'U tom trenutku Šljivančanin je bio gospodar života i smrti...'

Bolnicom se munjevito proširila vijest da je grad u potpunosti pao. U nju su 19. studenog ušli vojnici JNA i teritorijalci. Rekli su nam da je gotovo. Osjećala sam strah koji ne želim više nikad doživjeti. Istjerali su civile i od nas uzeli popise pacijenata. Pojedince su odvodili prema nekim svojim popisima. Posebno su tražili dragovoljce. Dan kasnije, ujutro, odveli su ranjenike. U bolničke prostorije ušao je Šljivančanin. Nisam s njim razgovarala, nastojala sam biti nevidljiva. Shvaćali smo da je u tom trenutku on gospodar života i smrti. Govorio nam je da nas je došao spasiti i da možemo biti sretni što više ne moramo biti pod ustaškom čizmom. Uvjeravao nas je da će nas s ranjenicima odvesti na sigurno, ali nitko mu nije vjerovao, tihim glasom govori vukovarska liječnica Mirjana Semenić Rutko (52). 

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

02:34

Vrlo brzo nakon što su odvezli ranjenike proširila se vijest da ih nisu evakuirali, nego prebacili na Velepromet i Ovčaru. Liječnike i medicinsko osoblje istjerali su na dvorište bolnice. Mirjana je među tom ruljom vidjela i neke poznanike. Nitko joj se nije obraćao niti prema njoj bio agresivan.

HEROINE VUKOVARA 'Bila sam spremna raznijeti se, samo da im ne padnem u ruke'

- Prema drugima jesu. Tek kad su nas, bolničko osoblje, odvezli autobusima, shvatili smo da to nije to što je Šljivančanin rekao da će biti. Sve dok nismo stigli u Zagreb, o sudbini ranjenika nismo imali nikakve informacije. Tek tad smo vidjeli tko je došao, a koga nema - prisjeća se dana pada Vukovara dr. Mirjana Semenić Rutko, jedna od liječnica koje su preživjele pakao vukovarske bolnice.

'Ništa te ne može pripremiti za rad u ratnoj bolnici'

Ova rođena Vukovarka diplomirala je medicinu u Osijeku i u srpnju 1991. godine vratila se u svoj grad. Nadala se poslu u Vukovaru, no bilo je to nesretno vrijeme za početak stažiranja u vukovarskoj bolnici.

- S mamom, tatom, sestrom, šogorom i dvoje nećaka živjela sam na Mitnici. Sve do polovine rujna svakodnevno sam putovala na posao. Tad su napadi na grad postali sve češći i dulji. Bilo je noći kad su nas stalno granatirali i tad nisam ni odlazila doma. Ubrzo sam se u bolnicu i preselila - prisjeća se Semenić Rutko svojih prvih, ratnih dana. 

HEROINE VUKOVARA S četnikom igrala 'ruski rulet': Molila sam da je metak u cijevi

Mladoj liječnici isprva je bilo teško preuzeti velike odgovornosti. No nije imala izbora. Isprva je radila na odjelu interne, pregledavala pacijente, izdavala lijekove, ali već nakon nekoliko dana počeli su pristizati prvi ranjenici. Bolničko osoblje znatno se smanjilo i morala se preseliti na kirurgiju.

- Obrađivala sam rane već operiranim pacijentima i ništa te ne može pripremiti na rad u ratnoj bolnici. Tek sad shvaćam da smo imali puno sreće. Nije bilo načina osigurati sterilno okruženje. Kreveti su bili nagurani jedni na druge, a vojnici s terena stalno su dolazili obilaziti suborce. Pazili smo da svakako sterilni budu instrumenti, gaze i materijali za saniranje rana - prisjeća se tih dana Mirjana. 

'Put od bolnice do kuće bio je kao ruski rulet'

Kao mladoj ženi bilo joj je jako teško prihvatiti činjenicu da u ratu stradavaju žene i djeca. Na podrum u kojem su bile dvije obitelji pala je granata. Nastradali su žena, dijete i trudnica.

- Ta djeca zaista nisu nizašto kriva. Rasplakala sam se kad su mi na ruke donijeli ranjeno šestomjesečno dijete. No kad u danu imate takav priljev ranjenika da ne znate kamo ćete s njima, nemate baš vremena razmišljati o emocijama. Na kraju dana često sam se pitala gdje su mi roditelji i kako su. Nisam mogla otići kući te sam uokolo o njima tražila informacije. Od rujna do studenog kod kuće sam bila samo jednom. Vozila su me dva prijatelja s Mitnice. I to pod granatama. Put do kuće bio je kao ruski rulet - pripovijeda jedna od legendarnih doktorica ratne bolnice.

'Unatoč napadima u podrumu bolnice znali smo i zapjevati'

Kad su počeli stalni napadi na grad, cijela se bolnica preselila u podrume.

- Dvije medicinske sestre i ja spavale smo u liječničkoj sobi na prvom katu, jer smo se jednostavno negdje morale odmoriti. Svi prozori bili su dobro zatvoreni daskama kako ne bi prodiralo nikakvo svjetlo. Imali smo samo kandilo koje smo sami napravili. U dva navrata granata je udarila u sobu do naše i srušila zid prema nama. Otrčale smo u podrum. Nekako smo uspjele do kraja rata biti u toj sobi, a rizik od stradavanja na spavanju bio je golem - prisjeća se Mirjana dodajući kako je, unatoč svemu, moral među osobljem i pacijentima bio dobar. 

Ponekad su svi zajedno zapjevali, a na kasetofonu koji su imali u podrumu puštali su glazbu. 

- Nismo imali dovoljno lijekova za sve. Posebno analgetika. Na dnevnoj bazi dobila sam četiri ampule protiv bolova i morala sam izabrati pacijenta kojemu ću ih dati prije previjanja. Izabirala sam najteže ranjenike ili žene i djecu. Onima kojima nisam mogla dati ništa nastojala sam pažnju s onog što radim skrenuti razgovorom. Ili sam im pustila kasetu Zlatnih dukata pa su pjevali. Svi su jadni trpjeli i nisu ni tražili lijekove. Svaka im čast na tome - hvali Rutko pacijente. 

Ne može se ne prisjetiti dolaska konvoja “Liječnici bez granica” u bolnicu. Nakon brojnih apela ravnateljice bolnice dr. Vesne Bosanac, za Vukovar je krenuo konvoj s liječnicima iz svijeta koji su nosili lijekove i pomoć, ali ih je zaustavila vojska. Prošli su u drugom pokušaju, ali tad nisu imali ništa od pomoći sa sobom.

HEROINE VUKOVARA 'Viknula sam im: 'Bježite', a onda sam pala kao pokošena'

- Nisu imali pojma gdje dolaze. Obišli su bolnicu i francuski liječnik mi je rekao da je nezadovoljan njegom ranjenika, njihovim ležanjem u podrumu, a ne u sobama, i da će nas prijaviti zbog nepravilnosti. Izderala sam se na njega, upitala je li uopće svjestan da je došao u bolnicu koja je svaki dan granatirana. Rekla sam da su nam trebali donijeti lijekove, deke, sve što nam treba, a ne pametovati. Ljutito se okrenuo i otišao - kaže Rutko dodajući kako su se svi u bolnici nadali da će im netko poslati pomoć.

'Po desetak dana bila sam u istoj krvavoj uniformi'

S prvim danima studenog prestali su se nadati. Situacija u bolnici bila je alarmantna. Nedostajalo je hrane, lijekova, opreme, vode... Ranjenika je bilo sve više.

- U početku smo imali tri obroka dnevno, pekli smo kruh. Kasnije je i jedan obrok s beskvasnim kruhom i čajem bio sreća. Dobili bismo komadić i morali smo ga umakati u čaj kako bismo ga mogli prožvakati. Dok smo ih imali, trošili smo svoje namirnice, a onda su ih donosili branitelji. Tko god je što imao, pronašao negdje. Često smo mi djelatnici ostajali bez obroka. Znali smo jesti dječje kašice, pahuljice s vodom kad nije bilo ničega. Ranjenici su nam davali ono što su im donijele obitelji i prijatelji. Mogli smo potrošiti bocu vode dnevno, pa ti vidi hoćeš li je popiti ili se oprati. U tih nekoliko mjeseci kosu sam oprala možda dva puta. Jednom kišnicom. Po desetak dana znala sam biti u istoj krvavoj uniformi. Struju smo imali preko agregata, a kako bismo se grijali morali smo zatvoriti prozore - opisuje Rutko uvjete u bolnici. 

Nakon izlaska iz Vukovara brzo je opet počela raditi u struci. Tvrdi da joj je to sačuvalo zdravu pamet i živce nakon rata. No imala je problem. Nije mogla plakati. A željela je.

- Nisam plakala u bolnici, nakon izlaska, ni nakon nekoliko mjeseci. Nisam mogla. Tata je izašao iz logora, dočekala sam ga na razmjeni, grlimo se, on plače, a ja ne. Vjerojatno je taj pritisak i stres na mene djelovao tako da sam otupila - priznaje doktorica Mirjana, koja je u ratu doživjela i osobnu tragediju. 

Iz Borovo komerca, nakon pada grada, odveden joj je zaručnik Miroslav Gojun, također branitelj Vukovara, koji je u komerc dopremljen nakon ranjavanja.

- Otišla sam ga vidjeti u komerc 1. studenog nakon što sam čula da je ranjen. Razgovarali smo pola sata. Hrabrio me, dogovarali smo što ćemo nakon izlaska iz grada. Bili smo pozitivni, vjerovali da ćemo se spasiti. Tek u Zagrebu mi je jedan ranjenik rekao da je nakon pada vidio Miroslava zarobljenog u Trpinji. Navodno je tad bio živ. Kažu da su ga zatvorili s još mnogo Vukovaraca u trpinjskom skladištu, odakle su gotovo svi kasnije nestali. Na suđenju za zločine u Trpinji jedan od svjedoka je ispričao da je vidio Miroslavovo ubojstvo i da su ga na smrt pretukli. Ne znamo gdje je tijelo. Nakon zadnje razmjene u Nemetinu shvatila sam da se neće vratiti. Njegov se brat vratio, ali on nije - kaže Mirjana. 

Danas je udana za vukovarskog branitelja s kojim ima 15-godišnjeg sina.

'I danas srećem svoje pacijente iz vukovarske bolnice'

Njezini roditelji, sestra, šogor i dvoje nećaka bili su u Vukovaru do posljednjeg dana. Evakuirali su ih s Mitnice, preko Šida do Sremske Mitrovice. 

- Tata i šogor ostali su zarobljeni na Ovčari i završili u logoru. Sa sestrom, mamom i nećacima sreli smo se u Sremskoj Mitrovici, kamo sam stigla liječničkim konvojem. Dolaskom u Zagreb nismo znale gdje su tata i šogor. Da su u logoru otkrili smo tek na popisu koji smo dobili od Crvenog križa. Tata je pušten na prvoj razmjeni, a šogor na drugoj. U Vukovar sam se vratila 1999. Pola mene se htjelo vratiti, pola ne. Prvo sam radila u bolnici, a onda sam osnovala primarnu ginekološku zdravstvenu službu u Domu zdravlja u Vukovaru. Kasnije sam odlučila otvoriti privatnu ordinaciju, koju sam uredila i danas pruža najviše od onoga što se može pružiti u tom segmentu posla. Bavim se i medicinskom estetikom, imam šest zaposlenih. Želim u Vukovaru razvijati medicinski turizam, ne dopustiti da ovaj grad živi u prošlosti jer ni ja ne želim živjeti u prošlosti - priča o današnjem životu dr. Semenić Rutko dodajući kako i danas sreće svoje pacijente iz vukovarske bolnice.