Karla je spasila dva psa i podarila im novi život. Jedan je pravi maher u canicrossu, drugi je potražni pas. 'S njima je važno trenirati', kaže
CANICROSS I FRIZBI
VIDEO 'Spasila sam Collieja koji bio u lancima te Diju iz kanala. Sad su zvijezde psećih sportova'
Najbitnije je da se prvo dobro zagriju, govori nam Karla Županić koja se već dvije godine bavi psećim frizbijem. Osim s frizbijem, njezini psi Dia i Collie, bave se i canicrossom - utrkom sa psima. Imaju pet godina, a frizbijem i canicrossom se bave od kad su upoznali Karlu.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:56
U tjednu se, kako je rekla, ona i njezini prijatelji par puta nađu i skupno odrade treninge. Na njima su podijeljeni u dva tima. Prvi tim vježba bacanje frizbija sa psima, dok drugi tim međusobno vježba samo bacanje frizbija.
- Vjerujem da drugima možda to djeluje malo čudno, ali i mi moramo raditi na tehnici bacanja. Nije poanta samo doći i baciti psu frizbi i čekati da on sve odradi. Važno je usavršiti tehniku bacanja - da frizbi ne leluja po zraku već da "glatko" leti kroz zrak. Moraš paziti i na to u kojoj visini češ baciti frizbi jer ako imaš nižeg psa, neće sigurno loviti frizbije na istoj razini kao veći psi, objasnila je Karla.
Za oba sporta saznala je slučajno. Canicross je upoznala na Bundeku na Danu zaštite životinja gdje je stajala tabla s natpisom "utrka sa psima".
- Tad smo se i prvi puta okušale u tome. Iako sam trčala u trapericama i neprikladnim tenisicama, mislim da se tada stvorila moja ljubav. Prošlo je odlično jer smo tada već Dia i ja uspjele biti na postolju s nagradama. Ja sam cijeli svoj život u atletici, ali mi je ovo i dalje bilo nešto novo - nova razina trčanja. Ipak ne trčim samo ja jer uz sebe imam i partnera, psa. Moramo sve raditi simultano, a ne da on mene vuče ili ja njega, rekla je Karla.
S oba psa je uspješna u natjecanjima te su česti sudionici europskih natjecanja, a postoje i razlike u dva psa s kojima se natječe.
- Dia se puno više umori u canicrossu jer nema toliku kondiciju, a Collie ide "kao mašina". Uvijek ima snage koje god doba dana bilo. Mali hiperaktivac, rekla je Karla.
Za canicross je, kako je objasnila, bitno da osim psa, trkač ima dobre tenisice. Osim toga, mora imati pojas koji ide oko truka i lajnu koja povezuje trkača i psa. Pas obavezno mora imati oprsnicu jer ne može trčati s ogrlicom. Za frizbi je potrebno imati isto dobre tenisice i dobre frizbije.
- Primijetila sam čak da moji psi jednostavno ne vide određene boje frizbija. Razgovarala sam sa sestrom, koja se također bavi frizbijem, o tome i rekla je da je primijetila isto, rekla je Karla.
Tereni za canicross su svakakvi. Trkači znaju trčati i kroz šume i kroz uređene staze, nema nekih pravila. Za frizbi su to, kako je naglasila, uvijek lijepo uređene zelene površine. No, ni tu nema idile. Rekla je da se psima, kada je suha trava, često znaju razderati mekuše, to jest šapa.
- No, za to isto ima lijeka. Omotamo im oko nogu rastezljivi zavoj i onda mogu bez problema trčati, naglasila je.
Nisi im bitni ni vremenski uvjeti jer se trči u svim sezonama.
- Imamo i zimske utrke, one su uglavnom kaotične. Trkači trče u gojzericama da im noga može biti stabilna dok trče. Kiša nam ne smeta. Veći je problem trčati po ljeti i suncu. Ako utrke ne krenu od 7, pas je na pola trčanja gotov od umora i vrućine. Na primjer, ako je staza dugačka 8 kilometra, na 4 je već gotov. Više se u trčanju ja ozlijedim, ne pas. Najveći problem je lišće na stazi ispod kojeg je kamenje. Često mi se dogodilo da sam krivo stala prilikom trčanja. Zna biti bolno, ali nastaviš dalje, rekla je.
S Diom je u procesu dobivanja licence potražnog psa. Polaganje nije lagano, a vježbe su konstante.
- Ide na edukacija i tamo učimo i ona i ja kako pomoći unesrećenim ljudima. Radi se na njezinom korištenju njuha. Pripreme traju od početka kad se počne trenirati i nikad ne prestaju, s time da se osim traženja posebno trebaju raditi treninzi poslušnošću, rekla je Karla.
Na tečaj ju je upisala jer je prvotno htjela Diu trenirati kao terapijskog psa za dijabetes s kojim se bori već godinama. S njim se bori od svoje 12. godine, a sve svoje životne navike morala je uskladiti s novim potrebama.
- Navikla sam se na njega. Prvo sam bila u strahu, ali sada mislim da je dobro je to što mi se to dogodilo. To me natjeralo da počnem paziti više na prehranu. Ja sam dijabetes dobila zbog drugih zdravstvenih razloga, ali definitivno više počneš paziti na sebe. Moje trčanje ovisi o šećeru i kako ga reguliram. Ja ne mogu u utrku krenuti s velikim šećerom. Tijelo traži tekućinu i onda stvara velike probleme. Postoji problem i ako mi padne šećer na stazi jer automatski moram stati sa strane i gubim prednost koju sam imala, ispričala je Karla.
Objasnila nam je da se vjerojatno nikada ne bi počela baviti ovim sportovima da njime bilo njezinih pasa, posebice njezine "prve bebe" Die.
- Oba psa sam spasila. Diu sam pronašla u kanalu i to sasvim slučajno. Mojoj sestri je pobjegao pas Jap u Požegi i išli smo ga tražiti. To traženje je trajalo dva dana. Na kraju smo našli njega i Diu kako se igraju u tom kanalu. Bila je najmanje štene koje sam ja ikada vidjela i znala sam da nam je suđena. Uzeli smo ju i oda tad se ona i ja ne odvajamo. Gdje sam ja, tu je i ona. Išla ja na kavu s prijateljima ili u posjetu roditeljima.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
