Zašto u Hrvatskoj još nema masovnih prosvjeda protiv sve očitije normalizacije ustaštva?

Tisuće antirasističkih prosvjednika izašlo je ovih dana na ulice engleskih gradova kako bi zaštitili azilantske centre i iskazali otpor divljanju ekstremnih desničara koji su danima napadali strance, mahnitali, razbijali i pljačkali.

Prije nešto više od mjesec dana, nakon pobjede stranke Marine Le Pen u prvom krugu parlamentarnih izbora u Francuskoj, stotine tisuća građana izašlo je na ulice francuskih gradova kako bi prosvjedovali protiv krajnje desnice, protiv ekstremizma, rasizma i fašizma.

A početkom godine više od milijun ljudi u stotinu njemačkih gradova izašlo je u javni prosvjed protiv ekstremne desničarske stranke Alternativa za Njemačku (AfD) i njezinih planova za deportaciju migranata.

Zašto sličnih masovnih prosvjeda nema i u Hrvatskoj?

Okupacija u slikama

Ustaše i crnokošuljaši okupirali su ovih dana ulice Knina, potom i Imotskog, a sada poručuju da se sele u Dugopolje pod krinkom domoljubnih koncerata. Ustaški pozdrav postao je toliko normaliziran da se uredno izgovara i za govornicom Hrvatskog sabora, defiliraju majice s pjesmama u kojima se slavi ubijanje Srba. 

Politika o tome uglavnom šuti ili se nevoljko oglašava, premijer Andrej Plenković i njegov predsjednički kandidat Dragan Primorac skrivaju se od osude ustaštva, dok HDZ u objavi na društvenim mrežama "najoštrije osuđuje korištenje nedopuštenih ustaških simbola u Imotskom", dao da postoje oni dopušteni, dok osudu ustaštva kompenziraju spomenom komunizma i podsjećanjem da jednu jugoslavensku zastavu na nedavnoj Povorci ponosa.

Nacionalna televizija daje publicitet mladom ustaši koji u HOS-ovoj majici ponosno diže ruku u fašistički pozdrav i viče "Za dom".

Desetine mladih uredno pozira na ulicama Imotskog s ustaškim obilježjima, a stotine navijača maršira s dignutom desnicom ulicama Knina.

Neki to zovu ustašijadom, ali izgleda kao okupacija Hrvatske.

Glasna većina

Zašto se onda ne organiziraju antifašistički prosvjedi po uzoru na Veliku Britaniju, Francusku i Njemačku?

Masovna okupljanja na kojima bi tiha većina pokazala da je glasnija od bukačke manjine.

Ovako, stječe se dojam da ustaše drmaju državom i da svi, pa i političari, pred njima uzmiču, od njih strahuju ili im se pak dodvoravaju. A mnogi bi im se mogli i pridružiti.

Istina, par desetaka aktivista i prosvjednika ukazuje se na redovitim molitvama klečavaca u Zagrebu i drugim gradovima - to su oni koje je Željka Markić usporedila s nacistima, a klečitelje sa Židovima u Drugom svjetskom ratu - ali ni to nije preraslo u masovni prosvjed. 

Nakon molitelja, dolaze crnokošuljaši, s njima dolaze i sve češći napadi na strance u Hrvatskoj, a Domovinski pokret zauzeo je mjesto SDSS-a u koaliciji s HDZ-om.

Tonemo u crnilo

Hrvatska polako tone u klerikalno, konzervativno, radikalno crnilo, društvo kao da uzmiče pred najezdom ustašofila, huškača i ekstremista, a još uvijek nema masovnih prosvjeda tihe većine. Demokratske, liberalne, umjerene, antifašističke većine.

SDP i partneri uspjeli su prije izbora okupiti građane na prosvjedu protiv imenovanja Ivana Turudića, ali uporno se propuštaju prilike za masovna okupljanja u zaštitu ustavnih vrijednosti, u zaštitu antifašizma, ljudskih prava, prava manjina ili stranaca. Bilo u organizaciji političkih stranaka, bilo nevladinih udruga ili čak i lokalnih samouprava.

Ohrabriti građane

Ne samo kako bi se pružio otpor toj normalizaciji ustaštva, političkog radikalizma i povijesnog revizionizma koji uzima maha u kontekstu pasivnosti policije i sudova, ali i oportunizma vladajuće politike, već i kako bi se ohrabrilo građane da se odupru radikalizaciji.

Ustaštvo ne smije biti normalizirano, koliko god mu je Andrej Plenković svojim "dvostrukim konotacijama" dao pravo građanstva, dok antifašizam gotovo prelazi u ilegalu. 

Ako se tome neće oduprijeti vlast, politika, policija i sudovi, trebali bi to učiniti hrvatski građani. Dok su još uvijek u većini.