'Yugo rock' tulum kakvog se ne bi posramila ni Sjeverna Koreja

Mit o Titovoj štafeti i Danu mladosti srušen je početkom 1987. subverzivnom umjetničkom akcijom Neue Slovenishe Kunsta. Kad je NSK sa svojim dizajnerskim timom Novi kolektivizam pobijedio na redovnom natječaju za propagandni plakat proslave Dana mladosti, koju je te godine organizirala Zveza socialistične mladine Slovenije, izbila je dotad neviđena afera. U odabranom rješenju tek je naknadno uočena upadljiva sličnost s nacističkim plakatom Richarda Kleina iz doba Trećeg Reicha.

Autori drske provokacije pozvani su na sud, organizatori proslave naručili su primjereniji plakat od jedne ljubljanske marketinške agencije, a posljednja štafeta krenula je za Beograd praćena vatrenim medijskim prepucavanjima. Na stadionu JNA dočekana je tradicionalnim sletom za Dan mladosti, koji se pokazao kao blijeda kopija nekadašnjih spektakularnih priredbi, upotpunjen očajnom glazbenom podlogom Dine Merlina.

Za slet je prearanžirana pjesma 'Cijela Juga jedna avlija', njegov mizeran doprinos kratkotrajnom estradno-patriotskom pokretu New Partisans, koji su predvodili Bijelo dugme i Plavi orkestar. Trčanje štafete i praznovanje Dana mladosti, zajedno s proslavom Titova rođendana, desetljećima su predstavljali najmasovniju i najvažniju manifestaciju kulta ličnosti i beskrajne odanosti doživotnom predsjedniku SFRJ.

Prvu štafetu istrčanu 1945. Titu je u Zagrebu predao Miko Tripalo, predsjednik Centralnog komiteta Narodne omladine. Sljedećih godina su zadihani trkači i trkačice prenosili štafetnu palicu do rezidencije na Dedinju, a onda je Tito od 1957. u svoj omiljeni vladarski ritual ugradio spektakularnu stadionsku proslavu Dana mladosti svakog 25. svibnja.

Kombinirana s izravnim televizijskim prijenosom, uličnim paradama i masovnom mobilizacijom mlađih naraštaja u svim krajevima kroz koje je prolazila štafeta, grandiozna socrealistička priredba na stadionu JNA prerasla je u jugoslavenski događaj godine.

Savez socijalističke omladine pomno je birao počasnog posljednjeg nositelja ili nositeljicu štafete koji su mogli predstavljati vrijedne mlade radnike, marljive učenike, uzorne vojnike ili vrhunske sportaše, ali nipošto raščupane rokere previše zagledane u zapadni svijet. Ovdašnji rokeri koji su nakon početnog razdoblja bezbrižnih srednjoškolskih igranki od kraja 1960-ih počeli značajnije utjecati na svjetonazor mladih po većim gradovima, zadugo su ostali izopćeni iz strogo nadziranog patriotskog glazbenog programa Dana mladosti koji se obično vrtio oko orkestriranih partizanskih koračnica i moderniziranih folklornih napjeva.

Tito je volio operne arije Gertrude Munitić i lagane šlagere Nede Ukraden, prestižno odličje Orden rada sa srebrnim vijencem uručio je Đorđu Marjanoviću, dok je s rokerskim svijetom imao vrlo malo kontakta.

Prvi je zabilježen 1965., kad je na Dedinju uoči beogradskog koncerta ugostio mlađahne engleske čupavce iz sastava The Rockin’ Vickers, u kojemu je gitaru svirao 19-godišnji Lemmy Kilmister.

Deset godina kasnije bilo je najavljeno kako će na dočeku Nove godine u zagrebačkom HNK za Tita zasvirati Bijelo dugme. Međutim, protokol je procijenio kako će to biti previše decibela za Tita pa ih je maknuo s pozornice prije njegova dolaska u dvoranu. U stadionskim proslavama Dana mladosti suvremeniji rokerski prizvuk pojavio se tek potkraj 1970-ih s općenarodnim hitom Đorđa Balaševića i akustičarskog sastava Rani mraz 'Računajte na nas', koji je momentalno bio proglašen generacijskom himnom i bezbroj puta citiran kao dokaz da je omladina i dalje na Titovu putu.

Vrhunac uglazbljenog idolopoklonstva predstavljala je pjesma 'Druže Tito, mi ti se kunemo', koju su napisali Đorđe Novković i književnica Mira Alečković, otpjevao Zdravko Čolić, a objavio Jugoton samo tjedan dana prije Titove smrti.

Štafeta je 1980. položena na odar, proslava Dana mladosti je otkazana i zamijenjena beskrajnim mimohodima u Kuću cvijeća, ali svibanjski ritual je sljedeće godine obnovljen i nastavljen pod parolom 'I poslije Tita - Tito'.

Održavanje posthumnog kulta gurnulo je organizatore iz SSO-a u dotad nezamislive probleme. Za završnu stadionsku masovku još su imali na raspolaganju dovoljno omladinskih aktivista i dodatne vojne resurse, ali bilo je sve teže okupiti dovoljno statista za usputne gradske dočeke i ispraćaje štafete koji su također morali izgledati reprezentativno kao za Titova života.

U novim okolnostima kao najsigurnije pojačanje angažirani su viđeniji pop i rock bendovi, a njihova publika namamljena je na dočeke i ispraćaje štafete velikim besplatnim koncertima koji su se prvi put u povijesti domaće glazbene scene mogli neometano rastegnuti do jutarnjih sati bez straha da će ih u neko doba rastjerati milicija.

Uz štafetu izloženu ispod Titove slike, na stageu su se obično izmjenjivali popularni i malo manje popularni srednjostrujaški rock sastavi. Žestoki punkeri i drugi tvrđi alternativci nisu dolazili u obzir, izbjegavalo se pozivati poznate provokatore poput Azre i Buldožera, više se vjerovalo ideološki bezopasnim bendovima poput Smaka, a od Atomskog skloništa tražilo se samo da u toj prigodi ne izvodi sumnjivu pjesmu 'Živjela trava'.

Zbog primjene republičkog ključa najčešći izbor bio je Leb i sol kao jedini svima interesantan makedonski predstavnik, a zbog široke disperzije koncerata bendovi su u programima oko Dana mladosti mogli zasvirati pred mnogobrojnom publikom i u onim gradovima gdje inače nisu imali jako uporište. Među rokerima koji su u prvoj polovici 1980-ih najviše profitirali svirkama za štafetu bila je niška grupa Galija, koja će se nekoliko godina kasnije pjesmom 'Brioni' ubaciti među najglasnije antititoiste. Sličan put prevalio je i Balašević koji je nakon 'Računajte na nas' podebljao svoje idolopoklonstvo pjesmom 'Triput sam video Tita' pa se poslije posipao pepelom i objašnjavao da je to snimio samo zbog ranijeg izlaska s odsluženja vojnog roka.

Na jednom sarajevskom ispraćaju štafete u Domu mladih počeo je nagli uspon Zabranjenog pušenja koji je potrajao do afere 'crko Marshall'. Kako je rastao broj atraktivnijih i modernijih popratnih sadržaja, tako je opadalo zanimanje za zastarjelu završnu priredbu pa je šareni slet iz godine u godinu imao sve tanju glazbenu podlogu, od Željka Bebeka s odmah zaboravljenom 'Drugarskom', koja danas zvuči kao daleka prethodnica Thompsona, do potpuno promašenog narodnjačko-zabavnjačkog dueta Lepe Brene i pokojnog Nenada Radulovića iz Posljednje igre leptira u pjesmi 'Vreme je naše'.

Brena je zaigrala glavnu ulogu na stadionu JNA i u puno jačem narodnjačkom tandemu s Miroslavom Ilićem 'Živela Jugoslavija', ali SSO nije dopuštao da narodnjaci preuzmu inicijativu na dvoranskim pozornicama.

Na zadnjem velikom koncertu za Dan mladosti 1987. u beogradskoj Hali Pionir zasvirali su Leb i sol, Zana, Valentino i Jakarta. Kad se danas na YouTubeu vrte snimke starih sletova, to sve skupa i previše podsjeća na Sjevernu Koreju, ali brojni veliki koncerti odsvirani 1980-ih oko Dana mladosti nepogrešivo se poklapaju s razdobljem najvećih dometa jugoslavenske pop rock glazbe.

>>> Više pročitajte u novom tjedniku Express <<<