Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Šinceki i njihovi djelatnici uklonili su oko 18 tisuća metara kvadratnih šume i druge vegetacije zbog čega vještaci navode da, u kombinaciji s kemijskim onečišćenjem, lokalitet je nepovratno uništen
Svako jutro kad idem na posao, oko sedam, vidim taj silos, to smeće i pitam se jesmo li svi potrovani, govori profesorica u gospićkoj školi, Željka Šikić.
Majka je dvojice sinova od kojih je jedan na spektru autizma. Živi stotinjak metara od silosa PPK Velebit, gdje su prema rješenju o istrazi, tvrtka Tipos Resurs te bračni par Šincek, direktor tvrtke Plastruktor Ivica Vajdić, Franciska Dodić te još nekoliko okrivljenih bacali takozvanu vječnu plastiku i usitnjeni medicinski otpad. Uhićeni su u veljači 2025. godine. Do danas nema optužnice, a još važnije za ljude poput Željke, nema službene analize što je iz otpada ušlo u vodu, tlo, biljke i životinje.
- Taman sam uređivala kuću kako bismo bolje živjeli u njoj, a s nama živi i moja majka. Cijeli život radiš, trudiš se, nešto gradiš. I onda ti preko puta tvog doma, gdje trebaš biti siguran, nakrcaju ovaj otpad. Zabili su mi zadnji čavao u lijes, slomili su nas - govori.
Njen susjed je Davor Bušljeta. Poznaju se cijeli život, skupa su ostali u Gospiću za vrijeme rata do zadnjeg trenutka, skupa su pobjegli u Rijeku i vratili se. Davor ima suprugu, djecu i majku o kojoj brine.
- Gradio sam kuću, taman smo stavili fasadu kad su uhićeni. Oni su uhićeni, a mi smo se uselili u dan razlike. Što ću? Gdje da idem? Uložio sam stotine tisuća eura, sve su mi ukrali ovime. Sve što mogu savjetovati djeci je da uče što više jezika i kad dođe dan da odlaze iz ove zemlje, ne sputavati ih - govori.
Čak i da nađu mjesto gdje će otići, za to nema novca.
- Ne mogu ovo prodati jer je preko puta ovog smeća. Radim u školi. Otkud mi novac - pita se Željka.
Ovdje su htjeli živjeti i raditi.
- Planirali smo ekološki turizam, uzgoj povrća, OPG. Znate kako ljudi na moru iznajmljuju kuće prvi red do mora? Tako mi možemo ovdje, turizam prvi red do otpada - govori.
Vrata kompleksa su širom otvorena, a vikendom tu susjedi vide hrpu automobila i kombija koji odvoze ono što mogu prodati.
Nitko, pa ni Grad i Ministarstvo, im nije rekao preko puta čega žive.
- Možemo samo nagađati i pratiti broj oboljelih od karcinoma. Porastao je i to vidimo jer sve više mladih žena ima rak dojke, ali ne možemo dobiti statističke podatke iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo niti iz Ministarstva zdravstva - govori Bušljeta.
U Željkinom vrtu zatekli smo komadiće plastike koje je vjetar dopuhao preko ceste. Dok pričamo, iza nje i Davora vidi se silos, podsjetnik na zločin koji je napravljen.
- Da bar netko dođe i kaže 'Gledajte, našli smo ovo i ovo, preselite se' ili 'To smo našli, nije opasno'. Ali ništa. Prošlo je godinu dana. Iskreno vjerujem da će ovo dugoročno utjecati na nas. Svaki dan gledam ove borove koji su najbliže rupi s vodom i smećem. Ti borovi su mrtvi već dugo. Ovi iza njih još uvijek imaju iglice. Ako je od toga umrlo drveće, pitam se kad ćemo mi - govori Željka.
Ne znaju ni kada ni tko će to sanirati. Vodu kupuju u trgovini, odustali su od svoje hrane.
- Nikakav uzgoj, samo iz trgovine, samo jeftini uvoz jer je to najbolje - govori ironično Davor.
Znaju da su se neke analize radile, a jednu od njih je privatno u ožujku 2025. godine radila i predsjednica gradskog vijeća Grada Gospića, Mirjana Vrkljan Radošević.
- Uzela sam uzorak zemlje kod silosa, kao i vodu u Gospiću, Udbini i na još dva mjesta, tamo gdje voda iu Gospića odlazi. To su i Sveti Juraj, Pag, Rab. Svi oni piju našu vodu. Uzorke sam slala u Njemačku - govori i pokazuje nam nalaze.
U ožujku prošle godine, voda je još bila u redu. No ni Vrkljan Radošević, kao liječnica, nije baš sigurna u to.
- Pijem nekad iz pipe, većinom kupujem flaširanu vodu. Sve se to može promijeniti u dan - dva, a mi ne znamo detaljno što je to točno zakopano - govori.
Laboratorij je u uzorku tla pronašao i 'vječne kemikalije' odnosno PFAS. One lako ulaze u tlo i vodu, pa zatim biljke, životinje i ljude. Novi izvještaj Europske komisije govori da ćemo do 2050. godine potrošiti oko 440 milijardi eura na sanaciju posljedica ovih kemikalija te liječenje oboljenja kod ljudi. Prema tom istom izvješću, najugroženije skupine su bebe, djeca, radnici koji rade s takvim proizvodima i ljudi koji žive u blizini odlagališta. Naglašavaju i koliko je važno što prije mijenjati zakone, ali i djelovati brže nego što se to radi sad.
- Ljudi su zabrinuti, i to s pravom. Ova studija naglašava hitnost djelovanja - piše u izvješću.
Na primjeru Gospića to znači da je godinu dana puno previše da se ilegalni deponij ne sanira. A pitanje je koliko će na kraju stanovnici čekati. Uz to, Klimatski portal je na ljeto objavio analizu tla koja otkriva 2 puta više arsena i 3 puta više olova nego što je dozvoljeno.
- Neće se to sanirati - siguran je Davor.
Na pitanje zašto to misli, odgovara da nema političke volje, vrijeme prolazi, pišu se dopisi, čeka se birokracija, a i količina otpada je prevelika.
- Gledajte, imate tu 35 tisuća tona toga. Ja tvrdim da ima barem 20 posto više. Ovo nisu radili samo godinu dana, a koliko ja znam, a znam jer sam gledao i pitao, kad više nije stalo u silos i skladišta, bacali su na gradsko odlagalište Rakitovac. I onda se Rakitovac zapalio ovo ljeto, peklo je za oči, grebalo za grlo. I onda kažu iz Grada da nema opasnosti za ljude jer su pronašli da je ispod tog smeća sloj gline koji sprječava onečišćenje. Gline, ej! Sve okolo je porozno propusno tlo, krš, ali evo baš tu je glina, u srcu Like. Oni misle da smo mi svi glupi - govori Davor.
Rakitovac je trebao biti privremeno rješenje koje je na snazi još od 90 - ih godina. Tome svjedoče i papiri lokalne vlasti koje smo dobili na uvid od Mihaela Podnara.
- Ovo je meni dao prijašnji vijećnik, iz tog doba. Rekao je da je prestar da se bori, a ja sam mlad. No kad je izgrađena ta cesta do Rakitovca, kao da je sve zacementirano, da će odlagalište tu ostati. Sad pak kažu da će to biti samo stanica za pretovar smeća - govori Podnar.
Davor se pak sjeća tadašnjih obećanja i odluka.
- Do tada se sve vozilo u Perušić. No Perušić je bogata općina, imaju puno velikih tvrtki i državnih institucija, prihodi od komunalnih naknada su ogromni. I naravno da neće smeće kod sebe. I onda se vozi tu. Znate li zašto baš tu? Jer je to sve bila srpska zemlja. Gdje ćete nakon rata sa smećem? Na srpsku zemlju. To je bila logika - objašnjava Davor.
Sporna mu je i sanacija Rakitovca.
- To saniraju tako da na smeće bacaju zemlju. Kažu na na metar smeća ide pola metra zemlje. Ali ako koristiš okolnu zemlju onda bismo trebali vidjeti i neke rupe, je li tako? Tako je. Ali rupa nema jer su ovi unutra ubacili toliko smeća, toliko medicinskog otpada i napunili su sve. Vidite li vi koliko je to brdo? Kao da smo Zagreb, toliko je smeća tamo - govori.
Pitamo ga kako zna, a Davor onda otkriva svoje istraživanje.
- Meni je od početka bilo čudno jer imate veliku zgradu, zapuštena skladišta i šumu koja je došla do vrata PPK Velebit. I odjednom, hrpa ljudi, hrpa kamiona, krči se, zagrađuje se, sve se zatvara, ništa se ne vidi. U malom mjestu je to odmah čudno, jer je pitanje što skrivaš? Kamioni ulaze, a proizvod ne izlazi i tako dugo vremena. Onda sam pričao s njima, proveli su me kroz silos, pokazali kako rade, još na početku, dok nije bilo ovoliko smeća. I zaista su mi tad maknuli sumnje, izgledalo je legitimno, osvajali su neke nagrade, imaju patent. E sad, ja radim s plastikom 20 godina. I svaki dan koristim razne alate. I pitao sam Šinceka kako rade te kuće. Kad mi je objasnio čime povezuju blokove kućica, koje inače užasno smrde iznutra, shvatio sam da nema tu ničega. Spajaju ih tako da će prvi manji potres slomiti sve - govori.
Kao i drugim stanovnicima Bilajske ulice, Šincek je i njemu govorio kako će raditi, što će raditi i sve će biti super.
- Stalno su mi nešto nudili. Kad sam radio kuću, Ivica Vajdić koji im je bio operativac mi je pričao kako u skladištima oko silosa ima i građevinskog materijala, pa su mi nudili materijal za fasadu. To su kupovali na dražbama tvrtki u stečaju. Nikad to nisam htio uzeti, a stalno su mi nudili - objašnjava.
I to mu je bilo sumnjivo jer zašto bi netko besplatno davao vrijedni materijal osim da pridobije ljude koji bi mogli prvi primijetiti da nešto nije u redu. Oko kompleksa je hodao i zaštitar.
- Nismo smjeli sami prići ali ako si ih pitao, proveli bi te, ispričali pričicu, sve bi fino upakirali - govori Davor.
Vidjeli su i kako kamioni iz silosa odlaze na gradsko smetlište, ironično, cestom koja je napravljena novcem iz EU fondova. Vidjeli su kako se iz velikih kamiona plastika i medicinski otpad prebacuje u manje. Vidjeli su i kamione usred noći. Prijavljivali su policiji godinama prije uhićenja i obavještavali Grad i Županiju. I ne samo stanari te ulice, nego i drugi građani Gospića. No nikome ništa.
- Ja nisam imala sreću poznat nikoga od njih. U toj priči uvijek postoji jedan ili dva domaća koji su tamo radili. I onda ti je to još plus, jer ako on koji tu živi, radi tamo, prvi zna ako nešto nije u redu. No očito nije bilo tako. Mi smo te ljude pitali, odgovor je bio da rade na eko način, zalažu se za ekologiju. I eto, sad to vidimo - govori Željka.
Raspitivala se i u Gradu Gospiću.
- Pitala sam osobno prošlu dogradonačelnicu i rekla mi je da vjerujem u teorije zavjere, da je to inspekcija sve provjerila, da je to sve u redu. To je bila ona prošla garnitura - govori.
Riječ je o garnituri gradonačelnika Karla Starčevića kojeg je na pretprošlim izborima zamijenio Darko Milinović. Upravo je Starčević sklopio sa Šincekima ugovor i Šincek ga je na početku rada proveo silosom što je dokumentirano i u medijima. Tad je župan bio Darko Milinović.
Smeta im i inercija sugrađana.
- Nas je ovdje malo i nema kritične mase. Dogodila se ta Inicijativa Gospić je naš dom. Sve su spakovali i poslali institucijama i ništa. I to traje i traje. A tko zna što ulazi u tlo i vodu. Čekaju se papiri koji su očito važniji od našeg zdravlja i života. I to tako, gotova priča, idemo dalje. A mi tu domaći, ovi tu koji živimo, možemo samo čekati i nadat se, i ono, tko vjeruje u Boga, tko ne vjeruje, da to tamo neko ne zapali. Mene je samo toga sad strah. Preko ljeta će tamo temperature rasti do 80 stupnjeva Celzijevih. Te sve zgrade, dakle ne sam silos, nego ona skladišta okolo, to je puno plastike. I to sam vidio na svoje oči. To su bila skladišta za žito i brašno, što znači da imaju i podzemne etaže. Sve je dupkom puno! Zidovi su napravljeni tako da su tu dva zida između kojih je prazni prostor. To su tako u Jugi gradili kako se ljeti brašno ne bi upalilo, da postoji ventilacija. E to je sad puno plastike. Kad se zapali, gorjet će duže nego ona plastika kraj Osijeka - govori Davor.
Željka je djecu vodila u Zagreb na vađenje krvi.
- Obuzeo me strah. Mislim, ti moraš biti lud da preživiš ovo sve. Tražila sam da nam vade i markere za karcinom. Mislim, u čemu ja razmišljam u godinama kad mogu još dati doprinos zajednici. U trajnom sam strahu što će mi biti s djecom, u kakvom smo zdravstvenom stanju. To je ono što je najgore. Sve to prođete, taj strah i onda jednostavno puknete jer mi smo ti koji smo pokušavali i sa prosvjedima. I onda vam dođe 20 ljudi. Znači, ako vama koji živite u ovom gradu i imate djecu, nije stalo do njihove budućnosti, da kažete dosta, što ćemo? Ja sam do tog stava došla u ovih godinu dana. Istupala sam i nitko mi nikad nije govorio ništa ni prijetio. Dakle ne mogu razumjeti taj strah kod ljudi jer smo mala sredina. Ja ću reći što mislim, pa što bude - zaključuje Željka.
24sata © 2026
