Zašto Milanović i Plenković izbjegavaju kritizirati Trumpa? Zbog straha ili zbog simpatija?

Donald Trump prijetio je vojnim zauzimanjem Grenlanda, a onda u tradicionalno nesuvislom, sramotnom i uvredljivom govoru u Davosu izjavio kako je zasad odustao od upotrebe vojne sile.

Andrej Plenković to je proglasio "najvažnijom porukom" američkog predsjednika. 

Malo je nedostajalo da ga predloži za još jednu nagradu za mir. Izmišljenu ili poklonjenu, svejedno.

To je ono što Trump radi. Prvo zastrašuje kako bi izazvao pažnju i strahopoštovanje, zatim postavlja maksimalističke zahtjeve kako bi izborio ono što je već imao, a onda želi izboriti divljenje i komplimente zato što je spasio svijet od Trećeg svjetskog rata.

A postoji i četvrta varijanta: Donald Trump laže.

Bira riječi

Premijer Plenković ovih je dana pažljivo, gotovo apotekarski, vagao riječi kojima bi opisao Trumpovu politiku, njegove prijetnje, poteze i ambicije. Kaže da se Trump "na određeni način odmaknuo od konvencionalnog načina vođenja vanjske politike", valjda onako kako se odmaknuo i Adolf Hitler ili Vladimir Putin, zatim je njegove poruke proglasio "bukom u komunikacijskom kanalu", pa onda poručio kako je bitno da "dijalog zamijeni ponekad i koju riječ više u ovoj brzoj međunarodnoj komunikaciji".

Plenković se i ovdje trudio "dedramatizirati" Trumpa.

Čak je i odgovorio kako će razmisliti o njegovoj ponudi da se Hrvatska pridruži Trumpovu izmišljenom Odboru za mir koji bi trebao riješiti Gazu, a potom zamijeniti Ujedinjene nacije, naravno, ako mu Hrvatska uplati milijardu dolara.

Plenković, dakle, oko Trumpa tapka kao po jajima. Ili po vrućoj žeravici.

Strateški partner

Jer Amerika je, poput Izraela, strateški partner Hrvatske i naročito HDZ-a, pa se hrvatski premijer suzdržava od osude njihove politike ili čak i genocida, pa i onda kad ugrožavaju i same asocijacije kojima Hrvatska pripada, poput Europske unije i NATO saveza.

Hrvatska dobro pazi da ne uleti u Trumpov radar, pa makar pritom okretala glavu od Trumpove imperijalističke i ekspanzionističke politike, te ratoborne i prijeteće retorike. Plenković kaže da je Amerika "prijatelj i saveznik", samo se ne zna je li pritom mislio i na Trumpovu Ameriku.

Zanimljivo, Plenković se ljuti na predsjednika Zorana Milanovića i optužuje ga za prorusku politiku, ali takvu primjedbi nije još nijednom okačio na čelo Donaldu Trumpu, najuspješnijem ruskom agentu u američkoj povijesti.

A takav Zoran Milanović, kao sukreator vanjske politike, ovih dana daje savjete Trumpovoj Americi koga bi mogla okupirati umjesto Grenlanda. 

Zokijev savjet

"Postoji, samo ne znam jesu u američkoj administraciji to još vidjeli na karti, Svalbardsko otočje", kazao je Milanović prilikom nedavnog posjeta Norveškoj. "Ono pripada u principu Norveškoj. Ono je malo istočnije od Grenlanda i tamo završava golfska struja i more nije zaleđeno. To je interesantno". 

"Evo", pohvalio se Milanović, "dao sam im temu za razmišljanje. Možda su vidjeli na karti da postoji i to otočje. Grenland je beskoristan".

Naravno, Milanovića su sustigle žestoke norveške reakcije, otprilike kao što se to događa nakon svakog njegova stranog posjeta.

Što Milanović kaže o Trumpu, ako to Plenković već ne želi reći?

Uglavnom ništa. Osim poruke da je Grenland "danski teritorij i stvari su tu potpuno jasne", da bi nakon toga izazvao oduševljenje u Moskvi (opet) izjavom kako za Grenland postoji samo jedno rješenje, a to je samoodređenje stanovnika Grenlanda, što je argument koji Rusija koristi za opravdanje aneksije Krima.

Poput Trumpa

Milanović, poput Trumpa, prezire NATO savez i kritizira Europsku uniju, kao što se druži s Trumpovim omiljenim političarom, Viktorom Orbanom. Milanović, poput Trumpa, govori da je za rat u Ukrajini kriv Joe Biden i da Ukrajini ne bi trebalo više pomagati, te da bi se Ukrajina trebala odreći dijela teritorija u svrhu ostvarenja mira.

Milanović, uglavnom, ne kritizira Trumpa.

Kao što ga ne kritizira Andrej Plenković.

Čini se da smo napokon pronašli točku oko koje se premijer i predsjednik slažu. 

Samo, kako će Hrvatska kao članica Europske unije i još uvijek članica NATO saveza, kao članica međunarodnih asocijacija, potpisnica međunarodnih ugovora, surađivati s osobom koja sve to želi poništiti, razbiti, anulirati, pokoriti ili preuzeti?

I još važnije, kako će Plenkovićevi i Milanovićevi birači i sljedbenici gledati na to?

A što kažu birači

HDZ-ovci tradicionalno slijede svog lidera na njegovom europskom putu, ali bazično biračko tijelo HDZ-a, kao i populacija kojoj se Plenković od srpanjskog Hipodroma intenzivno ulaguje, obožava Trumpa i dijeli njegov prezir prema liberalnim, demokratskim, europskim, globalističkim vrijednostima.

Nasuprot tome, Milanović bi trebao zastupati birače liberalne ljevice koji se zalažu za ustavne, europske, liberalne vrijednosti, nasuprot profašističkim i neonacističkim tendencijama koje Trump deset godina izvozi, promovira i sponzorira, u Americi i u Europi.

Pa ipak, Milanović je sličniji Trumpu, nego svojim biračima.

Sličniji po retorici, politici, ideologiji, stavovima, nastupu, odnosu prema Europi i njezinim liderima, ali i odnosu prema ženama, manjinama, protivnicima, suparnicima... 

Kanadski savjet

Male zemlje, kako nas je to naučio kanadski premijer Mark Carney u svog epohalnom govoru u Davosu, trebaju biti u jednakoj mjeri principijelne, kao i pragmatične.

Hrvatskoj vanjskoj politici, pa i politici općenito, kronično u ovom trenutku nedostaje principijelni odnos prema Americi i njezinom predsjedniku kojom se brane i zastupaju vlastite vrijednosti, nasuprot velikim silama koje te vrijednosti žele pogaziti.

I koje pragmatičnost doživljavaju kao pokornost.

Osim, jasno, ako ne računaju na onu Milanovićevu pragmatičnost oko Svalbarda...