Tekstilna industrija izgubila čak 35.000 radnika, uvjeti sve lošiji

Hrvatska tekstilna industrija u četvrt stoljeća izgubila je oko 35 tisuća radnika, a oni koji su ostali uglavnom rade za minimalac, pod visokim normama i u pogonima slabo prilagođenima klimatskim ekstremima, pokazuje terensko istraživanje iz prošle godine. Istraživanje su provele Ivana Perić i Dunja Kučinac na temelju 76 intervjua, a predstavljeno je na razgovoru „Moda nakon brze mode: Kako zamišljamo pravednu budućnost tekstilne industrije?“, koji su organizirali Novi sindikat i Clean Clothes Campaign. Iza zatvaranja pogona i pada zaposlenosti ostao je model proizvodnje u kojem se za velike strane modne kompanije šiva po niskoj cijeni, dok se pritisak prelijeva na minimalne plaće, visoke norme i slabo ulaganje u uvjete rada. Takvu situaciju dodatno pojačavaju nesiguran položaj stranih radnica i toplinski valovi, a odgovor Clean Clothes kampanja traži u Manifestu o pravednoj tranziciji.

Uz razgovor su izložene etikete sa „skrivenom cijenom“ brze mode, odnosno posljedicama koje ne ulaze u prodajnu cijenu odjeće – od toplinskih valova i suša do kemikalija korištenih u proizvodnji.

„Etiketa ne govori gotovo ništa o ljudima koji su taj komad izradili ni o njegovu stvarnom utjecaju na okoliš“, rekla je Tena Lavrenčić iz Thinking Threads. Upravo su ljudi iza tih etiketa bili u središtu istraživanja.

Gotovo 80 posto zaposlenih su žene

Prvo opsežno istraživanje Novi sindikat proveo je 2019., kada je u tekstilnoj industriji radilo više od 24 tisuće ljudi. Danas ih je oko 15 do 16 tisuća, od toga oko 6000 u proizvodnji odjeće, dok ih je 2000. bilo oko 51 tisuću. Industriju čini 1019 kooperantskih tvrtki i 1267 obrta, a 79 posto zaposlenih su žene i više od polovice starije je od 45 godina.

„Broj pada jer se tvornice zatvaraju“, rekla je Ana Vragolović. Odlaskom Olympa, požeška Orljava je nakon 75 godina završila u stečaju, a Benetton je 2025. zatvorio osječki pogon i bez posla ostavio oko 300 ljudi.

Intervjuirane radnice primale su 677 do 750 eura, trećina je radila neplaćene prekovremene, a 38 posto probleme nije prijavljivalo zbog straha od otkaza i pritiska poslodavaca. Maja, 60-godišnja radnica koja je 12 godina radila za Benetton, uz posao je obrađivala vrt kako bi nadopunila kućni budžet. „Naš se posao tretira kao da je rad za džeparac, a ne pravi i težak posao“, rekla je. „Na kori od banane sam pred mirovinu, a državu nije briga", dodala je.

Senka, koja je gotovo 20 godina radila u malom kooperantskom pogonu, opisala je vikanje zbog brzine rada i strah od odlaska drugom poslodavcu. „Vlasnik sve određuje, brendovi postavljaju svoje uvjete, ne pomisle da bi možda mogli dići plaće“, rekla je. Jedna radnica zahtjev je sažela: „Radnicima treba dozvoliti da kao dostojanstveni ljudi odu obaviti WC i popiti čašu vode, a ne da moraju i po 12 sati gledati u šivaću mašinu.“ Novinarka Matea Grgurinović takve uvjete povezuje s modelom brze mode u kojem se iz cijene „komada odjeće koji platimo nekoliko eura“ moraju pokriti proizvodnja i režije, pa se najčešće štedi na plaćama. Posebno su ranjive strane radnice. Filipinke su radile 58 sati tjedno, uključujući osam sati subotom, a prekovremeni im se računao kao naknada za smještaj kojeg su poslodavci predstavili kao besplatan. Pojedinim radnicima oduzimane su i putovnice.

Manifest za pravedniju tekstilnu industriju

Na takve uvjete nadovezuju se klimatske promjene. U raspravama o održivosti modne industrije „radnička prava najčešće ispadaju iz fokusa“, upozorila je Grgurinović. U pregrijanim pogonima „deseci, pa i stotine radnica znaju gubiti svijest“, uz dehidraciju i ozljede, dok poplave i odroni mogu uništiti pogone i izvor prihoda. Iz tog je razloga kampanja Clean Clothes izradila Manifest o pravednoj tranziciji, koji traži dostojanstvene i sigurne uvjete rada, plaće dostatne za život, socijalnu zaštitu i pravo radnika da sudjeluju u odlukama koje utječu na njihova radna mjesta.

Manifest pravednu tranziciju povezuje i sa smanjenjem prekomjerne proizvodnje, ali bez prebacivanja troška na radnike: proizvodilo bi se manje, radilo manje sati, a rasle bi plaće i sigurnost zaposlenja.

Manifest traži i da modni brendovi odgovaraju za uvjete kod dobavljača i štetu u cijelom lancu proizvodnje te da u cijene narudžbi uračunaju dostojanstvene plaće, socijalnu zaštitu i prilagodbu klimatskim promjenama.

Istraživanje vlasnicima preporučuje pitku vodu, više pauza i fleksibilnije radno vrijeme tijekom toplinskih valova te bolju ventilaciju i klimatizaciju za radnike. Brendove poziva da povećaju cijene narudžbi i ulažu u postojeću proizvodnju, a od Vlade Novi sindikat traži višu minimalnu plaću, jače inspekcije i industrijsku politiku za očuvanje proizvodnje.