Uzeo MIG i pobjegao iz JNA: 'Nadrapat ću gdje god sletim'

Imam 56 godina, radnog staža više od tri tisuće naleta. Do sada sam bio gore, a od sada idem u dubine, baviti se ronjenjem, rekao nam je od jučer umirovljeni brigadir Ivan Selak. On je u srijedu iz ruke predsjednice i vrhovne zapovjednice Oružanih snaga Kolinde Grabar Kitarović preuzeo je časnički bodež HRZ-a i PZO-a, te zahvalnicu Ministarstva obrane i načelnika Glavnog stožera.

Ljubav prema letenju i  borbenim avionima u Selakovoj glavi začela se šezdesetih godina, dok je još bio bjelovarski pučkoškolac.Samo dva preleta aviona iznad njegova rodna Bjelovara bila su dovoljna da ovaj odlikaš odluči da je njegova svrha i životna misija letenje i samo letenje. Ni slutio nije da će mu se ne samo ostvariti želja, već da će biti među ljudima koji su stvarali povijest Domovinskog rata. Unatoč oštrom protivljenju roditelja, Selak je 1974. u putnu torbu potrpao svoje osobne stvari i otisnuo se u Rajlovac kod Sarajeva, gdje se nalazila Vazduhoplovna tehnička vojna škola.

- Čim sam došao, razočarao sam se jer sam shvatio da u ovoj školi ne mogu doći dalje od tehničara, a pogotovo ne postati pilot. Nije bilo druge nego je završiti i krenuti dalje - počinje priču umirovljeni brigadir Selak, najbolji test pilot Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.  Vojna akademija u Zadru bila je njegova sljedeća adresa na kojoj je prvi puta sjeo u avion. Bio je to Zlin 526, a selekciju letenja prošao je kao od šale. Godinu dana kasnije ušao je u kokpit mlaznog aviona Galeb, no njegov još nedosanjani san i dalje je bio MIG-21.  

- Svoj prvi let MIG-om neću zaboraviti dok sam živ. Bilo je to 1981., oko mog rođendana u prosincu. U njega sam ušao s nastavnikom letenja i ništa mi nije bilo jasno. Natjerao me da baš letim, a kad MIG-u pipneš komande, on poludi. Rekao sam mu da ne vjerujem da ću ja ovim moći upravljati, jer se sve odvija strahovito brzo. Poletjeli smo iz Pule i dok sam odradio sve što treba, već sam načuo da spominje Lošinj, pa sekundu iza toga Pulu... Strašno, kad sam sletio bio sam sav mokar od znoja. No, sada mogu potvrditi da je sve stvar treninga - prisjeća se Selak koji je sa još devetoricom kolega bio prva generacija pilota koja su letjela na MIG-u. 

Po završetku akademije s njima je prebačen u borbenu eskadrilu u Bihaću. Godine provedene tamo nisu mu, kaže, bile loše. No, početak rata u Hrvatskoj u njega je unio nemir i u želji da se vrati u Hrvatsku, s kolegom Ivicom Ivandićem počeo planirati bijeg. Mnogi Hrvati, bivši kadrovi JNA već su se stavili na raspolaganje novoj Hrvatskoj vojsci, te je oprez unutar Vazduhoplovstva JNA bio povećan. No, nisu se željeli vratiti sami, već povesti i svoje prijatelje, MIG-ove Osvetnik Dubrovnika i Osvetnik Vukovara.

- Vojska je onakva kakva je i zapravo bila srpska vojska, uzimala i odvlačila u Srbiju sve što je mogla. A naš odlazak imao je za cilj samo vratiti ono što je ta vojska oduzela. Zapravo, mi nismo pobjegli, pobjegli su oni, a mi smo samo vratili naše - kaže nam Selak. Realizaciju bijega poremetila su dva nemila događaja: Selak je preživio avionsku nesreću u kojoj su mu izgorjela dvojica kolega i od koje se oporavljao šest mjeseci, a Ivandić je imao nezgodu na zemlji.

- Prema riječima liječnika trebao sam umrijeti, no na opće čuđenje i dalje sam imao želju za letom. Nakon tih šest mjeseci, Ivandić i ja odlučili smo za ozbiljno ta dva MIG-a vratiti u Hrvatsku, no u to vrijeme veze s Hrvatskom bile su nikakve. Nismo mogli dobiti informaciju o vremenu, slobodnim aerodromima, cjelokupnoj situaciji. Jer, MIG baš i ne možeš odvući kriomice. - prisjeća se Selak. Da bi mogao napraviti to što je naumio, a da bi zaštitio ono najsvetije - obitelj, formalno se rastao od supruge. U svibnju 1992. rat se u Hrvatskoj zahuktao, a nakon preleta junaka Rudolfa Perešina i Danijela Borovića bili su  pod povećanom prismotrom. Obavještajci JNA u sobe su im stavljali sustanare doušnike, provocirali ih i opijanjem pokušavali izvući bilo kakav podatak. Iako su imali cijeli arsenal približavanja, nisu uspjeli.  

Došao je i dan" D, 15. svibanj 1992. Toga jutra je u paru s kolegom uvježbavao program za dan Vazduhoplovstva, a nakon toga je eskadrila letjela sa osam aviona (četiri para). U prvoj grupi bio je Ivandić, a Selak je upao u zadnju nakon što je jedan kolega otpao. Na planu letenja njih dvojica nisu se ni pogledali, a kamoli prozborili riječ.  Nisu se željeli otkriti jer su znali da ih prate, no znali su da je nastupio odlučujući trenutak.

- Ivica je poletio deset minuta prije mene i i čekao moju potvrdu da sam poletio. Kada ju je primio, poletio je prema Splitu, jer je središte Dalmacije bio najbliži i najlogičniji izbor. S obzirom da je bio duže u zraku, potrošio je dosta goriva i jedva je do njega mogao doći- kaže Selak iznova proživljavajući najgorih 19 minuta u životu te nastavlja:

- Letio sam sa jugooznakama preko neprijateljskog teritorija. U samom preletu bilo je nezgodno ako moram iz nekog razloga iskočiti iz aviona (otkaz motora ili bilo koji drugi težak kvar koji traži napuštanje zrakoplova). Kome god da dođem u ruke nadrapao sam. Što da s tim jugooznakama padnem u ruke Bošnjacima? A što ako padnem Srbima? Tko će mi od  Hrvata vjerovati da vraćam avion u domovinu? No, ipak smo uspjeli sretno sletjeti, ja na Pleso, Ivandić na Resnik -pripovijeda Selak, koji je jedva došao do informacije koji je aerodrom čist. Naime, u to se vrijeme nije moglo nazvati u Zagreb, pa je Selak nazvao jednu poznanicu u Bihaću i rekao joj da pozdravi brata u Zagrebu te rođake u Puli i Splitu.

Ona je te riječi prenijela onima kojima je trebala, ali je zaboravila spomenuti Zagreb, što je malo zakompliciralo situaciju, ali je sve ispalo dobro.

Po dolasku u Hrvatsku, Selak se pozicionirao u novoformiranoj 21. borbenoj eskadrili i aktivno sudjelovao u Domovinskom ratu.  Svog je MIG-a koristio za napade na ciljeve na zemlji, zapovjedna mjesta, otporne točke, centre veze, te za uništavanje tenkova i točkastih objekata.

- Najponosniji sam što sam sudjelovao u oslobađanju svoje zemlje što se događa jednom u životu. No, nisam ja heroj. Ja sam školovani ratnik koji je naučeno koristio da obrani domovinu. Za mene su heroji svi oni koji nikada nisu držali pušku i imali veze s vojskom, a primili su oružje u ruke. Za mene su heroji hrvatski branitelji i skidam im kapu - priča Selak koji je beskrajno tužan što njegov Osvetnik Dubrovnika više ne leti. Iako je branio hrvatsko nebo i teritorij tijekom Domovinskog rata, otpisan je 2004.

- Tužan sam što ja još letim, a on više ne leti, a mogao je. Avion nije stvar koju ćeš šutnuti nogom ili gurnuti. On je moj prijatelj, uvijek smo jedan drugome pomagali. Nekada je on mene vratio na aerodrom, nekad ja njega. Teško mi ga je ostaviti kada ga volim - iskreno će Selak, koji slovi za najboljeg ratnog pilota. Selak je dobio i nagradu Ponos Hrvatske, jer je bez žrtava prizemljio MIG kojem je eksplodirao poklopac kabine. Naime, u lipnju 2012. krenuo je testirati dvosjed MIG-21, popularnu Kockicu, koji je neposredno prije stigao sa Zrakoplovno tehničkog zavoda gdje mu je napravljen servis motora.Sjeo je, zarulao pistom i poletio na visinu od 2800 metara. Jurio je 850 kilometara na sat. U jednom trenutku čuo je strahovitu eksploziju.

- Nešto prije toga testirao sam motor i isprva sam mislio da je eksplodirao ili da sam se s nečim sudario. Osjetio sam zanošenje aviona, počeo se tresti i bio je neupravljiv. U jednom trenutku došlo je do dekompresije, kabina se napunila dimom i prašinom, a sa svog pilotskog mjesta u prednjoj kabini ne mogu vidjeti zadnji dio aviona. Znao sam da moram odmah početi slijetati, te sam to najavio kontroli letenja je briljantno odreagirala i odmah oslobodila pistu - pripovijeda Selak te skromno kaže da je samo radio svoj posao. Dodaje da je upravo to njegova zadaća, provjeravati i testirati svaku letjelicu koja dođe s remonta. Tako je bilo i tijekom 120 dana koliko je proveo u ukrajinskoj Odessi, gdje su naši MIG-ovi na remontu. Iako je u Ukrajini boravio tijekom najžešćih nemira, nije ih ni osjetio. Odradio je 40 probnih letova na šest od 12 MIG-ova Radovi su  bili opsežni i komplicirani, jer su se, uz remont, modernizirali i kokpiti u koje se ugrađivao novi kursni sustav.

- Nama su cilj pouzdani i sigurni avioni, a iako smo im govorili da ne ubrzavaju remont, oni su radili i 24sata dnevno. Naravno, događali su se propusti i moram reći da sam u Ukrajini doživio ono što nisam u 33 godine koliko pilotiram MIG-om - otkriva Selak. Naime, testirajući prvi MIG u koji je ugrađen novi sustav navigacije, Selak se na aerodrom u Odessi morao vraćati ravnajući se po suncu, jer su i glavni i pomoćni navigacijski uređaj jednostavno poblesavili.

- Udaljio sam se od Odesse nekih 100 kilometara i primijetio da mi pokazuje krivi kurs. Bilo je 11 sati, sunce je bilo na 165 stupnjeva i instrument mi je trebao pokazati da letim u tom kursu. Međutim, navigacijski uređaj mi je pokazivao da letim u krugu od čak 360 stupnjeva! To vam otprilike znači da znam da moram letjeti prema jugu, a ja letim prema sjeveru.Okrenuo sam MIG prema suncu i shvatio da se na aerodrom mogu vratiti samo ako se po njemu ravnam. Kako je krepao i pomoćni uređaj koji nikad ne krepava, pozicionirao sam se tako da mi je sunce s lijeve strane i krenuo prema Odessi - kroz smijeh priča Selak te dodaje da je u jednom trenutku pomislio da nije vrag da se sunce okrenulo. Dodaje da je otkazivanje kursnog sustave prijavio kontroli leta, no čovjek ga uopće nije doživio.

- Kao za vraga, taj dan zbog gustih oblaka nije bilo moguće orijentirati se po zemlji. Tražio sam pomoć kontrole leta, a čovjek mi mirno kaže da nastavim u kursu od 210 stupnjeva i uopće ne razumije da nemam niti jednu koordinatu i da  mi ništa ne radi - prisjeća se Selak. No, dodaje da su primjedbe i greške prilikom remontiranja normalne, a on je tu da ih detektira dok sve ne bude savršeno.

- Navigacijski sustav bio je neispravan i nakon slijetanja što sam pokazao Ukrajincima kad sam ih pozvao da pregledaju kabinu i što uređaji pokazuju. I oni su bili u čudu. Inače, ta greška navigacijskog sustava se nakon toga ponovila bar još 20 puta u manjem ili istom obimu, no tada sam znao što očekivati. Na opće zadovoljstvo, problem tog sustava na kraju je riješen - kaže Selak. Smatra da su Ukrajinci pogriješili dozvolivši da postane vojno nemoćna i što se dovela u situaciju da gledatelji skupljaju novac za njihovu vojsku.

- Oni su se 1992. odrekli svoje vojske. Imaju ogroman broj aviona koji su staro željezo i njihovi piloti nemaju 10 sati leta godišnje. Na njihovoj televiziji objavljuju broj mobitela na koji se može nazvati i donirati pet grivnji za njihovu vojsku - kaže Selak. Na pitanje na kojem bi avionu htio letjeti Selak sasvim ozbiljno i najiskrenije kaže:

- Sasvim mi je svejedno koji će to avion biti. Dajte mi metlu i ja ću letjeti!

Iako je u više navrata isticao da će letjeti sve dok se nađe u situaciji u kojoj nije odreagirao kao pilot, Selak se povukao u zasluženu mirovinu. Iza njega je 56 godina radnog staža i više od 3000 naleta.

- Biti svjestan svojih mogućnosti, biti zdrav i razmišljati unaprijed, to su odlike pravog pilota. Letjet ću do kraja ove godine, a onda sa visina idem u dubine, na ronjenje - rekao je Selak. U srijedu je iz ruku predsjednice i vrhovne zapovjednice Oružanih snaga Kolinde Grabar Kitarović primio zahvalnicu Ministarstva obrane i načelnika Glavnog stožera, te časnički bodež HRZ-a i PZO-a.