Vijest izravno iz vrhovnikova korteksa: Kolinda ide u bitku za zagrebačku gradonačelnicu

Već neko vrijeme imam informatoricu iz samog vrha Vlade i stranke. Ne, ni s kim se ona ne nalazi, niti ikoga od njih osobno poznaje, ali ima precizan uvid u vrhovnikovu imaginaciju. Ona je poput dobroćudnog crva u njegovu mozgu, kupi otamo saznanja koja mi zatim prenosi. Ja se, naravno, opirem: ne zanima me to, nisam i ne želim biti politički analitičar, prenisko mi je misliti o nečemu što su u takozvanom vrhu upravo domislili. Ali žena je naprosto uporna, stalno mi prenosi informacije iz vrhovnikova prefrontalnog korteksa (PFC-a), pa mi tako neki dan kaže da je Andrej Plenković upravo započeo kampanju za sljedeće zagrebačke gradske izbore, i da mu je kandidatkinja za gradonačelnika upravo imala prvi medijski istup. Nisam izdržao, nego sam se zainteresirao.

Žena se najprije, netom pred Uskrs, razgnjevila oko odvoza smeća i napala gradsku upravu, da bi onda, koji dan kasnije, ili na sam Uskrs, svojoj sljedbi na društvenim mrežama čestitala blagdan, zahvalivši gradskoj upravi što je u međuvremenu očistila grad, sve s fotografijom generiranom uz pomoć umjetne inteligencije, na kojoj gospođa stoji s Crvenkapicinom košaricom, punom blagoslovljenog blagdanskog blaga i diskretno prekrivenom ručnim radom i zakićenom proljetnim beharom. Umjetna inteligencija je pedesetosmogodišnjakinju u zelenom kaputu prigodno učinila ljupkom petnaestogodišnjakinjom, što će njezinoj kampanji zacijelo koristiti. Kao što joj koristi i taj izraz nadmoći u tobožnjoj zahvali za očišćen grad. I u toj iznenada probuđenoj brizi za komunalne probleme u Zagrebu, koja će našu AI petnaestogodišnjakinju navesti da se upusti u političku bitku protiv nenarodne i protuprirodne sekte koja se trenutno nalazi na čelu grada. Možemo zamisliti trenutak u kojem Kolinda objavljuje ulazak u kampanju za konačno rješenje svih zagrebačkih problema sa smećem.

Nakon što su mu propali pokušaji s Davorom Filipovićem, nećakom sarajevskog komunističkog glavešine, pa s Mislavom Hermanom, čija je mama hadezeovka po povoljnoj cijeni sređivala lažne invalidske mirovine, te je za to bila i pravomoćno osuđena, ideja Andreja Plenkovića da pokuša s Kolindom Grabar Kitarović na svoj je način genijalna. Kroz nju je, naime, kroz tu ideju, progovorilo nešto što vrhovniku inače kronično nedostaje: osjećaj za povijesni trenutak. Naime, Kolinda se na hrvatsku političku scenu 2026. izlazi kao inačica Jakova Jozinovića. I kao što je Jakov samo s jednom ili dvije svoje pjesme, lišen izraženijeg pjevačkog umijeća i s držanjem utjelovljene AI, postao hrvatski i regionalni pjevač nad pjevačima, tako bi, dobro to zamišlja Plenković, a meni dojavljuje moja mila crvica iz njegova prefrontalnog korteksa, Kolinda lako mogla postati zagrebačka gradonačelnica. Iz Jakova Jozinovića, kao i iz Kolinde, zrači obilje pozitivne energije. On se, kao i Kolinda, nada da svi uživate u okruženju najmilijih. Jakov se, kao i Kolinda, svijetu obraća u ime svoje generacije, AI generiranih petnaestogodišnjakinja i petnaestogodišnjaka. Njih dvoje su slatko obećanje ovom umornom i kostoboljnom svijetu, zabrinutom oko budućnosti svoje djece, da ćemo i svi mi, budemo li bili uz njih, a ne uz Tomislava Tomaševića i Milu Kekina, sutra biti petnaestogodišnjakinje u zelenim kaputićima, s korpicama punim blagoslovljenog uskršnjeg blaga. Glava Jakovljeva pritom u svakoj je trenutku uzorno ispražnjena od svih suvišnih i ometajućih sadržaja. U glavi Jakovljevoj, kao i u glavi Kolindinoj, vlada savršena mahašunjata, pred kojom su sve druge koncepcije savršeno nemoćne. Doista, kažem, Tomislav Tomašević u izbornom srazu s Kolindom ima šanse koliko i Nick Cave u pjevačkom nadmetanju s Jakovom Jozinovićem.

U povijesti političkih borbi nije, istina, zabilježeno da je netko prvo bio predsjednik države, a onda gradonačelnik. To je pad s konja na magarca, ili da ostanemo rodno korektni, s kobile na magaricu. Ali Kolinda je, kao i Jakov Jozinović, genijalno je to Andrej Plenković shvatio, slobodna od kronoloških opterećenja. Ona se, vođena šunjatom, ničega ne sjeća, i umije svoje poklonike navesti da se više ni oni ne sjećaju. Pa ako već nije mogla doći na čelo Nato saveza (premda bi se, sad to vidimo, Donald Trump ugodnije zabavljao s našom petnaestogodišnjakinjom, nego s Markom Rutteom), onda neka bude zagrebačka gradonačelnica. Ni u jednom, ni u drugom slučaju, kao ni na mjestu predsjednice Republike Hrvatske, ona ionako nije predviđena da bude subjekt priče. Vodeći računa o smeću, ona će, brižna, voditi računa o svima nama. Dok će o gradskom novcu - tom mračnom predmetu želje svake hadezeovske vlasti - računa voditi oni koji su u tom poslu vješti.

Ona je mesareva kći. To joj je temeljna kulturno-identitetska kvalifikacija. Mesari su važni ljudi. Među njima ima mudraca i dobrotvora, onih koji se brinu za boljitak zajednice. Početkom svibnja zagrebačkog je mesara Ivana Wernera poglavnik Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelić imenovao zagrebačkim gradonačelnikom. Werner se za mesara školovao u Austriji, usavršavao u Njemačkoj, a dućan je najprije imao na Kaptolu, pa u Bakačevoj, a nakon što je sagrađena nova tržnica, tamo je preselio svoj velecijenjeni dućan. Ivan Werner bio je lice one elite koju su Pavelićevi ustaše namijenili Zagrebu. Čuveni bili su njegovi mesarski vicevi, a o njegovom šarmu i humoru svjedočili su mi bližnji, koji su imali čast u neka prijeratna vremena živjeti i boraviti u Zagrebu, da bi ih zatim neka jeza poduzimala pred tim čudnim saznanjem da je upravo njega, tog čuvenog mesara, Pavelić namijenio za gradonačelnika. Ali nije on bio ustaša!, u čudu su šaputali. Ne, stvarno nije, shvatit ću i sam mnogo kasnije, Ivan Werner u glavi je sklopio nesavršenu šunjatu. I onda je Ivan Werner, naravno zbog arhitektonskog nesklada, a ne iz nekih nedostojnih razloga, srušio sinagogu u Praškoj. I bio je izvanredno ljubazan s Nijemcima, s Gestapoom i nacističkim vlastima, ali nipošto zato što je bio sklon istrebljenju Židova, niti neljudskim i nekršćanskim rasnim zakonima, nego zato što je naprosto bio ljubazan čovjek, Europljanin. Isto onako kako su ovdašnji danas ljubazni prema Trumpu, američkoj ambasadorici ili izraelskom ambasadoru, koji Hrvatima danas određuje njihovu vanjsku, a pomalo i unutarnju politiku, i koji neočekivanu ljubaznost pokazuje prema sljedbenicima onih koji su ubijali hrvatske Židove u Drugome svjetskom ratu. Uglavnom, mesar je bio udlaku ono što bi, prema genijalnoj zamisli našeg vrhovnika, trebala biti mesareva kći. Gradonačelnica po mjeri Zagreba, kakvim ga zamišljaju Andrej Plenković i sin mame Herman, pravomoćno osuđene jer je zdrave ljude proizvodila u invalide.

Ima li zamisao, koju je moja informatorica iz prefrontalnog korteksa iskopala ekskluzivno za naše čitatelje, nekakvih mana i nedostataka? Imaju li Tomislav Tomašević i cijela njegova ekipa, koji nisu prošli tretman AI-a, koji je od Kolinde načinio petnaestogodišnju djevojčicu, upola već mlađu od vlastite kćeri, koju je na hrvatski obraz odškolovala na američkom sveučilištu za sinove i kćeri autokratskih režima pod visokim starateljstvom američkih vlasti, ikakvih šansi za pobjedu na predstojećim zagrebačkim izborima? Odgovor je, vjerojatno, negativan. Ideja Andreja Plenkovića da u bitku za Zagreb pošalje mesarevu kćer, koja će dovršiti posao koju je mesar započeo, pa ga je na dužnosti smrt zaustavila, nakon što ga je njegov Poglavnik ukazom za viteza proglasio, naprosto je genijalna. Neoustaše u zasluge Ivana Wernera, koje po njima doista nisu malobrojne, ubrajaju i to da “za vrijeme njegova mandata Zagreb u vrijeme najvećih ratnih teškoća nijedan dan nije ostao bez kruha, koji usto nikad nije poskupljivao” ne opterećuju se time što je kruh Ivana Wernera bio natopljen ljudskom krvlju i što je takav bio prilično neugodan i neukusan za jelo. Glavno da srpskog, židovskog ni komunističkog smeća nije bilo po ulicama.

Možemo zamisliti trenutak u kojem Kolinda objavljuje ulazak u kampanju za konačno rješenje svih zagrebačkih problema sa smećem

Tomislav Tomašević u izbornom srazu s Kolindom ima šanse koliko i Nick Cave u pjevačkom nadmetanju s Jakovom Jozinovićem