Tko kaže da bi situirani i imućni političari morali biti pošteni? Sjetimo se Sanadera i Bandića

Kad nije tvrdio da bi Matija Posavec "trebao biti debilan da prizna mito, a ne donaciju", Radimir Čačić pravdao je svog bivšeg stranačkog kolegu tvrdnjom kako je "obitelj apsolutno izvanredno situirana".

Na istom tragu bio je i predsjednik Zoran Milanović. "Posavec dolazi iz imućne obitelji, bedasto je da bi se prodao za te novce".
Vjerojatno je zato i uzeo samo deset tisuća. I to kuna.

I tako, prvi refleks dvojice iskusnih, dugovječnih, visokopozicioniranih, čak i situiranih političara, u tumačenju motiva koji su natjerali međimurskog župana da primi (i prizna da je primio) mito od (samo) deset tisuća kuna bio je da istaknu njegovo imovinsko stanje.

Činjenica da dolazi iz situirane i imućne obitelji trebala bi poništiti optužbu da bi, kao situiran i imućan, trebao uzeti mito. Kao da se mito uzima isključivo iz nasušne potrebe. 

Krpaju budžet

I tu dolazimo do intrigantnog aspekta priče o političkoj korupciji. Uzimaju li političari mito zato što krpaju kućni budžet? Zato što nemaju za ratu kredita? Ili uzimaju iz obijesti i pohlepe? I zar je doista nezamislivo da netko tko je "imućan i situiran" uzima novac sa strane?

Primjerice, Ivo Sanader se na suđenju za Fimi mediju branio od optužbi da su mu članovi HDZ-a nosili lovac u kartonskim kutijama tvrdnjom kako se on iz Austrije vratio kao bogat čovjek. Hvalio se da je u Austriji sa svojim tvrtkama prije povratka u Hrvatsku zaradio oko dva milijuna eura. 

Pa je svejedno optužen za uzimanje višemilijunskog mita. 

Uzimao je kad je imao najviše.

Uzimaju jer mogu

Milan Bandić nakon dolaska u Zagrebu bio je situiran, s pristojnom partijskom plaćom i imovinom supruge, ali ga to nije spriječilo da svejedno - prema tvrdnjama svjedoka - gomila nekretnine, stanove, krca vikendicu umjetninama, gradi hacijendu u Hercegovini, navodno skriva milijune na stranim računima. Čak je i onu famoznu torbu s 50 tisuća eura, koju mu je nosio ravnatelj HRT-a Kazimir Bačić, uredno primio u trenutku kad se slobodno mogao smatrati bogatašem.

I Bandić je uzimao kad je imao najviše.

Imućnost i situiranost, dakle, ne garantiraju nečije poštenje, najmanje u politici.

Političari ne uzimaju zato što trebaju, nego zato što mogu. Zato što im nude. Zato što se to mora učiniti. Ne radi se o potrebi, nego o pohlepi.

Radi se o dokazivanju moći. Takoreći statusnom simbolu.

Debilan političar

Političar, naročito lokalni šerif, koji ne uzima darove, ne prima mito, nije otvoren prema korupciji, automatski postaje sumnjiv, nepouzdan, čak i neobičan. 

A za Čačića takav je političar "debilan" kad prizna da je uzeo mito, a ne kaže da je uzeo novac za izbornu kampanju. 

Imovinsko stanje Matije Posavca nije, kako vidimo, garancija njegova poštenja. Možda da je tih deset tisuća kuna darovao nekoj siromašnoj obitelji, možda bi se moglo pričati o altruizmu i javnom interesu. 

Argumentacija kako bi siromašni političari bili skloniji korupciji naprosto zato što su željni novca, situiranja i imovinskog statusa, može se poništiti kontraargumentacijom da su onda imućniji političari naprosto navikli na novac, na životni standard, na povlastice koje dolaze s novcem. Oni su čak navikli uzimati novac jer smatraju da ga zaslužuju.

Recimo, mnogi situirani političari u Hrvatskoj vole "peglati" službene kartice na skupe ručkove ili "guliti" stranačke blagajne za raskošne večere ili uzimati preko stranke luksuzne automobile ili uživati u fondovima za reprezentaciju, a o putovanjima na račun države da se i ne govori. 

Oni imaju standard koji žele održavati, na račun stranke, grada, države ili pajdaša koji traži posao u županijskoj firmi.

Mačekov poučak

Procjenjivati nečije poštenje u politici kroz prizmu osobnog materijalnog statusa paušalno je i zavaravajuće, a podsjeća na svojedobno objašnjenje Sanaderova glasnogovornika Ratka Mačeka kako se "visokom politikom ne bi smio baviti nitko tko nema kuću, dva auta i barem 50 tisuća eura ušteđevine". 

"Tko će premijeru koji živi u stanu od 30 kvadratnih metara vjerovati da može rješavati probleme građana", kazao je Maček, u doba kad je premijer s kućerinom u elitnom dijelu Zagreba vodio zemlju u propast, pljačkao proračun i trpao lovu u kutije.

Zabraniti bogate

Kad se vidi tko je imovinsko stanje povezivao s podobnošću i sposobnošću u politici, možda bi ipak trebalo imućnima zabraniti bavljenje visokom politikom.

Slično je i s poštenjem.

Ono nije vezano uz imovinsko stanje, već uz odgoj, moral, profesionalizam, svijest o javnoj funkciji i položaju u politici.

Posavec se, kako reče Milanović, "prodao za male novce" i nije se trebao uopće prodati. To je cijena boljeg bicikla. Kojeg bi si župan navodno uspješne županije mogao priuštiti. 

Ali to je također dio nacionalne mitologije: onaj tko uzme malo, taj je lopov - ili budala - onaj tko uzme puno, taj je tajkun ili premijer ili gradonačelnik. A Matija Posavec je, po mišljenju Čačića i Milanovića, ispao budala. 

A on to sve stigne nadoknaditi kad se jednoga dana vrati u politiku, kako je i najavio. Možda posluša svoje mentore.