Voditeljica tima za ispite mature iz hrvatskog jezika: Ni ja nisam voljela sve lektire

Korana Svilar na dužnost koordinatorice za provedbu državne mature iz hrvatskog jezika stupila je početkom 2026. godine. Prošli tjedan s kolegama iz NCVVO-a je najavila veliku promjenu na maturi od 2028. godine. Pristupnici će moći birati između dva eseja - onoga koji se piše prema zadanome lektirnom tekstu i onoga koji se piše prema zadanoj temi.

NOVOSTI NA MATURI Maturanti će od 2028. moći birati kakav će esej pisati: Za jedan ne treba lektira!

Kad ste preuzeli funkciju koordinatorice za provedbu državne mature iz hrvatskog jezika i koja su Vaša zapažanja što se tiče tog ispita?

Na ovu funkciju stupila sam s početkom 2026. godine, nakon skoro dvadeset godina u prosvjeti (radila sam u osnovnoj školi, strukovnoj, privatnoj, a najduže u gimnaziji). Bila sam nastavnik mentor, suautorica udžbenika i radnih bilježnica u izdanju Školske knjige, a vodila sam i mnoge projekte koji su uglavnom u centru imali pisanje i čitanje. Mislim da sam na ovo mjesto došla dobro pripremljena i upoznata sa strukturom i ishodima koje pokriva ispit iz Hrvatskoga jezika na državnoj maturi. Ulazeći u posao, ostala sam zapanjena činjenicom koliko je kreiranje inačica jednoga ispita za jednu godinu složen posao, koliko je uključeno provjera, stručnih recenzija, iščitavanja i glancanja. Članovi stručne radne skupine za Hrvatski jezik mijenjaju svake godine jednu do dvije članice/člana, no u obje godine koje sam dosad koordinirala riječ je bila o izvrsnim stručnjacima, ali ponajviše entuzijastima koji zaista ulažu puno znanja, strasti i ljubavi u ovaj posao. Budući da je riječ o standardiziranom ispitu, njihova je kreativnost ograničena strogim okvirima, no i unutar njih svake godine pokušavaju osvježiti ispit novim vrstama tekstova. Upravo esejski zadatak ima najstroži okvir: premalo je djela koja smijemo ponuditi, sva su kanonska, a ni ta djela nisu neiscrpni izvor polaznih pitanja, budući da se očekuje da se središnja tvrdnja bavi najvažnijim elementima djela.

S timom ste pripremili prilično veliku novost - novi esej, koji će se pisati na zadanu temu, slobodnim stilom. Zašto ste se odlučili na uvođenje takvog eseja?

Ravnatelj Centra pozvao me nedugo nakon što sam došla i iznio mi svoju ideju nove vrste esejskoga zadatka, koju sam ja onda temeljito razradila sa stručnom radnom skupinom. Isprva smo ideji pristupali pažljivo, bojeći se prvenstveno kako će se takvi eseji objektivno ocjenjivati. No nakon devet mjeseci rada na ideji, sastavljanja kriterija, opisivača, razrađivanja primjera zadataka i iskušavanja istih među učenicima, mislim da smo našli odlična rješenja.

DRŽAVNA MATURA 2026. Maturanti će za esej pisati jednu od šest lektira: Camus, Držić, Dostojevski, Matoš...

Državna matura mora se mijenjati, odnosno pratiti promjene u obrazovanju. Zadatak pisanja školskoga eseja se kao dio ispita Hrvatskoga jezika na državnoj maturi mijenjao tijekom godina na razne načine, a no što se nikad dosad nije dogodilo – a to će novi esej učiniti – jest da se ispitivalo funkcionalno pisanje bez polaznoga teksta. Esej na zadanu temu prvi put će biti zadatak pisanja koji je moguće napisati slijedeći samo zadanu temu i zadane smjernice, dakle ipak nije riječ o slobodnome stilu, kako navodite u pitanju. Naglašavam da je interpretacijski esej, onaj koji se piše na temelju polaznoga teksta iz obvezatnoga književnog djela i smjernica strogo objektivan, dok će esej na zadanu temu otvoriti prostor za pisanje na na temelju smjernica, ali i osobnoga iskustva, te se očekuje da pristupnik iznese svoje stavove i argumentira promišljanja na zadanu temu na način koji poštuje jezičnu normu i strukturu eseja. Samim time esej na zadanu temu ponudit će priliku za usmjereno izražavanje vlastitih promišljanja te prostor za argumentaciju na temu koja je pristupniku bliska iz svakodnevnoga života. Budući da od budućih akademskih građana ipak očekujemo višu razinu pismenosti i sposobnost argumentacije, mislim da će ovaj zadatak biti dobrodošao izbor za neke pristupnike.

Rezultati PISA testova redovito pokazuju kako našim učenicima manjka čitalačkih vještina, je li i novi esej bio na tragu njihovih rezultata?

Nismo se vodili rezultatima PISA testova, premda smo ih svjesni. Dovoljno je pratiti analizu riješenosti provedenih ispita, odnosno zadataka iz potpodručja čitanja književnih i neknjiževnih tekstova, da bude jasno da se događa pad u razumijevanju tekstova. Upravo to je ono što uključuje čitalačka pismenost – razumijevanje raznih vrsta tekstova, pronalaženje informacija, zaključivanje na temelju teksta. Da bi započeo pisati svoj esej, naravno da učenik prvo mora razumjeti polazni tekst i pitanje. Međutim, esejski zadatak pisanja kao dio ispita Hrvatskoga jezika na državnoj maturi ima za svoj cilj provjeravanje određenih ishoda predmetnoga kurikuluma i očekuje se da pristupnik na pisanje interpretacijskoga eseja dođe spreman, odnosno da poznaje književnopovijesni kontekst svih navedenih djela, da razumije značenje djela u cjelini (odnosno da ga je detaljno iščitao i interpretirao tijekom svojega obrazovanja), da barata književnoteorijskim pojmovnikom – što je sve rezultat nastave književnosti. Stoga takav esej nije nikada mogao objektivno ukazivati na pad čitalačke pismenosti.

NIJE DOBRO Hrvatski učenici loše prošli na PISA testovima! HUP želi produljiti osnovnu školu

Hoće li ovaj novi esej "povući" učenike da odustanu od čitanja lektirnih djela potrebnih za prvi esej?

Cilj zadatka pisanja školskoga eseja na državnoj maturi nije da održava praksu čitanja lektirnih djela, odnosno kanonskih djela za cjelovito čitanje. To su djela koja svaki učenik mora pročitati i razumjeti jer su ishod predmetnoga kurikuluma za gimnazije. Esejski zadatak na maturi može provjeravati usvojenost tih ishoda iz domene književnosti, ali ne može zapravo utjecati na samo čitanje lektire, a nažalost ni na čitanje općenito. Za čitalačke navike novih generacije odgovorni smo kolektivno na puno širem planu: od obiteljskoga života i ranog djetinjstva, preko obrazovanja i motivacije, do slike društva, značenja književnosti i čitanja uopće te korištenja slobodnoga vremena za intelektualni i duhovni rast. Sumnjam da itko smatra da šest djela potrebnih za pisanje interpretacijskoga eseja zaista utječe na rješenje ovoga problema. Državna matura iz Hrvatskoga jezika za gimnazijalce je završetak srednjoškolskoga obrazovanja, a ujedno je selekcijski postupak za upis na fakultete. Nije dokaz da su pristupnici pročitali lektirna djela, niti čitanje šest djela u životu njih čini obrazovanim čitateljima, nažalost. Pritom naglašavam da struktura prvoga dijela ispita u kojem se ispituje književnost ostaje ista. Pristupnici će i dalje u ispitu dobivati ulomke kanonskih djela uz koje će biti pripadajuća pitanja za vrednovanje razumijevanja. I dalje će se u dijelu ispita bez polaznoga teksta ispitivati povijest književnosti i poznavanje djela za obvezatno čitanje.

MAGAREĆA KLUPA Nagrade su super, ali zadržite najbolje mlade u Hrvatskoj

Dugo godina ste proveli u nastavi. Djeca i mladi, pokazuju istraživanja i iskustva nastavnika, imaju sve više problema s čitanjem (i pisanjem)? Kakva su Vaša iskustva i kako učenicima treba pristupati?

Otkako sam i sama bila učenica, odnos mladih prema čitanju mijenjao malo ili nimalo. I sama sam izbjegavala kanonska djela koja su mi bila daleko po iskustvu i jeziku, neke od tih djela naprosto nikad nisam zavoljela. No čitala sam puno, vrlo brzo sam našla što me zanima i čitanje je moj cjeloživotni prostor mira i slobode. Danas među učenicima takva praksa gotovo da uopće ne postoji – učenici ne pokazuju interes ni za kakav tekst, čak ni generacijski, napisan jednostavnim jezikom. Smatram da je mozak jednostavno počeo funkcionirati na drugi način: zbog obrade informacija kakvu mladi prakticiraju na svojim pametnim telefonima, čitanje duljeg teksta počelo je predstavljati napor s kojim se jako teško nose. Potrebno je ponovo učiti čitati, premda je elementarna pismenost davno ostvarena. Upravo ovdje vidim srž problema – u nerazumijevanju šire javnosti što čitanje jest. Ono nije poznavanje slova i prisilno buljenje u stranicu. Čitanje mora biti svrhovito, a jedini način je da se čitanjem dolazi do razumijevanja. Moja je praksa u nastavi stoga bila takva – ako izuzmemo rad na motivaciji (puna sam s učenicima izlazila iz učionice, išli smo po festivalima, promocijama, sajmovima, dovodili smo pisce i vodili intervjue...), bilo mi je važno učenike od 14 do 18 godina ponovo naučiti čitati. Čitali su manje odlomke, odgovarali na usmjerena pitanja, prepričavali i sažimali, zajedno smo ih povezivali u cjelinu. Posljednjih godina ne bi mi palo na pamet da im dam da sami pročitaju Hamleta ili Antigonu. Čitali su kod kuće čin po čin uz usmjerena pitanja, a onda smo na nastavi čitali ponovo. Upravo takav rad doveo bi ih do razumijevanja umjesto bubanja gotovih interpretacija. A onda, kad je razumijevanje ostvareno, prostor za tumačenje je nepregledan. Učenici i dalje vrlo rado ulaze u rasprave i debate, i upravo s tim saznanjem objeručke sam prihvatila ideju da novi esejski zadatak bude raspravljačkoga tipa.

Nedostaje li mladima govorničkih vještina, odnosno vještine izražavanja - koja se pokazuje i u sastavljanju duljih tekstova? To je, primjerice, jedan od najtežih zadataka učenicima na nacionalnim ispitima. Zašto je to tako?

Rekla bih da im nedostaje širine u leksiku, pretpostavljam da na to mislite. To nije problem samo mladih, nemojmo se praviti da stariji čitaju i masovno prate ideju cjeloživotnoga obrazovanja i rasta. Da roditelji pričaju širokim i bogatim vokabularom, i djeca bi naučila pokoju riječ više. Da svi roditelji čitaju djeci 15 minuta dnevno od najranijega djetinjstva, pomoglo bi i razvijanju leksika i stvaranju navike čitanja. Da im se uskrate mobiteli, možda bi pokazivali više sposobnosti da zadrže pažnju, koncentriraju se, iznađu kreativna rješenja za dosadu. Mislim da je problem nečitanja velik, ali ne može ga riješiti jedna strategija koja traje pet godina, a ponajviše ga ne može riješiti državna matura iz Hrvatskoga jezika. Potreban je zaokret u svijesti, usmjerena promjena u društvu koja će s generacijama koje slijede i izlaze na maturu primjerice 2047. pokazati: ovo su mladi ljudi koji čitaju dublje i pišu bolje i bogatije od njihovih roditelja u njihovoj dobi.

Je li državna matura postala "jedini cilj" za završetak srednje škole, koliko to utječe na nastavu? Ako je tako, što napraviti da se fokus makne sa same mature?

Ne znam odnosi li se vaše pitanje na pristupnike koji dolaze iz gimnazija ili strukovnih škola. Državna matura je selekcijski postupak za fakultete i ulazna karta za svijet visoko obrazovanih ljudi. Ona nije obvezatna učenicima strukovnih škola, kao što nije potrebno da svi građani budu visoko obrazovani. Ako me pitate za gimnazije, premda bi državna matura trebala proizlaziti iz gimnazijske nastave, često zaista opterećuje nastavu, pogotovo obvezatnih predmeta. U četvrtome razredu gimnazije roditelji i učenici očekuju da škola dodatno priprema učenike za maturu, a upisuju i privatne pripreme. Mislim da se fokus s mature ne može osmišljeno i sustavno „maknuti“. Učenici su otpočetka svjesni da im gimnazijsko obrazovanje završava maturom i nastavnik ih može uputiti u strukturu ispita i poticati da sve četiri godine rade jednako vrijedno i predano. To je idealna pozicija i za nastavnike i za učenike. Radila sam 13 godina u XII. gimnaziji, koja je okupljala učenike različitih predznanja i spremnosti za učenje. No imala sam odličnih maturanata koji nisu plaćali pripreme za maturu i nisu pokazivali veliki stres zbog mature. Ono što je ključno – takvi učenici nisu imali ni pozitivan ni negativan stav o maturi, naprosto su ponovili gradivo, izašli na ispit i upisali fakultete. Mislim da nastavnici trebaju uživati u gradivu koje predaju (neću ulaziti u sve razloge nezadovoljstva nastavnika koji im otežavaju uživanje), a ne opterećivati se popisima s mature. Smatram i da roditelji trebaju provoditi vrijeme s djetetom i ohrabrivati ga u razmišljanju o budućnosti s ciljem da se stvori pozitivna klima u kojoj i uspjeh i neuspjeh postaju normalan dio života, a ne porijeklo straha, stresa i opterećenja.

Ravnatelj Filipović najavio je izmjene kurikula iz hrvatskog jezika. Što bi bilo najvažnije unaprijediti ili promijeniti, kad govorimo o kurikulu hrvatskog jezika?

Vjerujem da svatko upućen u konkretni predmet ima svoje ideje što treba promijeniti. Sigurno i neupućeni imaju mnogo ideja. Možda bi se velika većina nastavnika predmeta Hrvatski jezik složila što se tiče nekih pitanja. Upravo zato smatram da promjene trebaju proizaći iz iskustva ljudi koji su u izravnom odgojno-obrazovnom procesu, u suradnji sa stručnjacima sa sveučilišta i instituta. Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje, pa onda i ja osobno, može ponuditi informacije proizašle iz analiza raznih vrsta ispita. No promjene kurikuluma na prvoj razini trebaju pripadati onima koji su po postojećem kurikulu godinama radili i svjesni su svih slabih točaka.