Vatrogasci, policajci i vojnici: Vatreni dečki koji čuvaju obalu

Vatrogasci, policajci i vojnici. Svi zajedno sjede u istoj sobi, na prvom katu zgrade u bazi u Divuljama kraj Splita. To Operativno vatrogasno zapovjedništvo nadgleda cijelo priobalje, a “neprijatelj broj 1” su im šumski požari. Telefoni im stalno zvone. Dežurni cijelo vrijeme zapisuju nove informacije o stanju na terenu i sve javljaju Tomislavu Vuki, zapovjedniku Državne intervencijske postrojbe DUZS-a. Kako sam za sebe kaže, vjerojatno je odradio i zapovijedao s najviše vatrogasnih akcija od svih u cijeloj Hrvatskoj.

- Kod nas se slijevaju sve intervencije. Županijski vatrogasni zapovjednici od nas traže pomoć u ljudima i zračnim snagama. Uvijek im pokušavamo poslati sve što su tražili - kaže Vuko. No taj posao nimalo nije jednostavan. Kad požari izbiju u četiri županije, kao što je to nedavno bilo, moraju što bolje rasporediti snage i pomoći svima. Zato na zidu u svakom trenutku imaju popis svih kanadera, helikoptera i air traktora te u svakom trenutku moraju znati gdje se koji nalazi. Isto tako, ploča na zidu pokazuju čitav raspon brojeva telefona kojima aktiviraju sve vatrogasne snage. Ako treba, dižu i vojsku. Na njegove odluke utječu vremenski uvjeti, veličina požara, teren i tako dalje. Kad je najgore, na teren dolaze vatrogasni specijalci, pripadnici četiri Državnih intervencijskih postrojbi, koje su rapoređene u Zadru, Šibeniku, Splitu i Dubrovniku. U svakoj bazi ih je uvijek 20-ak iz cijele zemlje. Za tu zadaću, uz svoj redoviti posao u postrojbama, vježbaju tijekom cijele godine. Na teren ih najčešće prevoze i desantiraju pomoću vojnih helikoptera Mi-8 i Mi-17. Upravo takva dva spremno čekaju u bazi u Divuljama kako bi ih prebacili na najteže terene.

Odgovorni za cijelo priobalje

Na pitanje je li ih malo, Vuko spremno odgovara.

- To je uvijek relativno. DIP-ovci su tu uvijek kao nadogradnja postojećih snaga koje su već na terenu. Kad ih spuste, na lokalnim je zapovjednicima da procjene gdje su im najpotrebniji - pojašnjava Vuko. Kako su nam rekli, to su obično najzahtjevniji tereni. Njihovo znanje i snaga najpotrebnije je postrojbama na otocima. Do onih najudaljenijih, kao što su Vis i Lastovo, stižu helikopterom za sat vremena. U roku od minute, njih deset se može spustiti užetom i početi s poslom. Na one koji bi u pomoć došli trajektom lokalci bi morali čekati dva i pol sata.

Spuštaju ih helikopterom

- To izgleda jednostavno, no u takvom poslu prijeti puno opasnosti. Pilotu je najteža zadaća lebdjeti iznad tla kako bi se ostali iskrcali. Mora paziti na vjetrove i druge vremenske prilike. Druga opasnost počinje kad se spuste. Dolaze pred požar te se moraju pripremiti za gašenje i osigurati da ne stradaju. Helikopter im spušta opremu i ‘krušku’ s vodom koja nosi 2000 litara. Tu tek počinje prava borba - kaže nam zapovjednik.

Trenutak odmora

Na požarištu često moraju prespavati. Uz sebe uvijek imaju hranu i vreće za spavanje.

Olakšanje

 DIP-ovci iz Divulja pomogli su lokalnim vatrogascima pobijediti požar kraj Žrnovnice. Bura je prizemljila kanadere.

Zračne snage

Vatrogasce DIP-a do požara voze helikopteri. Na sebi imaju i do 30 kilograma opreme.

‘Mi gasimo požare, no našim ženama je doma ipak teže...’

Uz naprtnjače s vodom, u borbu s vatrom nose i hranu, odjeću i vreće za spavanje. Sve skupa 30 kilograma. Zadnji put su to sve koristili prošle nedjelje. Gasili su požar na Žrnovnici kod Splita. Njihove napore otežavao je snažan vjetar, zbog kojega kanaderi nisu mogli niti blizu. Voda je bila daleko, pa su morali razvući na desetke cijevi preko oštrih stijena. Nakon završenoga gašenja prespavali su upravo na njima. S kamenom pod glavom, dan i noć proveli su pod nebom. Kako kaže Vuko, za takav zadatak spremni su samo pravi profesionalci.

Spavaju na vrelom kamenju

- Sa svakim od njih ja uvijek razgovaram prije terena. Oni sve znaju i na sve su spremni. No svaki put ja im to još moram ponoviti. Tako svaki put i oni dobiju dodatni poticaj i adrenalin za gašenje - kaže Vuko. DIP-ovci se mijenjaju svakih 15 dana. Tijekom pisanja teksta u Divuljama su bili momci iz Zagreba te okolice Siska i Bjelovara. Tijekom dežurstva svaki od njih izgubio je barem 5 kg. Većina je oženjena i nije im lako doma ostaviti žene i djecu.

- Mislim da je mojoj ženi teže nego meni u požaru - iskreno nam je rekao jedan DIP-ovac. S njima tijekom dežurstva najviše vremena provede zapovjednik Joško Grančić. Brine se o opremi i vodi teorijsku nastavu.

- Tu nikad nema mira. Ako ne gasimo, brinemo se o kondiciji i znanju. Pazimo da budu dobro i da se nepotrebno ne izlažu suncu - kaže veseli Joško. Dodaje kako na terenu ima i odbačenih mina, teren je težak, a životinje su posvuda.

Nailaze na mine i životinje

- One prve bježe od vatre. Nažalost, znamo ih naći i izgorjele - prisjetio se Joško. Za njegov tim svaki je požar drukčiji. Tako makija i niska trava gore vrlo brzo i vatra se širi velikom brzinom. A ako gori borova šuma, gori cijela krošnja i bez pomoći iz zraka teško je gase. Na nekim mjestima, kažu, “i koze idu dolje pod ručnom”, no ne žale se. Bilo je tu i smiješnih situacija, vrebale su ih i zmije.

- Mi smo 2011. gasili požar na Braču. Pred jutro smo se tek mogli odmoriti i sjeo sam na paletu kako bih zapalio cigaretu. Spustio sam glavu i ugledao poskoka na nekoliko centimetara od sebe. Od straha sam odskočio metar u zrak. Kolege su mislile da sam poludio. Kad ga je jedan htio fotografirati, uhvatio sam ga za nogu i prepao. Svi smo se na kraju smijali - prepričava jedan od vatrogasaca.

Centar akcije

Zapovjedništvo u Divuljama prati svaki požar od sjevera Istre pa sve do granice s Crnom Gorom.

"Na terenu gubimo puno tekućine. pijemo slanu Cedevitu da sve nadoknadimo", odali su nam vatrogasci svoju malu tajnu.

"Životinje prve bježe od vatre. nažalost, ona je nekad brža pa nailazimo i na lešine", zapovjednik Joško Grančić

"Makija gori vrlo brzo i tako se i širi. za gašenje borova treba nam pomoć iz zraka", nijedan požar nije jednak, pa su spremni na sve.