Vergarola u Puli: Mjesto tužnih sudbina i stravičnih sjećanja...

Prošlo je točno 70 godina od eksplozije na Vergaroli u Puli 1946. godine. Taj tragični dan 18.8.1946. je 28 ogromnih podvodnih mina, koje su sadržavale 9 tona eksploziva, eksplodiralo u vodama krcate plaže na Vergaroli u Puli. Uzrokovale su smrt 116 i ranjavanje 216 ljudi. Brojni izvori otkrivaju različite podatke o krivcima i brojem stradalih. 

Talijani krive Titove agente

Članak iz tršćanskog dnevnog lista iz 9. ožujka 2008. godine naslovljen je s "Engleski arhivi otkrivaju da su Vergarolu režirali Titovi agenti", a u članku se tvrdi kako su dva talijanska novinara u jednom londonskom arhivu pronašla dokaz da je agent komunističke tajne policije Giuseppe Kovacich aktivirao mine, koje su na kupalištu Vergarola u Puli 18. kolovoza 1946. godine usmrtile više desetaka ljudi. Bilo je to prvi put da je netko imenovao navodnog krivca za strašnu eksploziju.

Članak je poslužio kao povod za istraživanje događaja kojim se historiografija još nije bavila, dok su publicistički tekstovi uglavnom izvještavali o obilježavanju obljetnice tragedije i komemoraciji žrtava te su mahom bili usredotočeni na pretpostavljanje odgovornosti, smatra Tea Čonč u znanstvenom radu: Eksplozija na Vergaroli u Puli 18. kolovoza 1946. godine: pokušaj rekonstrukcije i izazovi tumačenja.

Eksplozija na Vergaroli dogodila se malo poslije 2. svjetskog rata, kada je Pula tvorila Zonu A pod Savezničkom vojnom upravom i bila predmetom političkih pregovora. Tada se već znalo da će Pula, zajedno s gotovo cijelom Istrom, pripasti Jugoslaviji. Sukobljavali su se protalijanski i projugoslavenski orijentirani građani, dok je zadaća Savezničke vojne uprave bila balansirati među sukobljenim stranama. Život je u gradu bio težak, a njegovi stanovnici su zbog racionalizacija hrane i strogih ograničenja prelaska u Zonu B imali osjećaj da su još u ratu.

Podijeljenost se osjećala u svim aspektima života

Počeli su valovi iseljavanja koje je najviše poticala opća atmosfera nesigurnosti i panike koja je vladala u gradu zbog neriješenog državnopravnog statusa. Odluke o odlasku donosili su naglo i instinktivno, povodeći se za rodbinom, susjedima i prijateljima i ne razmišljajući previše o posljedicama. Bilo je i onih koji su se nadali da će ih Italija prihvatiti raširenih ruku, pronaći im posao i stan te osigurati egzistenciju. Panika i konfuzija doživjele su svoju kulminaciju nakon eksplozije na Vergaroli u kolovozu 1946. godine.

Bio je to dan proslave 60. godišnjice sportskog jedriličarskog i veslačkog kluba Pietas Julia i većina stradalih je upravo iz tog kluba. Na istom mjestu održavala su se i natjecanja u plivanju, skakanju s trampolina te igrama u vodi. Okolnosti samoga događaja nisu nikada službeno rasvijetljene; ni danas, 70 godina nakon nesreće, ne može se sa sigurnošću tvrditi o mjestu eksplozije, kao ni o točnome položaju mina, njihovoj izradi, težini i broju. Uzrok eksplozije također je nepoznat.

Danas je vrlo malo živućih svjedoka eksplozije

Većina onih koji su o događaju nešto napisali ili rekli vjeruju da je eksplozija bila sredstvo obračuna u tadašnjem podijeljenom gradu. Danas je vrlo malo živućih svjedoka koji bi mogli ispričati nešto iz vlastitog iskustva o eksploziji na Vergaroli te danima prije i nakon nje. Radi se o starim Puležanima, pripadnicima specifične gradske kulture koji su poznavali ratne i poslijeratne prilike u gradu. Među njima najveći je dio onih koji su 1946. godine bili tek djeca nesvjesna događanja oko sebe.

Stravična slika nakon eksplozije dugo je sablažnjavala preživjele i one koji su nakon toga pristigli na mjesto nesreće. "Komadi tjelesa bili su razneseni svuda okolo; viseći po granama borove šumice ili plutajući po vodi. Onima koji su u tom trenutku bili u vodi, eksplozija je sasjekla glave dok su im tijela ostala plutati u moru. Plavetnilo mora uskoro je zamijenilo crvenilo krvi nad kojim se skupilo stotine galebova, otimajući se oko raznesenih ljudskih ostataka. Svi koji su eksploziju vidjeli iz grada, uskoro su nakon velikog oblaka dima vidjeli jata galebova i crvenilo mora koje se širilo prema gradskoj luci", ublažen je opis iskaza svjedoka Antona Mikelića. 

Cijeli je taj događaj imao i svoje heroje među kojima se ističe liječnik Micheletti koji je u tom općem metežu operirao i spasio mnoge živote, unatoč što su toga dana živote izgubila njegova dva sina. U toj eksploziji gotovo je svatko izgubio rođaka ili prijatelja. Na dan pogreba povorka je prolazila cijelim gradom, a vojna vozila su prenosila sanduke preminulih.

Broj i identitet žrtava zna se zahvaljujući ukopnim knjigama Civilnog groblja u Puli te podacima o žrtvama i osmrtnicama u novinama L’Arena di Pola i Il Nostro Giornale.  

"Pri čemu je prema službenim podatcima poginulo 116 osoba, mahom žena i djece, ali dvadesetak tijela nije bilo moguće identificirati, pa ih je možda bilo i više, a ranjeno je 216 osoba. Mine, njih 28 ukupne težine oko 9 t, izvađene iz mora u puljskom području, bile su deaktivirane i nekoliko su tjedana stajale na tom mjestu, odakle ih je trebalo odnijeti i uništiti. Eksplozija oko 6 t trotila bila je razorna i užasavajućih posljedica. Navodno su otkriveni tragovi naprava za aktiviranje mina", navode u knjizi L. Vivode L’esodo da Pola.