Thompson poziva, Dalić huška, Gotovina podržava, Crkva vodi. Desnica plješće, dok ljevica šuti

Na pozivni natječaj za izbor predsjednika Vrhovnog suda, nakon odbijenice koju je dobila kandidatkinja predsjednika Zorana Milanovića, dosad se javila jedino profesorica zagrebačkog Pravnog fakulteta Aleksandra Maganić.

Njezine reference za taj izbor navodno nisu (samo) podrška neke od političkih stranaka, Banskih dvora ili Pantovčaka, već nešto posve drugačije, premda ne iznenađujuće.

Prema pisanju Jutarnjeg lista, u popis neformalnih preporuka za izbor profesorice Maganić na vidnom mjestu uvršteni su njezini "desnocentrički stavovi, suprug branitelj i - general Ante Gotovina".

"Prof. Maganić sigurno ima podršku liberalnije struje HDZ-a, ali isto tako nju će podržati određeni krugovi oko predsjednika Milanovića poput, recimo, generala Ante Gotovine", prenosi Jutarnji list izjavu osobe upoznate s postupkom izbora za šefa Vrhovnog suda.

Otkud Gotovina u ovoj priči?

Što umirovljeni general zna o Vrhovnom sudu i hrvatskom pravosuđu, koju snagu njegova podrška može dati kandidaturi profesorice prava, zašto je bitna upravo generalova referenca, kao i činjenica da joj se suprug branitelj?

To je bizarno, koliko je i znakovito.

Parapolitičko društvo

Jer Hrvatska je i na ovom primjeru pokazala da je zaglavila u nekom obliku parapolitičkog stanja, gdje politika, političari, političke stranke, izabrani zastupnici, pa čak i premijer i predsjednik države, drže svijeću nekim društvenim skupinama, organizacijama, ustanovama i pojedincima.

Ante Gotovina podržava kandidatkinju za Vrhovni sud, što bi trebao biti argument koji cementira taj izbor i ruši sve kritike, sumnje i pitanja o kompetencijama profesorice Pravnog fakulteta.

Nije bitno što Gotovina o svemu tome zna, bitno je da Gotovina daje placet podobnosti nove predsjednice Vrhovnog suda. Pa neka se sada premijer Andrej Plenković usudi reći da "nije impresioniran" kandidatkinjom, kako je to učinio kod propalog izbora Sandre Artuković Kunšt.

Branitelji i Crkva

No to je samo nastavak utjecaja koji, primjerice, braniteljske udruge imaju kod političkog kadroviranja ili donošenja političkih odluka, nastavak utjecaja koji uživa Katolička crkva u obrazovanju, zdravstvu, politici i drugim aspektima, dok ovih dana svjedočimo širenju tog spektra.

Ministar Ivan Anušić nedavno se, poput malenog pionira, javno zakleo u Marka Perkovića Thompsona i poručio kako "Hrvatska i Europa trebaju počivati na vrijednostima koje je na koncertu jasno definirao" taj kleronacionalistički muzičar.

Ne kreira, dakle, politika te vrijednosti, ne diktiraju izabrani političari smjer u kojem država ide. Ne, politika se povodi za porukama Marka Perkovića Thompsona. Koji pritom samo reciklira stanove i poruke kreirane u crkvenim kabinetima i ispeglane u štabovima za odnose s javnošću. Uz stručnjake za vatromet i dronove, naravno.

Bilo bi, recimo, zanimljivo čuti što Thompson misli o kandidatkinji za predsjednicu Vrhovnog suda.

Dalićev obračun

Ili možda čak i Zlatko Dalić. Izbornik nogometne reprezentacije, poznatiji po svojim vjerskim i domoljubnim ispovjedima nego po nogometnoj taktici, poslao je poruku u kojoj se javno obračunava s "glasnom manjinom koja ne voli i neće Hrvatsku". 

Zagovornik zajedništva očito ne preza od promoviranja podjela.

A svakoga tjedna javnost dešifrira poruke navijača s njihovih murala i koreografija posvećenih tenkovima i ratnicima, a ne igračima i trenerima, Oluji i Bleiburgu, a ne trofejima i pobjedama, čime se s tribina udara tempo desničarskoj revoluciji koja je orkestrirano zahvatila Hrvatsku, u čijoj sjeni se redovito i vrlo zdušno u raspravu uključuju i Matica hrvatska ili HAZU.

Gdje je tu onda politika?

Desnica se šlepa

Ona osluškuje i prati trendove, pokušava zajašiti taj 30-metarski val, oduševljeno plješće na Thompsona, kukavički šuti ili parazitira na njegovim porukama, kao i na izjavama Zlatka Dalića i drugih samozvanih proroka. Iako, zanimljivo, ne i na poruci generala Gotovine kojom se na obljetnicu Oluje jedini sjetio srpskih žrtava.

Tako su i Miro Bulj, Marin Miletić, Ivan Anušić, Nikola Grmoja, da ne govorimo o Ivanu Penavi, o Suverenistima i Domovinskom pokretu, postali tek sitni šibicari koji svoju popularnost i utjecaj grade na porukama nekih drugih samozvanih društvenih tribuna i lučonoša hrvatstva, kršćanstva i domoljublja. 

U tu kategoriju, naravno, spada i Andrej Plenković sa svojom kamarilom bezimenih birokrata koji, nakon što je radikalnu desnicu optuživao za atentat na Banske dvore, sada joj se klanja i ljubi ruku.

Ljevica čeka da prođe

Dok istodobno politička ljevica šuti i čeka da to sve prođe, kao da se to nje ne tiče. A Milanović se demonstrativno diže i odlazi na taktove Thompsona, nakon što se na tog istog Thompsona mjesecima nije osvrtao.

Thompson, Dalić, navijači, Crkva, generali dominiraju društvenim diskursom, kroz normalizaciju ustaštva i promociju ove nove, zahuktale kleronacionalističke revolucije, a da istodobno ta ista desnica nema gotovo nikakav politički utjecaj. Pogotovo nakon što  je Plenković slomio i ponizio Domovinski pokret.

Desničarski političari nisu lideri, nego puki sljedbenici, šuplje marionete koju desničarska, nacionalistička, klerikalna, kao i antivakserska, antieuropska, antimanjinska, proruska i proustaška bujica nosi, baca, podiže i spušta.

Na tribini i oltaru

Mladi desničari na koncertima, tribinama ili pred oltarima preuzimaju Hrvatsku, Thompson zarađuje milijune dok vodi klerikalnu revoluciju i svečano objavljuje da je Jugoslavija mrtva, Dalić huška na neprijatelje Hrvatske, Gotovina amenuje izbor predsjednice Vrhovnog suda, nadbiskup Dražen Kutleša poručuje da "branitelji nisu išli u rat da bi se u školama učilo raznim ideologijama", a malo po malo, priprema se teren za obračun s "komunistima".

Što je postala šifra za sve protivnike ili kritičare kršćanskog nacionalizma.

To nepovjerenje u politiku i političare postalo je plodno tlo za parapolitičku i društvenu manifestaciju ideologije, svjetonazora i političke agende, na koncertima, utakmicama, na ulici ili u Crkvi, dok sama politika - pa i ona na ljevici - svojom šutnjom otvara vrata toj revoluciji i gubi utjecaj i identitet.

Samo Andrej Plenković oduševljeno plješće. I oportunistički se okreće kako god politički, ideološki, svjetonazorski vjetar zapuše.