Premijer Andrej Plenković hvalio se ovih dana da je država u vrijeme pandemije "demonstrirala snagu". Situacija nakon potresa u Petrinji, ali i u Zagrebu, izbacila je na površinu sve slabosti države. Prepuštene slučaju.
"Bila je ovo godina demonstracija snage države... U ovim okolnostima pokazana je snaga države... Ovo je demonstracija snage države veća nego ikada do sada...", hvalio se ovih dana premijer Andrej Plenković.
I eto, država je pet dana nakon katastrofalnog potresa u Sisačko-moslavačkoj županiji napokon formirala krizni stožer i na njegovo čelo postavila Tomu Medveda, potpredsjednika Vlade i voditelja Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti.
Netko zločest zaključit će da je to dobar potez: Medved će, kao bivši šatoraš iz Savske, makar moći osigurati šatore i plinske boce.
Ali svatko realan zaključit će da je ta odluka debelo zakašnjela, da se odavno zazivalo formiranje središnjeg tijela koje će rukovoditi sanaciju i obnovu, podsjetit će da zakoni nalažu formiranje stožera za upravljanje krizom i da je upravo Tomo Medved na čelu Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti.
A država je odavno trebala proglasiti katastrofu.
No bolje ikad nego nikad. Država konačno stiže u pomoć.
Je li to dobra ili loša vijest?
Demonstracija slabosti
Jer, ako je itko u ovoj katastrofi "demonstrirao snagu", onda to nije bila država, već društvo: građani, udruge, pojedinci, privatnici, volonteri, entuzijasti, novinari i mediji.
I ako je država išta demonstrirala, onda je to bila slabost. O tome su danima svjedočili akteri s terena: nije bilo šatora ni kontejnera iz robnih zaliha, nije bilo osiguravanja terena po kojem je mogao lutati tko je god htio, dugo nije bilo raspodjele zaliha i inozemne pomoći, službe su komunicirale internet mailovima "jer se brže otvaraju", nije čak ni proglašena katastrofa...
Sve to je zanimljivo, s obzirom da je država još od zagrebačkog potresa, ali i tijekom pandemije, trebala biti u stanju pripravnosti, trebala je biti organizirana i spremna, gotovo na automatskom pilotu. A opet, izgledalo je kao da je zatečena svime što se dogodilo.
Bio je to šok, ali potresi su postali nešto sa čime živimo.
Ne vjeruju državi
Čak se i predsjednik Zoran Milanović jučer čudio zašto Vlada nije proglasila katastrofu i zašto još nije bio formiran središnji stožer. Pa su ga onda ipak formirali i na njegovo čelo postavili Tomu Medveda.
I kad se iščuđavamo nad činjenicom da su prema Petrinji u pomoć pohrlili svi zvani i nepozvani, to je uglavnom bilo zato što se ne vjeruje državi i njezinim službama.
Jer i kad država pomaže, vidimo po kojem ključu to ide: duplo manja Glina s HDZ-ovim gradonačelnikom dobila je gotovo isti iznos financijske pomoći kao i Petrinja s gradonačelnikom iz stranke Reformista.
Crveni križ
I kad se govori o Crvenom križu, onda se podsjeća da je njegova potpredsjednica bila Josipa Rimac, da je Crveni križ podržavao šatoraše u Savskoj, da služi kao uhljebnički aparat za HDZ-ovce, da se angažira u izbornim kampanjama, da je Državna revizija pronašla nepravilnosti u financijskom poslovanju, dok je europarlamentarac Fred Matić otvoreno poručio da on nikada ne bi donirao novac za Petrinju preko Crvenog križa.
Eto, to je snaga države.
Nažalost, ne samo ove današnje države.
Posljedice potresa izbacile su na površinu i plitko zakopane tajne o obnovi ratom pogođenih područja iz devedesetih godina.
Slom 21. stoljeća
Stručnjaci koji su obilazili pogođena mjesta otvoreno su svjedočili o obnovljenim kućama bez armature i cementa, o tome je jučer nešto govorio i Milanović, Petrinja i Glina izgledale su kao zamrznute u poratnom vremenu, a dogradonačelnica Gline Branka Bakšić Mitić konačno ima priliku otkriti hrvaskoj javnosti da u 21. stoljeću još postoje sela bez struje, bez ceste i infrastrukture.
Može li se i to smatrati "demonstracijom snage države"?
Države koju HDZ svojata, država u kojoj HDZ prisvaja sve zasluge, proglašava se njezinim stvoriteljem i osloboditeljem. I u kojoj HDZ-ov gradonačelnik daje novac z aTuđmanov spomenik, a dogradonačelnica svojim autom uvodi struju po selima.
Slučajna država
Zoran Milanović danas bježi od svoje slavne i krivo protumačene izjave o "slučajnoj državi", ali ona se danas u potpunosti može primijeniti na ovu situaciju. "Prepušteni smo slučaju, a država prepuštena slučaju je slučajna država", kazao je Milanović prije osam godina, komentirajući katastrofalnu sušu koja je tada pogodila Slavoniju.
Otada su Hrvatsku pogodile i poplave, i pandemije, i dva razorna potresa, a nama se i dalje čini da smo prepušteni slučaju.
Jer HDZ-ova država odavno služi sama sebi. Političkoj oligarhiji, stranačkom uhljebništvu, kriminalu i korupciji, dok su građani, pojedinci, privatnici, udruge i svi ostali bili uglavnom prepušteni sami sebi.
Neće valjda opet
I kad država kaže da stiže u pomoć, onda je ta pomoć često zakašnjela, nedostatna, krivo raspoređena i uglavnom, izaziva sumnju i strepnju kakve će biti posljedice te pomoći.
Jednom su se već rušile obnovljene kuće. Neće valjda opet.
Jednom je već država kasnila s obnovom Zagreba. Neće valjda i s Petrinjom.
I ako se Plenković hvali da je u pandemiji i zagrebačkom potresu država pokazala "najveću snagu ikada", onda Petrinja, i Glina, i apokaliptični prizori koji se tamo mogu vidjeti svjedoče o najvećem porazu države.
