Užasna priča o Juliji i njenom bijegu iz Hersona: 'Naučila sam razlikovati zvukove raketa'

Julija (29), Herson

Julia je rođena u Hersonu. Već 13 godina živi i radi u Kijevu, ali svaki mjesec putuje u Herson kako bi vidjela roditelje, brata, mačku i najbolju prijateljicu.

Kad je počeo rat, bila je u Hersonu - tamo je stigla 21. veljače. To nije bilo slučajno. Julija je bila sigurna da će se ruska invazija dogoditi, jer je napeto promatrala situaciju, čitala vijesti, slušala govornike i informacije stranih obavještajnih službi. Tako je došla u Herson da bude s obitelji kad počne rat.

- Zaista sam se nadala da ću prije početka rata nagovoriti roditelje da odu - bilo u inozemstvo ili kod rodbine koja nas je čekala na zapadu zemlje. Međutim, nisam uspjela. Do zadnjeg moji roditelji nisu vjerovali da će Putin poduzeti tako okrutan korak. Tada sam odlučila: pa, barem kad počne rat, bit ćemo svi zajedno, sa tugom se prisjeća djevojka.

Nikada neće zaboraviti kako je sve počelo. Julija se probudila u pet ujutro jer su susjedi iz stana iznad trčali i glasno raspravljali. Zatim je otišla na novinske portale i pročitala da su se u raznim gradovima Ukrajine čule snažne eksplozije, a Putin je najavio "početak vojne operacije".

- Probudila sam roditelje. Vidjela sam dim izvan prozora kako dolazi iz čornobajivske zračne luke. Odmah sam kupila karte za vlak da odemo na zapad zemlje. Za 24.-25. veljače nije bilo karata pa sam ih uzela za dan kasnije - prisjeća se djevojka.

Već 25. veljače nije bilo vlakova iz Hersona, a kako nisu imali auto, odlučili su pričekati dok im ne dopuste da uđu na vlak. Rusi su se prvog dana rata približili Hersonu, a 4-5 dana kasnije potpuno okupirali grad.

- Cijelo vrijeme dok smo tamo bili, sanjala sam da odemo. Prvi dani su bili najteži: tada su Rusi ubili naše dečke iz teritorijalne obrane, pucali na nekoliko kuća, školu, zapalili naš jedini dobar trgovački centar "Fabrika", gdje su Hersonci proveli toliko divnih dana.

Nazvala ju je mamina kuma da se oprosti. Tukli su se vojnici ispod našeg prozora, pucalo se, trgovački centar je bio u plamenu, a Rusi nisu dopustili vatrogascima da ugase vatru, pa su se ljudi uokolo samo ugušili. Hvala Bogu, teta Ljuda je preživjela. Međutim, teritorijalna obrana nije, kaže djevojka.

Nakon što su Rusi ubili ukrajinske branitelje, u gradu nitko nije mogao pružiti otpor. Zauzeli su ih i blokirali grad. I od tog je dana počeo užas u Hersonu. Djevojka ne može pronaći riječi da opiše sve strašne događaje koji su joj se dogodili u njezinom rodnom gradu.

- Iskreno, teško mogu pronaći riječi kojima bih mogla opisati kako je živjeti u okupaciji. Uvijek sam u stalnom strahu. U nepoznavanju. Činilo mi se da je život završio. Da je izgubljeno sve što sam radila toliko godina. Da ću umrijeti ovdje sa obitelji, kaže Julija.

Djevojka govori da Rusi nisu ubijali ljude pred njenim očima, ali iz vijesti koje je stalno čula od poznanika, objava na društvenim mrežama, vojnih priča znala je što se dešava i što se može dogoditi sa njom. Znala je da Rusi provaljuju u stanove običnih ljudi i traže predstavnike Službe sigurnosti, Oružanih snaga i aktiviste, a onda ih muče.

- Događa se i da oni koriste popis od prije 20 godina, dođu do običnih ljudi i traže izručenje nacionalista, jer oni po njihovom mišljenju žive ovdje. I vi ne možete dokazati da je prošlo 10 godina od kad ste kupili ovaj stan, a ljudi s tim imenima jednostavno ne žive ovdje, kaže djevojka.

Julija se stalno bojala da će joj provaliti u kuću, da će sve pretražiti i okrenuti naopačke. Svoju diplomu filologa ukrajinskog jezika i književnosti sa Sveučilišta Taras Ševčenko (najbolje sveučilište u zemlji), na koju je bila toliko ponosna, sakrila je kako se ne bi pronašla. Sakrila ju je jer je znala da je za to mogu ubiti.

- Nacionalistica, banderovka, još i s kijevskom boravišnom dozvolom! Također s iskustvom na televiziji. Prva na listi za ubojstvo, ironično govori djevojka. 

Julia je svaki dan živjela u strahu, kaže da kao da je prestavala disati i ukočila se. Sliku upotpunjuju Rusi, koji iz nekog razloga lutaju po krovovima kuća, automobili s oznakom Z koji se voze gradom i zbog kojih se ledi krv u žilama, ruska vojska, koja šeta središnjom tržnicom sa puškama, kontrolne točke koje su postavljene po cijelom gradu da pretražuju ljude, a zatim ubijaju.

- Ove vijesti pljušte nam cijeli dan. I istinite su, jer sam s fotografije uvijek prepoznavala poznata mjesta. Zatim su se pojavljivale fotografije Rusa kako su došli u lokalni noćni klub u okolici i provaljuju u sefove. Zatim objavljuju fotografije na kojima se vidi da su na aktivističkom skupu bili ubijeni ljudi, a na licu mjesta je ostalo puno krvi. Najpopularniji novinar-aktivist negdje nestane, a onda se ispostavi da ga i Rusi traže, ispituju njegovu obitelj, a on se negdje skriva. Sva ruska oprema odlazi iz Hersona, a mi smo se bojali da su odlučili pucati na grad, govori.

S vremena na vrijeme veza je nestajala diljem grada. O ukrajinskoj televiziji uopće nema govora – Rusi su je davno ugasili, od tada ljudi su mogli gledati samo rusku propagandu. U takvim se danima Julija osjećala najstrašnije, bila je odsječena od svijeta.

- Uz sve to stalno sam čula eksplozije, letove raketa, pucnjave. Naučila sam razlikovati sve te zvukove. Slušala sam kako se zidovi i prozori tresu. Ako sam samo čula jaku eksploziju, nadala sam se da su naši opet pogodili Ruse u Čornobajivci. Najgora stvar su rakete: prvo, svaki put sam imala dojam da ona leti u našu kuću. Drugo, kad je zvuk njezina leta utihnuo, shvatila sam: lete za Mikolajev ili Mikolajevsku regiju i možda će ovaj put tamo netko opet umrijeti. A ja ne mogu nikoga upozoriti. Samo plačem i čitam vijesti o Mariupolju, a mačka se toliko uplašila da stalno plače i penje se do mame ispod ogrtača ili deke kako bi se tamo sakrila od Putina, kaže Julija.

Svake večeri - policijski sat. Ukrajinska vojska zamolila je da se ne pali svjetla i mirno sjedi, jer se Rusi voze gradom i svijetle lampionima na prozore s neshvatljivom svrhom. Bilo da se nađu nacisti, da li traže mjesto za život ili pljačkaju.

- S hranom - strahovita nestašica. Cijene su nevjerojatno visoke. Redovi su ogromni. U njima možete provesti pola dana. Prvih dana okupacije ponestalo je lijekova u ljekarnama. Sve ove dane satima sam stajala u redu da kupim dovoljno puno lijekova za mamu, ali sam shvatila da to je nemoguće jer će jednog dana ponestati. U to vrijeme pojavila se vijest da će Rusi uskoro početi mobilizirati ukrajince u svoju vojsku.

Kako možemo ostati ovdje, pomislila sam? Što će se dogoditi kada ponestane lijeka za mamu? Što će se dogoditi ako moj otac i brat budu pozvani u rusku vojsku? Kako će naša obitelj sve ovo preživjeti? Bilo je jasno da nikako, odgovara na svoja pitanja djevojka.

Zato je Julia neprestano tražila načine da se izvuče. Nakon okupacije napuštanje grada je zabranjeno. Potpuno. Ali oko 21. ožujka djevojka je prvi put saznala da ljudi pokušavaju otići. Tražila je rute, prilike, prijevoznike. Ponekad se "koridor" samo pojavio (neslužbeno, naravno), trebalo je 5 dana - i to je to, tada je bilo nemoguće otići.

– Kad se pojavio sljedeći “koridor”, shvatila sam da je nemoguće odugovlačiti. Zahvaljujući poznanici, dobili smo kontakt od prijevoznika koji nas je bio spreman odvesti u Odesu za 350 dolara po osobi. Neki kritiziraju takve ljude, ali ja ne. Ne osuđujem te ljude, jer rade težak posao. Odvoze ljude svaka dva dana (jedan dan u Odesu, drugi dan natrag), uništavaju im automobile, razgovaraju i pregovaraju s Rusima na kontrolnim točkama, ohrabruju putnike. A i poznaju područje i ceste kojima moraju ići, plus održavaju kontakte s vojskom koja ih upozorava na stanje na cestama i borbe. Čast i pohvala ovim ljudima, govori Julija.

Imala je novaca za “karte” za sebe i svoju majku, a novac za oca i brata prikupila je zahvaljujući prijateljima. Nakon objave na Instagramu za njih je za nekoliko sati prikupljeno 700 dolara.

- Takvi smo mi Ukrajinci. Dobri, velikodušni, iskreni. Jako sam zahvalna svima koji su nam pomogli, kaže ona.
Obitelj prije odlaska nije spavala. Djevojka je ležala s majkom, grleći se i moleći se da sve to prođe. Očistili su telefone, brisali sve što se Rusima možda ne bi svidjelo.

- Mami sam čak napravila lažnu stranicu na Facebooku i napunila je nekim repostima recepata. Zašto? Jer sam znala da traže preuzimanje Facebooka i Telegrama ako ih izbrišete, a tražili su da vide ima li objava s mrtvim Putinom (ima, naravno!) ili fotografija ruske opreme, objašnjava djevojka.

Samo putovanje je bilo zastrašujuće, rizično. Do Odese su se vozili 12 sati (obično ovaj put traje 3-4 sata). Postojalo je sedam ruskih kontrolnih točaka, gdje su bili pregledani i provjereni dokumenti muškaraca. Međutim, imali su veliku sreću.

- Ljudi su govorili da Rusi mogu potpuno baciti sve naše stvari, svlačiti muškarce, tražiti tetovaže s ukrajinskim simbolima. Nisu nam to učinili.

Osim toga, autobus vozi cestom na kojoj se odvijaju bitke i gdje u svakom trenutku može početi pucnjava i eksplozije. Moja majka i ja smo opet imale sreće: nismo to doživjele. Kada su se moj otac i brat nekoliko dana kasnije vozili, u blizini su čuli eksplozije. Hvala Bogu, nisu dobili ozljede, za što sam zahvalna Bogu, govori Julija.

Najgori dio ceste završava tamo gdje počinju ukrajinske kontrolne točke. Međutim, kroz Mikolajivsku regiju i sam grad Mikolajiv također je strašno ići: Rusi stalno pucaju na njega. U Odesi je također strašno: tamo se lansiraju rakete.

- Vidjela sam ukrajinsku zastavu, vidjela naše dečke - i plakala od sreće. Osobno sam mirno počela disati tek kad sam shvatila da smo vlakom napustili Odesku regiju i krenuli na zapad. Tada sam osjetila da smo slobodni i sigurni, kaže ona.

Sada je obitelj kod rodbine. Djevojka i dalje radi na daljinu na laptopu (ona je content manager u reklamnoj agenciji). Agencija im je unaprijed isplatila plaću za tri mjeseca, na čemu je Julia jako zahvalna.

- Moj otac, koji je radio u Hersonu kao glavni inženjer u tvrtki, ostao je bez posla. On, moja majka i brat ostali su bez krova nad glavom. Inače, ovo je drugi dom koji je moja obitelj izgubila u ratu. Prvi je bio stan mog djeda iz kojeg je otišao pod granatiranjem 2014. godine.

Što dalje – nemam pojma. Sada smo na sigurnom, s rodbinom na zapadu Ukrajine. Ovdje su super ljudi, imamo dobre uvjete, nemam se što zamjeriti. Ali iskreno ne znam kamo ćemo dalje, mogu li se vratiti u Kijev, gdje ću tražiti smještaj za svoju obitelj. Uostalom, imam samo 1-sobni stan u Kijevu, koji nije predviđen za 4 osobe, kaže djevojka.

Julia jako želi vjerovati da će sve biti u redu. Nevjerojatno je zahvalna Oružanim snagama na onome što rade. Ponosna je na obranu Ukrajine, zahvalna je svim strancima koji podržavaju Ukrajince i Ukrajinu, bilo da su obični ljudi koji daju utočište Ukrajincima ili vlade europskih zemalja koja šalje oružje.

- Stvarno želim vjerovati da će dobro pobijediti zlo. Međutim, neizvjesnost je vrlo zastrašujuća. Živjeti pored ludog manijaka i pored nacističke zemlje je jako zastrašujuće. Ali moramo pobijediti ovaj užas i ovo zlo. Ako ne mi, onda tko? - zaključuje Julia.