijati više-manje normalno uključujući rutinska zračna putovanja. 

Trojica KGB-ovih časnika koji su ga uočili u aerodromskoj čekaonici imali su naredbe za njegovo uhićenje, no oni su ih jednostavno odbili poslušati pričekavši s njim dok se nije ukrcao. “Imao sam četvoricu stražara, trojicu sa strojnicama”, prisjeća se Sobčak. Puč za koji su reformisti dugo strepili da bi se mogao dogoditi počeo se pretvarati u farsu. 

U Lenjingradu je gradski vojni zapovjednik, general-pukovnik Viktor Samsonov također primio zapovijedi da pripremi trupe i da ih stavi u pokret. Tog se jutra u deset sati pojavio na televiziji kako bi najavio izvanredno stanje zabranivši bilo kakve demonstracije i javna okupljanja te raspustivši sve političke stranke i društvene organizacije koje su nicale poput gljiva posljednje dvije godine.

Također je obznanio kako će se formirati odbor za izvanredne situacije koji će zamijeniti novoizabranu gradsku vladu. Odbor je uključivao lokalne vojne i KGB-ove vođe te novog vođu Komunističke partije Borisa Gidaspova. 

Sobčakovo ime bilo je upadljivo odsutno, ali ne i ono kontraadmirala kojega je Sobčak odabrao za svojeg zamjenika na mjestu predsjednika, a poslije i za dogradonačelnika Vjačeslava Ščerbakova. I on se nalazio u odmaralištu uz Crno more, a nakon što je se vratio u Lenjingrad, porekao je bilo kakvu upletenost u puč. Međutim, kada je Sobčak sletio iz Moskve u dva sata, nijedna postrojba nije bila ušla u grad. Naredba generala Samsonova nije bila izvršena. 

Zapovjednik gradske policije Arkadij Kramarev poslao je automobil koji je odvezao Sobčaka ravno do vojnog sjedišta na Trgu palača, nasuprot Ermitažu, gdje se sastajao lenjingradski odbor za izvanredne situacije. Kramarev je već bio ondje otvoreno se protiveći Samsonovim naredbama da se ulice raščiste od prosvjednika koji su se počeli okupljati oko sjedišta gradskog vijeća u Marijinskom dvorcu. Sobčak je upao i prijeteći ih počeo optuživati za nezakonitu urotu koja će re- zultirati “vlastitim Nürnbergom”. 

Sobčak je zanemario Gidaspova, partijskog šefa koji ga je trebao zamijeniti kao gradskog vođu, svoj bijes umjesto toga usmjerivši na generala Samsonova. Navodio je točno određene primjere kada su korumpirani ili zločinački partijski vođe iskorištavali vojne zapovjednike, kao i ubojstva u Gruziji koja je bio istraživao. Zauvijek odvjetnik, u pitanje je doveo zakonitost generalovih naredbi na temelju tehnikalije da nije eksplicitno odobrio izvanredno stanje u Lenjingradu. Kramarev je poslije rekao kako je Sobčak izgrdio generala takvim tonom kakvog gotovo sigurno nije čuo nikada tijekom svoje službe kao časnik.

“Ako sada napraviš taj sudbonosni korak, svi će te pamtiti kao izdajnika, kao krvnika”, Sobčak mu je rekao. Bilo to zbog Sobčakova bijesa ili njegove logike, general je obećao razmotriti puštanje postrojbi te uznemireno nastavio promišljati još satima. Sobčak je zatim pojurio prema gradskoj televizijskoj mreži i progovorio uživo u eteru te večeri pojavivši se sa Ščerbakovim i provincijalnim zakonodavnim vođom Jurijem Jarovim. Obojica su bila najavljena kao lokalni vođe odbora za izvanredne situacije, no uskoro je javnosti postalo jasno da nisu podržavali puč. 

Nacionalne televizijske postaje u Moskvi bile su zaposjednute, no lenjingradska nije bila, a ona je svoje programe još emitirala u velikom dijelu Sovjetskog Saveza. Upravitelj postaje dopustio je da se nastavi s emitiranjem jer je Ščerbakov bio ondje, pretpostavivši kako je on sada na čelu.

Milijuni su čuli Sobčakove zamjerke mogavši vidjeti kako se puč suočava s otporom. “Ponovno je došlo do pokušaja da se našim ljudima prepriječi put do slobode, demokracije i istinske nezavisnosti”, počeo je Sobčak. Poticao je populaciju da se sljedeće jutro okupi na Trgu palača. Vođe puča nazivao je “bivšim” ministrima, a potom i jednostavno “građanima”, kako su optužene zvali na sudu.

Morao je izabrati stranu

Tijekom toga prvog ključnog dana Vladimir Putin ostao je u odmaralištu uz plažu udaljenom više od osamsto kilometara. Nazvao je Sobčaka u noći 19. kolovoza, no nije se odmah vratio, iako je to, po svoj prilici, mogao. Umjesto toga pričekao je sljedeći dan kada je uhvatio redoviti let iz Kalinjingrada. Bio je, prema svim pričama, duboko neodlučan. Godinu i pol dana prije vratio se iz raspadajućega sovjetskog carstva u Istočnoj Europi uznemiren onime što je smatrao odustajanjem njezinih drugarskih nacija, ponižavajućim povlačenjem postrojbi i obavještajnih časnika te trijumfom NATO-a, Zapada i kapitalizma. 

Sada je sam Sovjetski Savez pucao po šavovima, dok su se njegove republike, pa i Rusija, postupno kretale prema nezavisnosti. To je značilo raskomadanost njegove države, a vođe puča, poslije će reći, jednostavno su ciljali to zaustaviti. Smatrao je da je njihova svrha bila plemenita. 

KGB-ov predsjednik Krijučkov, kojega su mnogi smatrali pompoznim, spletkaroškim dosadnjakovićem, za njega je bio “vrlo pristojan muškarac”. Iako su Krijučkovljeve namjere bile jasne, odanost KGB-a bila je upitna. Mnogi časnici odani novoj ruskoj vladi služili su se prikupljenim informacijama, čak i tiskom, kako bi pomagali Borisu Jeljcinu i protivnicima puča. Neki su mlađi časnici skicirali izjavu kojom se udar osuđuje. Potpukovnik Putin koji je sada radio za jednog od vodećih demokrata u državi morao je birati stranu. 

Nedugo nakon svitanja 20. kolovoza Sobčak je otišao u Kirovsku tvornicu, koja je proizvodila tenkove, traktore i turbine korištene u nuklearnim podmornicama i ledolomcima Sovjetskog Saveza. Tvornica, najveća u gradu, bila je legendarna u sovjetskoj mitologiji zbog svoje uloge u Velikom domovinskom ratu ostavši u pogonu tijekom cijele opsade unatoč tomu što je bila samo nekoliko kilometara udaljena od fronta. Sobčak je želio stići prije jutarnje smjene kako bi okupio trideset tisuća radnika koji su ondje radili.

Obratio im se stavši ispred vozila sa zvučnikom, nakon čega su poslovođe tvornice dopustili radnicima da se pridruže prosvjedu na Trgu palača, na koji ih je pozivao. 
Tvornica, policija i gotovo svi gradski dužnosnici sada su se otvoreno protivili puču. Tisuće radnika Kirovske tvornice marširalo je u redovima duljinom Staček prospekta do središta grada. “Znali su do čega bi to moglo dovesti”, rekao je strojar među njima. 

“Osjećali su se ljudima, ljudskim bićima. Prestali su se bojati” Gomila koja se toga dana okupila bila je najveća viđena u Lenjingradu u posljednjih nekoliko desetljeća. Više od 130 000 ljudi vrvjelo je Trgom palača te cestama koje su do njega vodile. 

Izvan muzeja Ermitaž transparent je objavljivao “Ne vojnom udaru!” Za razliku od napete atmosfere u Moskvi, gdje su prosvjednicima kretanja otežavale oklopne jedinice u gradu, njihov je prosvjed bio miran i pun nade, a nadgledali su ga redarstvenici i KGB-ovi agenti koji su ga bili trebali spriječiti. 

Prema jednom od novinskih izvještaja Sobčak je raspravljao o svojim planovima za prosvjed s lokalnim KGB-ovim šefom, Kurkovim, dogovorivši kako će ga mirno provesti. Sobčak je nakratko progovorio, a slijedio ga je Dmitrij Lihačev, cijenjeni lingvist, čuvar naslijeđa i povjesničar koji je preživio gulag i progonstvo, a koji je gomili rekao da ljudi “više ne smiju biti prisiljeni padati na koljena”. 

Te se večeri Sobčak pojavio na posebnoj sjednici gradskog vijeća u Marijinskom dvorcu. 
“Situacija u Lenjingradu potpuno je pod kontrolom tijela zakonite moći”, izjavio je. Puč se slomio u Lenjingradu prije nego bilo gdje drugdje. Putin se tog popodneva vratio iz Kalinjingrada, no nije bio na prosvjedu na Trgu palača. 

Ostavka KGB-u nakon 16 godina

Pridružio se Sobčaku u Marijinskom dvorcu te je ondje i ostao. Gledao je tiskovnu konferenciju koju je novi “vršitelj dužnosti predsjednika” Sovjetskog Saveza Genadij Janajev održao noć prije – gledao je kako Janajev ponavlja laži odbora za izvanredne situacije o Gorbačovljevu zdravlju te kako se za-klinje okončati “trenutačno Smutno vrijeme” aludirajući na okupaciju, rat i glad koje je slijedila smrt Borisa Godunova na prijelazu 16. u 17. stoljeće. 

“Budući da je krenuo putem temeljitih reformi i da je sada već prešao popriličan put u tome smjeru, Sovjetski Savez dosegao je točku na kojoj se nalazi suočenim s dubokom krizom, čiji bi daljnji razvoj mogao dovesti u pitanje smjer samih reformi, ali i dovesti do ozbiljnih kataklizmi u međunarodnom životu”, Janajev je rekao, ali dok je govorio, glas mu je podrhtavao, a ruke su mu se tresle. 

Novinari koji su ondje bili prisutni počeli su ga ispitivati kako bi ga testirali; čak su se smijali njegovim neuvjerljivim odgovorima. Putin je rekao kako je tada znao da je puč osuđen na propast. Bez obzira na to koliko duboko bio odan KGB-u, neće slijediti naredbe tog odbora za izvanredne situacije, čak i ako je podržavao njihovu temeljnu namjeru da očuvaju savez.
Njihovi pokušaji da ponovno nametnu sovjetsku moć značili su njezin kraj. 

“Sve do tada nisam sasvim shvaćao transformaciju koja se odvijala u Rusiji”, prisjetio se svojeg povratka iz Istočne Njemačke. “Svi ideali, svi ciljevi koje sam imao kada sam počeo raditi za KGB doživjeli su slom.” 

Osim toga biranje Sobčakove strane dovest će ga do kršenja prisege. I tako je, nakon šesnaest godina službe KGB-u, napisao svoju ostavku. Bila je to, tvrdio je, njegova druga ostavka. Rekao je da je već bio poslao slično pismo godinu dana prije, iako pod mnogo manje napetim okolnostima. 

Tijekom političkih previranja koja su bila vezana za gradsko vijeće, a poslije i gradonačelnikov ured, Putin se suočavao s insinuacijama o njegovoj obavještajnoj prošlosti; neki su ljudi od nje očekivali pomoć, a drugi su je prijetili razotkriti. U svakom slučaju, htjeli su nešto od Putina, a njemu je bilo “dosta takvih drskih ucjena”.

Htio je zaštiti Sobčaka i njegovu reputaciju od onoga na što ga je bio upozorio kada je postao njegovim savjetnikom. Bila je to najteža odluka njegova života, no zapisao je, a potom i poslao svoju ostavku. A zatim se ništa nije dogodilo. Nikada više nije čuo ništa o svojemu pismu koje je nestalo u birokraciji, ako je uopće i došlo do njih. Niti se potrudio provjeriti što se dogodilo, a tu nedosljednost ni- kada potpuno nije objasnio. 

Ovaj je put usred konfuznog puča rekao Sobčaku o svojoj odluci da dâ otkaz, jasno davši do znanja svojemu šefu i mentoru kako je odabrao njegovu stranu. Unatoč golemom javnom protivljenju puču situacija u Lenjingradu i dalje je bila nesređena. Jeljcin, koji je bio ruski predsjednik, izdao je odredbu kojom je imenovao Ščerbakova vojnim zapovjednikom Lenjingradske oblasti, time smijenivši generala Samsonova koji je u biti potiho obraćao pozornost na Sobčakova upozorenja držeći se na marginama. 

Putin je organizirao obranu u Marijinskom dvorcu podijelivši pištolje Sobčakovim savjetnicima, iako je poslije tvrdio da je svoj KGB-ov revolver ostavio u sefu, kao što je to učinio i u Dresdenu. Nekoliko tisuća prosvjednika ostalo je na trgu, nervozno pogledavajući preko improviziranih barikada koje neće mnogo značiti protiv odlučnoga vojnog napada. Ponovno se našao unutar zgrade okružen napetom gomilom koja je zahtijevala slobodu, samo što je ovaj put bio na njihovoj strani barikade. 

Glasine o neminovnoj vojnoj akciji nastavile su se vrtložiti, uključujući i izvještaj u tri ujutro o tome kako su elitne postrojbe za specijalna djelovanja stavljene u pokret na tajnoj lokaciji unutar grada te kako će marširati na Sobčakov ured. 

“Mogu nas sravniti u pet minuta”, Ščerbakov je rekao Sobčaku. Radi svoje sigurnosti Sobčak i Putin su pobjegli provevši noć u Kirovskoj tvornici. Međutim, prije svitanja 21. kolovoza puč se slomio. Gorbačov je bio oslobođen iz kućnog pritvora te se vraćao u Moskvu. Boris Jeljcin, javno lice otpora, poslije će postati vođom nove ruske nacije koja se iz njega rodila. Sobčak je vodio otpor u Lenjingradu te je postao jednim od najistaknutijih demokrata nacije. 

Ne sasvim namjerno Vladimir Putin našao se na pobjedničkoj strani sloma Sovjetskog Saveza. Pa ipak, nije dijelio euforiju koju su mnogi Rusi osjećali. Upravo suprotno, to je iskustvo za njega bilo prilično teško. Ljudmila i njegovi prijatelji opisali su to razdoblje najgorim u njegovu životu. 

“Štoviše”, rekao je, “rastrgalo mi je život na pola.”Pukovnik Leščev, nadređeni u lenjingradskom sjedištu KGB-a, rekao je kako Putinova ostavka nije bila toliko idealistična koliko je bila pragmatična. 
“Nije bilo perspektive i općenito nije bilo jasno što će se dogoditi s obavještajnom službom.” Bio je to proračunat rizik. 

Da je puč uspio, mogao se naći suočenim s uhićenjem. Ako ništa drugo, zasigurno bi ostao nezaposlen nakon ostavke. S obzirom na situaciju, odlučio je pričekati dok se vjetrovi ne okrenu protiv puča. Leonid Polohov, koji je studirao pravo s njime na Lenjingradskom državnom sveučilištu, a koji je poslije postao vojnim sucem koji je razotkrio užasne rituale zlostavljanja u sovjetskoj vojsci tijekom ere glasnosti, bio je jednostavno zapanjen kada je doznao da je njegov prijatelj napustio službu. 

“Volodja me vrlo iznenadio dva puta: prvi put kada se pridružio KGB-u, a drugi put kada ga je napustio”, rekao je.

Kraj šestog dijela

Knjigu "Novi car: uspon i vladavina Vladimira Putina" možete kupiti na svim kioscima za samo 99 kuna!

Tema: Feljtoni

Komentari 4
Komentiraj, znaš da želiš
  • Avatar Braslav
    Braslav Ponedjeljak, 22.10.2018. u 11:09

    To se moj Putinu zove lustracija, i to je u Njemačkoj provedeno za razliku od Hrvatske gdje su komunisti nastavili vladati i vladaju i danas.

  • Default avatar - Red_army
    Red_army Ponedjeljak, 22.10.2018. u 10:57

    Anatolij Sobčak je bio produžena ruka zapadnjačkih imperijalista u postsovjetskom vremenu kada se vršila privatizacija Rusije i kada je izdajnik gorbačev već bio beskoristan kao strani agent. Ovaj je mafijaš također uz pijanduru jeljcina bio odgovoran za velik broj privatizacijskih zakona donešenih 90-ih godina kojima se opljačkala Rusija uzduž i popreko. Koliko je zapravo bio jak igrač strane mafije dokazuje i činjenica da je 1997. godine otišao privatnim avionom iz Rusije u Pariz na "liječenje" na koje se nikada nije prijavio. Također je tada bio optužen za niz malverzacija sa kriminalnom privatizacijom svojih nekretnina. Čovjek je bio obični pokvareni oportunist kao i gomila drugih kvazikomunista u SSSR-u nakon pokretanja perestrojke i glasnosti od sabotera gorbačeva.

  • Default avatar - ivandesnica
    ivandesnica Ponedjeljak, 22.10.2018. u 08:19

    Putin je zlotvor poput Staljinu. Svi njegovi politički protivnici su bijedni, otrovani ili su u zatvoru. Putin je izvršio agresiju na Gruziju i Ukrajinu i tko zna koja će sljedeća država biti na redu jer putin se drži onih teza što su ih srpski četnici često izgovarali dje god živi srbi to je Srbija a usrani putin kaže gdje god živi rus to je Rusija.

Message