Znate li kako izgledaju ruke tete u zagrebačkoj pekarnici?

Jest, ove mjere opreza su teške. Naporne i zamorne. Moraš držati propisani razmak, moraš po cijele dane čučati kod kuće, moraš stajati u redu za trgovine. Čekaš tamo po petnaest minuta da pokupiš kruh, mlijeko, jogurt. Čistiš krmelje iz očiju i planiraš ostatak dana. Sanjaš o kavi. Proklinješ usporene penzionere. Onda poslije posla bezglavo trčiš u popodnevni šoping. Zatvaraju u pet, valjda ćeš sve stići kupiti. Uvijek zaboraviš pivo koje kasnije pomalo posramljeno plaćaš na benzinskoj.

Tamo, s druge strane kliznih vrata, nasuprot mrzovoljnim kupcima, nečije ruke rade od zore. Peku, pripremaju, pakiraju, čuvaju, dodaju, prodaju, primaju, ne odmaraju. I te ruke su pod mjerama opreza. 

Ove smo upoznali u subotu ujutro. Vikend je, redovi su kraći. Neki su sinoć na benzinskoj kupili više piva nego inače pa sada blaženo spavaju. Ruke s ožiljkom na dlanu pripadaju jednoj ženi koja radi u jednoj zagrebačkoj pekarnici. Nije važno koja žena ni koja pekara. Vjerojatno su im svima ruke iste. 

Čuli smo prigušeno psovanje iza polica s hrenovkama. Nije shvatila da ima mušteriju. Zgulila je debele, lateksom obložene rukavice i pokazala svoje dlanove. Prošla su niti tri sata od početka smjene. Umorne, smežurane i natekle, na trenutak su predahnule. Samo na trenutak jer pospani redovi i dalje čekaju na svoj kruh, mlijeko i jogurt. Neće se sami stvoriti na obiteljskim stolovima. 

Ruke će se pobrinuti za njih.