Svira i pjeva u Domu za starije: 'Donio je radost u naše živote'

Zdenko Vidović Ladica (50), pjevač, harmonikaš i osnivač tamburaškog sastava Melem, već mjesecima svakog ponedjeljka i petka točno u 10 sati dolazi u Dom za starije i nemoćne osobe u Osijeku pjevati i svirati štićenicima Doma. Ovaj Dom bi bez njega bio grobnica, samo bi pričali o smrti i pokojnicima, pričaju štićenici doma.

- Kad ga vidimo da se približava Domu, izlijećemo iz soba i trčimo do 'žutih fotelja'. Tamo ga nas dvadesetak dočeka kao Tita! I onda, zajedno s njim, pjevamo dva sata. Obožavamo ga, vrlo je zabavan, donio je radost u naše živote - priča Sara Pavlica (81), Osječanka koja je već dvije i pol godine stanar Doma za starije i nemoćne u Drinskoj ulici.

Sara pjeva i u domskom zboru, a najdraža joj je pjesma "Proljeće kad procvjetaju jabuke". 

'Zdenko je u meni probudio sreću' 

Ni Julijana Ćosić (85), jedna od najstarijih štićenica Doma, ne propušta druženja sa Zdenkom.

- Oduvijek za sebe govorim da sam rođena pjevačica, a Zdenko je to u meni probudio. Neizmjerno sam sretna kad on dođe i kad s njim zapjevam, pogotovo svoju najdražu pjesmu "Sliku tvoju ljubim" - priča Julijana.

Andrija Radanović (69) nije štićenik Doma, ali svaki ponedjeljak i petak dođe svojim prijateljima koji tamo žive i zajedno s njima i Zdenkom provede neko vrijeme u pjesmi.

- I ja ponekad uzmem gitaru u ruke i zasviram i zapjevam u Kapucinskoj ulici u središtu Osijeka. No, kad sam čuo da Zdenko dolazi u Dom zabavljati starije i nemoćne ljude, to ne bih propustio ni za što -  priča Andrija Radanović.

'Nastojim promijeniti svijet na svoj način'

Zdenko Vidović Ladica svoje volonterstvo doživljava kao protutežu suvremenom svijetu "u kojem više nema osjećaja".

- Sviranjem i pjevanjem u Domu za starije i nemoćne nastojim promijeniti svijet na svoj način - kaže Zdenko.

Prema vlastitom priznanju, "toliko malo treba ljudima da se razvesele" i ništa ne može zamijeniti osjećaj ponosa kad nekome pomogneš.

- Kad završim druženje s tim ljudima i kad ih vidim da odlaze u svoje sobe sretni ne znam što bih rekao. Moj otac je svojih posljednjih pet godina života bio nepokretan, nije mogao ni pričati, sva komunikacija mu je bila na vizualnoj razini. Kad bih mu rekao "Dobro jutro", on nije mogao odgovoriti, ali izraz njegova lica je sve govorio. Tad sam se zarekao da ću dok god budem mogao nastojati svima pomagati i barem malo s onim što znam, a to su svirka i pjesma, uljepšati nekome život - priča Zdenko.

'Sviram im što god požele'

Inače, kad se Zdenko prije nekoliko mjeseci javio u Dom za starije i nemoćne namjeravajući na bilo koji način pomoći, a bio je spreman i za čišćenje soba i pranje podova, odgovorili su mu da bi bilo najbolje da dođe svirati i pjevati.

- Odsviram im što god zažele, a najčešće su to starogradske i stare slavonske pjesme. Brzo sam naučio što vole, a moja harmonika Guerrini sama im sve odsvira - priča Zdenko.