Dugotrajna blokada nosi goleme rizike i za sam Iran, čije gospodarstvo ovisi o vlastitom izvozu nafte, koji bi bio potpuno zaustavljen blokadom. To bi zadalo udarac režimu koji se bori s unutarnjim nezadovoljstvom
IRANSKA PRIJETNJA
Zašto je Hormuški tjesnac toliko važan? Evo što bi zatvaranje značilo za svijet i Hrvatsku
Čitanje članka:
4
min
Svijet s napetošću prati vijesti iz Teherana nakon što je iranski parlament 22. lipnja 2025. izglasao zatvaranje Hormuškog tjesnaca, kao odgovor na nedavne američke vojne udare na iranska nuklearna postrojenja. Iako konačnu odluku tek treba potvrditi Vrhovno vijeće za nacionalnu sigurnost, sama prijetnja zatvaranjem najvažnijeg svjetskog pomorskog prolaza za naftu podigla je cijene energenata i izazvala strah od nove globalne ekonomske krize.
Hormuški tjesnac, smješten između Irana na sjeveru te Omana i Ujedinjenih Arapskih Emirata na jugu, jedina je morska veza između Perzijskog zaljeva i otvorenog oceana. Na svojoj najužoj točki širok je tek 39 kilometara, s plovnim koridorima za tankere širokim samo tri kilometra u svakom smjeru. Unatoč svojoj skučenosti, ovaj tjesnac je apsolutni epicentar globalne trgovine energentima.
Prema podacima Američke agencije za energetske informacije (EIA), kroz Hormuz dnevno prođe oko 21 milijun barela nafte, što čini otprilike 21% ukupne svjetske potrošnje tekućih goriva. Više od četvrtine ukupne svjetske nafte koja se prevozi morem prolazi upravo ovuda. Uz to, tjesnacem se transportira i trećina globalnog ukapljenog prirodnog plina (LNG), prvenstveno iz Katara, jednog od najvećih svjetskih izvoznika.
Gotovo cjelokupan izvoz nafte članica OPEC-a poput Saudijske Arabije, Iraka, UAE-a i Kuvajta ovisi o ovom prolazu. Glavna odredišta su azijska tržišta koja gutaju energente – Kina, Indija, Japan i Južna Koreja primaju oko 82% sirove nafte koja prođe kroz Hormuz. Svaki, pa i najmanji, prekid protoka imao bi katastrofalne posljedice, uzrokujući kašnjenja u opskrbi, drastičan rast troškova prijevoza i, posljedično, skok cijena nafte na svjetskim burzama.
Još tijekom Iransko-iračkog rata (1980.-1988.), obje strane su napadale tankere u takozvanom "Tankerskom ratu" kako bi omele izvoz protivnika. SAD je tada pokrenuo operaciju "Earnest Will" kako bi zaštitio kuvajtske tankere, što je dovelo do izravnih sukoba s iranskim snagama. U jednom od najtragičnijih incidenata, američka raketna krstarica USS Vincennes je 3. srpnja 1988. greškom srušila iranski putnički zrakoplov, pri čemu je poginulo svih 290 putnika i članova posade.
Prijetnje zatvaranjem ponavljale su se i u novije doba. Godine 2012. Iran je zaprijetio blokadom kao odgovor na međunarodne sankcije, a slične prijetnje ponovljene su 2019. nakon američkog povlačenja iz nuklearnog sporazuma.
Iako je prijetnja zatvaranjem tjesnaca moćno oružje u iranskom arsenalu, analitičari su podijeljeni oko toga bi li se Teheran doista odlučio na tako drastičan korak. Iran bez sumnje posjeduje vojne kapacitete za ometanje prometa. Njegova Revolucionarna garda raspolaže arsenalom protubrodskih raketa, pomorskih mina i rojevima brzih napadačkih čamaca koji mogu predstavljati ozbiljnu prijetnju sporim i velikim tankerima u uskom prolazu.
Međutim, potpuna i dugotrajna blokada nosi goleme rizike i za sam Iran. Iransko gospodarstvo uvelike ovisi o vlastitom izvozu nafte, koji bi bio potpuno zaustavljen blokadom. To bi zadalo težak udarac režimu koji se već bori s unutarnjim nezadovoljstvom. Zatvaranje bi najviše pogodilo Kinu i Indiju, najveće iranske kupce nafte. Peking, kao ključni ekonomski partner, vjerojatno bi iskoristio svoj utjecaj da spriječi takav ishod.
SAD je jasno poručio da je sloboda plovidbe kroz Hormuški tjesnac "crvena linija". Američka Peta flota, stacionirana u obližnjem Bahreinu, ima zadatak štititi komercijalne brodove, a svaki pokušaj zatvaranja gotovo sigurno bi izazvao snažan vojni odgovor s ciljem ponovnog otvaranja prolaza.
Zbog ovih razloga, mnogi stručnjaci smatraju da su prijetnje prvenstveno sredstvo pritiska , a ne stvarna namjera.
U slučaju da se Iran ipak odluči za blokadu, posljedice bi bile globalne i trenutačne. Analitičari predviđaju da bi cijena nafte mogla skočiti sa sadašnjih razina na preko 90 €, a neki čak spominju i cifru od 140 € po barelu. To bi pokrenulo spiralu inflacije diljem svijeta i gurnulo globalno gospodarstvo u recesiju.
Alternative za zaobilaženje Hormuškog tjesnaca postoje, ali su njihov kapacitet i dostupnost vrlo ograničeni. Saudijska Arabija upravlja cjevovodom koji može prebaciti naftu do Crvenog mora, dok UAE ima cjevovod koji vodi do luke Fujairah na obali Omanskog zaljeva. Međutim, ukupni neiskorišteni kapacitet ovih cjevovoda procjenjuje se na tek oko 3,5 milijuna barela dnevno – kap u moru u usporedbi s 21 milijunom barela koji svakodnevno prolaze kroz Hormuz.
Dekanić o značenju za Hrvatsku
Energetski stručnjak Igor Dekanić prije nekoliko dana razgovoru za HRT komentirao je moguće zatvaranje Hormuškog tjesnaca, ključne svjetske rute za naftu.
- Bilo je međusobno ratovanje Irana i Iraka, koje je trajalo od 1980. do 1988. godine, kada su upravo zaraćene strane potapale jedni drugima tankere. Iranski torpedni čamci su potapali iračke tankere koji su izvozili naftu kroz Hormuški tjesnac, a iračka avijacija je bombardirala iranske izvozne terminale. Svašta se događalo u povijesti, ali tjesnac nije bio zatvoren. Tako da ne vjerujem da bi i sada došlo do zatvaranja, ali da su određeni poremećaji u snabdijevanju mogući, jesu - kazao je tada.
- Iako, nafta se danas trguje na robnim burzama kao svaka burzovna roba. I taj skok cijena nafte se već popodne istopio. Cijene nafte su popodne pojeftinile na 70 i nešto dolara, kazao je. Na pitanje koliko bi bilo potrebno da se aktiviraju alternativni pravci, odgovara kako za njihovo osposobljavanje trebaju mjeseci i godine.
- Rusiji bi rast cijena išao u korist, pogotovo ako Europska unija opet usvoji svoj novi paket sankcija kojima se opet predviđa maksimiranje i dalje sniženje cijena ruske nafte. Međutim, ruska nafta danas opet ne dolazi u Europu, nego najviše dolazi u Aziju, a ako i dođe u Europu, dođe preko pete posredničke transportne brodarske tvrtke da se ne zna čije su molekule unutra - rekao je.
Za Hrvatsku je najvažniji element vezan za LNG terminal na Omišlju. Velik dio tog plina dolazi iz Katara. Na pitanje može li tu biti potencijalnih problema u opskrbi, odgovara kako vjeruje da ne može.
- Pogotovo zato jer je za Hrvatsku bitno sljedeće: Hrvatska ima i uvozne i naftne i plinske kapacitete koji u nafti četiri i pol puta prelaze ukupne potrebe zemlje, u plinu možda dva, tri puta i Hrvatska je uvozno čvorište za središnju i jugoistočnu Europu. Naše tržište ne bi patilo. A drugim riječima, i naše tvrtke koje operiraju tim postrojenjima su operatori. Trgovci će se pobrinuti da kupe jeftiniju naftu ili jeftiniji plin negdje na tankerima, na morskoj pučini, u tko zna kojem oceanu - rekao je Dekanić.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
