Thompson u Zagrebu bio im je važniji od navijača, građana i proslave rukometne medalje

Prije svega treba postaviti važno pitanje: je li to trebao biti doček brončanih rukometaša ili Marka Perkovića Thompsona?

I zašto je jedan pjevač trebao biti važniji od hrvatskih navijača, građana, javnosti, od hrvatske reprezentacije, čak i od same pjesme koju su na dočeku bili spremni izvesti originalni autori umjesto Thompsona?

"Ne zanima nas politika, Thompsonove pjesme su nas bodrile", poručio je kapetan reprezentacije Ivan Martinović. Pa ipak, nisu se vezali za pjesmu koju su trebale izvesti Hrvatske ruže, nego za pjevača, i to pjevača koji već pola godine nastupa kao angažirani političar.

Zove publiku na izbore, agitira na mlade da "promijene Hrvatsku", objavljuje da je "Jugoslavija umrla" i slavi slobodu da viče ZDS, pjeva o ustašama i '45., daje privatne autograme premijeru, služi kao inspiracija ministru Ivanu Anušiću, a upravo iza Thompsona stala je čitava desna politička scena.

Ne zanima ih politika, ali ih zanima Thompson i politika koju zastupa.

Uostalom, rukometaši su sami na prvenstvu vikali da im "Partija sudi". Ne smrdi li to na politiku?

Pjevač je političar

Doček rukometaša nije otkazao Tomislav Tomašević, već HRS i igrači koji nisu prihvatili uvjet da se na Trgu bana Jelačića ne smije pojaviti Thompson, pjevač koji je prije par mjeseci javno pozivao na rušenje Tomaševića i unatoč odluci Gradske skupštine prkosno s publikom u zagrebačkoj Areni urlao "Za dom spremni".

"Kad se gradska politika umjesto komunalnom bavi politikom ideološke cenzure i nametanjem svojih 'istina', onda je rezultat poražavajući", poručuje Ivan Anušić, optužujući zagrebačka vlast da "izmišljanjem fašizacije pokušava politički profitirati, a zapravo je narodu i rukometašima ukrala zasluženu proslavu".

Tomaševića, političara koji je na lokalnim izborima dobio povjerenje građana Zagreba, optužuju da se bavi politikom, a podržavaju pjevača koji otvoreno nastupa kao političar, miješa se u politiku, ratuje s političarima, zastupa politiku, druži se s političarima, uživa zaštitu političara...

Jednako tako, može se Anušića pitati zašto se on ne bavi obranom i vojskom, nego politikom, ideologijom, sportom i glazbom?

Zašto ne Split?

Rukometaši su radije odbili doček i slavlje s navijačima, nego da se odreknu Thompsona,ali odbili su s tim Thompsonom ići na doček u neki drugi grad, poput Splita, Zadra ili čak Sinja. 

Zato je jer je bilo ključno da se Thompson pojavi upravo u Zagrebu. Kao pljuska Tomislavu Tomaševiću.

I to je igranje politike. I to je korištenje hrvatske reprezentacije za obračune sa zagrebačkom vlasti koja je zabranila Thompsona i njegov ZDS. 

I to je konačna legitimacija Marka Perkovića Thompsona kao režimskog pjevača. Ne samo da ga promoviraju, štite i slave članovi Vlade i vladajuće stranke, kao i desničarska politika koja na njemu parazitira, nego se i Thompson, taj nositelj ustaštva, izravno veže uz hrvatsku rukometnu reprezentaciju, hrvatski dres, njihove uspjehe i medalje.

Rat za Thompsona

"To je sramota koja neće potamniti medalje naših rukometaša, ali se ta sramota neće moći zaboraviti", upozorava Anušić, a Stipo Mlinarić Ćipe, još jedan član vladajuće koalicije, prijeti izjavom: "Pobijedili smo četnike u ratu, pobijedit ćemo i ovu sektu Možemo!".

Zar se sad ide u rat za Thompsona?

Sudeći po svemu ovome, cijeli nastup hrvatskih rukometaša na Europskom prvenstvu bio je samo zagrijavanje za Thompsonov nastup u sklopu projekta destabilizacije i rušenja zagrebačkog gradonačelnika i vlasti Možemo! i SDP-a.

Nameće se dojam da je sve je bilo podređeno tome da rukometaši osvoje medalju kako bi dobili povod da dovedu Thompsona na Trg bana Jelačića i da tamo, uz neizostavnu podršku publike koja bi urlala ZDS, nabiju Tomaševiću na nos njegovu zabranu ustaštva u Zagrebu.

Zato se ne ide na doček u Split. Ni u Zadar. Ni u Sinj.

Nije ih ni dočekao

Jer ti gradovi našim rukometašima i njihovim političkim sponzorima, a naročitoThompsonu, očito nisu važni. A Thompsonu evidentno ni rukometaši očito nisu previše važni jer ih nije ni dočekao u zračnoj luci.

Otkazivanje dočeka je sramota, ali to je tek kulminacija sramotnih događaja vezanih uz Thompsona koji su pratili hrvatsku reprezentaciju: od zabrane Thompsonovih pjesama u dvoranama, preko pjevanja stihova "Za dom spremni" u svlačionici nakon pobjede, do ultimativnog inzistiranja da na dočeku mora biti i pjevač.

Navijači su trebali dočekati rukometaše, a ne Thompsona, zaslužili su slaviti s njima, a ne s Thompsonom, kao što su cijello prvenstvo navijali za igrače, a ne za pjevača, i slavili golove koje su zabijali igrači, a ne pjevač.

I slavili medalju koju su osvojili igrači, a ne Thompson.

Ali ovime su igrači i rukometni savez pokazali da im je Thompson - i to u Zagrebu - važniji od svega ostalog.

Hoće li s njim možda podijeliti dnevnice?