Strašan potres koji je zadrmao Zagreb svoj epicentar vuče iz Markuševca i okolnih naselja. Tu je bio epicentar i tu su do prije nekoliko dana ljudi imali krov nad glavom
MARKUŠEVEČKI POPOVEC
Život u epicentru: Škola, crkva, vrtić, sve je ovdje nastradalo
Ta je za rušenje. Ova isto. Eno i ona tamo. I ta uz nju. Za ovu još ne znamo. Ona je sigurno gotova, govori nam Krešimir Kompesak dok se treskamo u njegovoj Astri. Vozimo kroz Markuševec i okolna naselja, kroz sam epicentar razornog potresa, a on kao turistički vodič pokazuje prstom kroz prozor i nabraja.
Kompesak je predsjednik gradskog vijeća četvrti Podsljeme. S maskom na licu javlja se na mobitel i pokušava smiriti osobe s druge strane linije. Ne prestaje zvoniti. Penjemo se i spuštamo niz poljuljane brege, mimoilazimo se s vatrogascima, policijom i statičarima. Lijevo i desno oko nas ljudi lopatama za čišćenje snijega razgrću razbijene crijepove. Nose cigle. Uklanjanju staklo. Ubacuju pune torbe odjeće i namještaja u kamione i taksije. Stoje nasred ceste i gledaju u uništene domove.
Ovdje je počelo. U nedjelju rano ujutro, u 6 sati i 24 minute, na otprilike deset kilometara dubine, komad Zemlje se pomaknuo i zauvijek promijenio živote ovih ljudi. Markuševečki Popovec neće biti isti.
Marica Bobić, starija, sijeda gospođa, naslonjena na korodiranu ogradu oko napukle kuće, nema riječi. I na njenom domu je ona naljepnica. Ona koja kaže da je privremeno neuseljivo. Njen zet Dalibor je nešto koherentniji. Uvodi nas u kuću, provodi nas kroz pocijepane zidove i mehanički prepričava.
- Puknulo je ovdje. Ovaj zid se srušio. Ovaj je otišao cijelom dužinom - govori čovjek i upire prstom u zjapeće cigle u bivšem dnevnom boravku. On i njegova obitelj, uključujući i zanijemjelu Maricu, sada spavaju u studentskom domu Cvjetno naselje.
Iscrpljen je, psihički i fizički. Traži riječi dok pokušava opisati nedjeljno jutro.
- Udar... Strašan. Kao da je meteor pao. Izbacilo nas je iz kreveta, doslovno - kazuje Dalibor dok pokazuje u pećnicu iščupanu iz zida. Na zidu iznad stubišta pribijeno je raspelo na kojem piše "Bože čuvaj nas i naš dom".
Njihovi prvi susjedi, obitelj Jukić, doslovno izbacuje smrvljene komade kuće na cestu. Crvena naljepnica na prozoru bode u oči. Crveno znači da nema popravka. Vode nas unutra. Kada u kupaonici je puna pločica i odlomljenog betona. Njihovom domu nema pomoći.
Obitelj Miklec, iz sljedeće kuće u nizu, čisti cigle kao što bi netko čistio lišće u dvorištu. Nedostaje im crijepa, krov im zjapi otvoren.
- Sada 20 timova statičara i vatrogasaca obilazi naselja. Nema kuće ovdje koja nije oštećena. Tridesetak ih je gotovo, neuseljivo. Tamo je zabranjeno ići. Vjerojatno će ih biti još koje nisu upotrebljive i u kojima će biti zabranjeno živjeti - govori nam Kompesak.
- Crkva, škola, vrtić, sve je stradalo. Neki ljudi otišli su kod rodbine, evo jučer smo neke obitelji uputili u Jastrebarsko, u Ogulin... A neki su u Cvjetnom naselju, što će? Tu imaju barem krov nad glavom. Potrebno je napraviti, po mojoj procjeni, barem još tisuću pregleda. Ovdje ima 20 tisuća ljudi. Neki imaju manja, neki veća, a neki, evo, katastrofalna oštećenja. Vojska je tu prolazila s dronom, pomažu nam Boysi, pomažu alpinisti, angažirali smo se maksimalno - priča Kompesak dok mu mobitel ne prestaje zvoniti.
Apelira na strpljenje. Kaže da zna da je teško, ali prioriteti se moraju poštovati.
- Zovu me ljudi kojima nije toliko strašno. Sad me zvala jedna gospođa i inzistirala da dođemo kod nje, a napuknuo joj malo knauf. Polako, doći ćemo kod svih, ali moramo ići redom. Imamo samohranu majku sa šestero djece. Ona je prioritet i ona je dobila trenutno iseljenje - kazuje iznervirani Kompesak dok prolazimo pored vatrogasaca koji skidaju dimnjak s iščašene kuće.
Obitelj Krhen ima onu nesretnu crvenu naljepnicu. Majka Suzana i sin Karlo žive, odnosno živjeli su sami u kući na ulazu u naselje. Sad su stisnuti kod rođaka koji je dobro prošao. Njegov dom je noviji i žilaviji. Preživio je bez većih oštećenja.
Kuća obitelji Krhen napunila je 40 godina i više joj nema popravka. Mora se rušiti. Karlo je tek uredio stan na tavanu, nisu još stigli popiti kavu u njemu. Potres je toliko temeljito satrao njihov dom da se kroz napukle zidove vidi vani na ulicu. Tu sad žive psi. Nije za ljude
- Nalazila sam se u spavaćoj sobi kada je počelo tresti. Počelo je pucati po zidovima, nisam znala što bih. Izletjela sam van, a sin mi je još spavao gore. Počela sam vikati "Karlo, Karlo", ali on se nije pojavljivao. Vrata su mu prepriječila put. On se borio s time dok sam ja vani vikala - priča nam Suzana usred desetkovanog doma.
Odjevena je u trenerku. Kaže da je stalno u njoj jer nikad ne zna kad će opet morati pobjeći vani. Jedva se tušira od straha. Jedva spava. Što će dalje? Ne zna. Polako. Doći će red i na to. Za sada je samo zahvalna što su živi. Potreseni, ali živi.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
