Učiteljice s onkologije: Škola je malim herojima najveća radost

Njihovo radno mjesto je bolnička soba ili učionica Zavoda za hematologiju i onkologiju, a njihovi učenici su bolesna djeca različitih uzrasta koja se liječe u Dječjoj bolnici u Zagrebu. Iako priznaju da je njihov posao težak i zahtjevan, rade ga s ljubavlju i nikad ne bi željele raditi nijedan drugi.

Ljerkica Vinković (52), Martina Bošnjak (37) i Violetta Radić Šulekić (41) imaju izuzetno važan zadatak - pripremiti djecu za povratak kući, u matične škole s ostalim đacima.

Ljerkica Vinković

- Na početku svojeg profesionalnog rada nisam ni pomislila da ću raditi baš ovdje. Danas, nakon godina rada, mogu reći da u poslu, kao učiteljica u Školi u bolnici, pronalazim veliku radost. Mislim da je ovo zanimanje prekrasno. Puno se dajemo, no sve se to isplati kad vidim da smo uspješni i da je naša škola prihvaćena sto posto. Svaki naš učenik se raduje svakom novom danu kad dođe njegov učitelj i to je nama poticaj da uspijemo - kaže nam Violetta, koja gotovo 18 godina radi kao učiteljica.

Violetta predaje hrvatski jezik u višim razredima. Počela je raditi s 23 godine, odmah nakon diplome, te je prve četiri godine i tri mjeseca provela u redovitoj nastavi.     

Osnovna razlika između rada u klasičnoj školi i rada u bolnici je u tome što u prosječnom razredu ima 25 ili više učenika, zbog čega učitelji ne mogu imati takav individualni pristup, kažu učiteljice.

- U Školi u bolnici, već kad dođem, pri samom pozdravu, možemo po držanju tijela djeteta ili boji njegova lica vidjeti može li on uopće pratiti nastavu. Mora se paziti na tog učenika, mora mu biti ugodno i škola mu mora biti radost - opisuje razlike u radu Violetta Radić Šulekić.

Violetta Radić Šulekić

Martina Bošnjak ispričala nam je da je njezin prvi radni dan na poslu izgledao pomalo smiješno i konfuzno.

- Hodala sam hodnicima bolnice s papirom ne kojem mi je kolegica nacrtala bolničke odjele. Bila sam strašno ponosna jer se nijednom nisam izgubila. S djecom sam se jako brzo snašla i tu nije bilo nikakvih problema - prisjeća se Martina svojih početaka.

U Školu u bolnicu došla je prije četiri godine kao zamjena za kolegicu koja je bila na porodiljnom. Poput većine učitelja, prije toga je radila na brojnim zamjenama - u razrednoj nastavi, produljenom boravku te kao učitelj likovnog od 5. do 8. razreda. Ipak, kad baci pogled unatrag, kaže da se potpuno našla tek u ovom poslu.

- Ono što mogu učiniti za svoje učenike je da se osjećaju kao da se u njihovu životu ništa nije promijenilo, da i dalje idu u školu, da uživaju u njoj te da se dobro zabavimo, nasmijemo i svaki dan naučimo nešto novo - objašnjava Martina.

S time se slaže Ljerkica Vinković, voditeljica nastave u Klaićevoj bolnici.

- Kad radite u bolnici, vi znate gdje ste, puno se educiramo za rad u bolnici i svjesni smo da je dijete tamo zato što je bolesno. Ali ono je i dalje dijete, ima svoje potrebe i želje. Tijekom upoznavanja saznamo od djeteta što voli, što ne voli, koja mu je najdraža životinja, najdraži predmet, čime se bavi i baziramo se na to - kaže Ljerkica, koja ima 27 godina radnog staža, a u Školi u bolnici radi već 13,5 godina.

Martina Bošnjak

Priznaje da se tijekom rada susreću i s najtežim ishodima bolesti, no naglašava kako je onih lijepih trenutaka ipak mnogo više.

- Prije deset godina imala sam jednog učenika. Jedan dan bilo mu je jako teško i rekao mi je da ne može više izdržati. Ja sam mu rekla da mora jer mislim plesati na njegovoj svadbi. Deset godina je prošlo, a meni je stigao poziv za njegovu svadbu. I ja ću doista, kako sam mu i rekla, plesati na njegovoj svadbi - prisjetila se Ljerkica dodajući kako ih takve male stvari ispunjavaju i čine sretnima. Znaju da rade nešto vrijedno i plemenito te da pomažu djeci.

- Dirnulo me kad me nazvala kolegica, učiteljica iz redovne škole u koju se naš učenik vratio i rekla: ‘Hvala Vam što ste mi vratili dijete onakvo kakvo je bilo prije bolesti. On ima samopouzdanja, on je sretan, javlja se na satu. Vaš posao doista ima smisla’. Mi smo samo jedna karika u njihovu školovanju i njihovu životu - kaže Ljerkica.

Kad joj je teško, sjeti se što joj je prvog radnog tjedna rekla starija kolegica.

- Rekla mi je da je ‘lako biti dobar u dobru’ i toga se uvijek sjetim u nekoj teškoj situaciji - otkriva nam Ljerka.

Najbolje se osjećaju, slažu se učiteljice, kad njihovi mali učenici, koje viđaju kroz sve faze bolesti, sretni i zdravi napuste bolnicu te se nasmijani vrate među ostale đake u školske klupe svojih matičnih škola.