Henry i Richard imali su jednostavnu računicu. S kojom odlukom SAD najviše profitira, ta odluka će biti donesena. Nema veza ako ta odluka znači milijune mrtvih u“čišćenjima” države od “unutarnjih neprijatelja"...
RATNI ZLOČINAC I(LI) GENIJE?
Nogomet, lijepe žene i krvavi trag. Dvije godine od smrti Kissingera: Titu je doveo Nixona
Čitanje članka:
12
min
Rođen je godinu dana prije smrti Vladimira Iljiča Lenjina, u sedmoj godini dočekao je prvo Svjetsko prvenstvo u nogometu u povijesti, u 10. je u krhkoj Njemačkoj svjedočio dolasku Adolfa Hitlera na vlast, malo prije ‘Kristalne noći’ s obitelji bježi u Sjedinjene Američke Države, s nepunih 20 godina bori se u 2. svjetskom ratu i ‘sanja’ nekakav miran posao u računovodstvu. Ali sudbina nije htjela još jednog računovođu židovskog podrijetla. Umjesto toga, dobili smo jednog od najvećih, ali i najkontroverznijih diplomata u povijesti.
Henry Kissinger rođen je kao Heinz Alfred Kissinger 27. svibnja 1923. godine u bavarskom gradu Fürthu. Majka mu je bila domaćica, a otac učitelj u školi. Obitelj je bila židovskog podrijetla i živjeli su solidno po tadašnjem standardu neko vrijeme. Maleni Heinz bio je perspektivni član mlađih uzrasta Greuther Fürtha, tad jednog od najjačih njemačkih klubova. U 20-im godinama prošlog stoljeća osvojili su čak dvije titule prvaka i Kissinger se nadao karijeri u nogometu.
O tom periodu njegova života i nema puno izvora, ali oni koji postoje kažu nam kako se Kissinger posebno divio talijanskim defenzivnim nogometnim taktikama. “Frustriraju te, pa te onda slome”, napisat će puno kasnije u svojem članku “Nogomet oponaša život”. Prema urbanoj legendi, jednom je navodno natjerao ekipu da istrči u 8-2-0 formaciji...Izgubiti tako neće, što je Kissingeru bilo najbitnije.
Uglavnom, u djetinjstvu je bio opsjednut nogometom, nešto što mu je ostalo do smrti. Odlazio je na sve utakmice voljenog Fürtha, ali stvari su se uvelike promijenile dolaskom na vlast Adolfa Hitlera. Kissinger i njegovi židovski prijatelji postali su metama napada, zabranjeno mu je treniranje u klubu, otac mu je dobio otkaz...
'Veći Amerikanac od nas Amerikanaca'
Osjetili su Kissingerovi na vrijeme kako će stvar ubrzo postati još puno gora po njih i bez puno razmišljanja napustili su Bavarsku te se uputili “preko bare”.
Tamo Heinz Alfred nestaje. Sad je Henry Kissinger.
Ide u školu, kolege kažu da je pametan, pamte i njegov izraženi njemački naglasak. Ubrzo počinje, paralelno sa školom, raditi u jednoj tvornici. Nije mu dugo trebalo da se prilagodi američkoj kulturi, koju je odmah zavolio.
Na njegovu “originalnom” kontinentu bijesni rat, Hitler se potpuno razmahao i napada na sve strane te Kissingeru stiže poziv u vojsku. Fakultet mora pričekati. Amerikancima je itekako koristan zbog njegova poznavanja njemačkog jezika, a zbog židovskog podrijetla znaju da nije simpatizer nacista i kolaborator.
U vojsci upoznaje Nijemca Fritza Kraemera, kojemu ne treba dugo da vidi Kissingerov potencijal. Bio je on i na bojišnici, ali korisniji je kao obavještajac. Kad su saveznici preuzeli grad Krefeld, cijela administracija je bila prepuštena Kissingeru. Običnom vojniku od kojih 20-ak godina.
Upravljačka pozicija, pokazat će se, bila mu je urođena. Grad Krefeld u roku od osam dana je profunkcionirao. Zbog kasnijih akcija nagrađen je i brončanom medaljom. Pojam denacifikacija, koji danas svako malo čujemo iz Kremlja, bio je jedan od njegovih zadataka pri kraju 2. svjetskog rata.
- Bio je veći Amerikanac od nas svih ostalih - prisjećaju se njegovi suborci iz tog vremena, a i sam Kissinger je govorio kako se zbog tog iskustva “osjećao kao Amerikanac”.
Po završetku rata počinje predavati na vojnim školama, ali kao vanjski suradnik. S puškom je bio “upoznat”, ali s papirom i olovkom za stolom je bio “doma”. Početkom 50-ih diplomira na Harvardu, gdje pokreće i magazin, ali već tad radi kao konzultant jednog od direktora. U to doba, kažu nam povijesni izvori, na umu je imao dvije karijere: FBI špijuna ili profesora na Harvardu.
Paralelno s akademskom karijerom radio je i kao savjetnik na raznim studijama vlade SAD-a vezanima uz nuklearno oružje, diplomaciju, geopolitičke odnose...
Život u diplomaciji
Izdaje i knjigu “Nuklearni rat i vanjska politika”, koja momentalno postaje hit. U njoj iznosi vlastita stajališta o upotrebi nuklearnog oružja u “lokalnim” ratovima te kritizira Eisenhowera i državnog tajnika Dullesa zbog njihove nuklearne doktrine. Tri godine kasnije objavljuje “The necessity of choice”, u kojoj raspravlja o “fleksibilnosti odgovora” na nuklearne napade.
No uloga savjetnika savjetnika pri nekome ministarstvu nije mu bila dovoljna. Dok istraživanja i spisi dođu do vrha, već tu ima dosta gluhog telefona. Kissinger je želio biti što bliže “terenu”. Gdje izravno može utjecati na zbivanja u utakmici zvanoj “diplomacija”.
Postaje savjetnik za vanjsku politiku Nelsona Rockefellera, koji je triput ušao u predsjedničke kampanje. Ali Rocky, kako su ga zvali, za republikance je preliberalan. A i razveo se od supruge. Nešto što je i danas veliki no-no na visokim funkcijama. Uglavnom, Rocky nije uspio zaraditi nominaciju republikanaca, ali zato Nixon jest. Njega je Kissinger upoznao 1967. na jednoj republikanskoj zabavi. O njemu nije imao dobro mišljenje, ali ono se nakon upoznavanja popravilo. No to nije Kissingera spriječilo da “udara” po Nixonu tijekom kampanje.
- On je najopasniji čovjek koji se kandidirao za predsjednika SAD-a - govorio je svojevremeno Kissinger o budućem najbližem suradniku.
Ali pobjedu Nixona kod republikanaca nije mogao spriječiti. Bio je Richard puno “jači” kandidat te je nakon perioda ljutnje i razočaranosti Kissinger odlučio kako on ipak može pobijediti. Samo treba prijeći na pobjedničku stranu.
Jedan od prvih poteza koje je Nixon napravio po dolasku na vlast bilo je postavljanje Henryja na poziciju državnog savjetnika za sigurnost. Iako postoje dokazi kako je s Nixonom surađivao i prije njegova uspona na vlast, u jednom intervjuu Kissinger je tvrdo suprotno.
- Nisam poznavao Nixona kad me zaposlio. To je samo po sebi izvanredno i neobično, jer sam desetak godina bio savjetnik njegova glavnog suparnika. Ali Richard je bio jako inteligentan i hrabar čovjek - rekao je jednom prilikom za Der Spiegel.
Uglavnom, u godini Woodstocka službeno je na scenu stupio dvojac Nixon - Kissinger. Predsjednik i njegov posebni savjetnik. To razdoblje, ovisi koga pitate, donosi najveće uspjehe u povijesti američke diplomacije ili, za one druge, najveće zločine u američkoj povijesti. Kojoj god ste strani skloniji, bio je to nevjerojatno sadržajan period. I obje gornje tvrdnje su točne.
Na stolu su imali nekoliko “gorućih” tema. Javnost je htjela što prije okončanje rata u Vijetnamu, SSSR je u to doba još smatran neprijateljem te s njima treba “izgladiti” odnose, a treba obnoviti i diplomatske veze s Kinom. Tu su bili i arapsko-izraelski sukobi, pitanje Jugoslavije, širenje komunizma...
I dvojac se bacio na posao. Savjete drugih vladinih organizacija baš i nisu 'šljivili'. I Nixon i Kissinger više su voljeli obavljati stvari izvan službenog protokola.
Krvavi trag
Uskoro počinju s bombardiranjem Kambodže kako bi se uništile baze i opskrbne rute Sjevernog Vijetnama. U početku je Kissinger bio protiv tih poteza, ali jednom kad je vidio kako se Nixonov stav neće promijeniti, stao je uz predsjednika. Pregovori s Vijetnamcima su se idućih godina nastavili, kao i rat, da bi napokon došli do dogovora 1973. godine. Oni će pustiti zarobljene Amerikance, a Amerikanci će povući svoje trupe iz Vijetnama. Rukovalo se, potpisalo se, Kissinger je čak 1973. godine nagrađen Nobelom za mir zbog svojeg rada u okončanju rata u Vijetnamu zajedno s Vijetnamcem Le Ducom Thoom. koji nagradu nije prihvatio. Rat u Vijetnamu se nastavio i iduće dvije godine, pa je Kissinger u jednom trenutku bio ponudio i da će vratiti svoju nagradu organizaciji.
No sukob je na kraju završen, što bi bilo nemoguće bez diplomatskih veza Washington - Moskva - Peking, koje su “proradile” 70-ih. No prije Rusa i Kineza te uspjeha koji su postignuti na tim relacijama svakako treba spomenuti i krvavi trag koji su Nixon i Kissinger ostavili i zbog kojeg su u očima mnogih danas ratni zločinci.
Godine 1970. u Čileu je na izborima za predsjednika izabran Salvador Allende. Iako između SAD-a i Čilea ima desetak država i mnogo kilometara, Washington je zabrinut zbog njegovih “komunističkih stavova i simpatija prema Kubi”. Donesena je odluka o rušenju Allendea, koja je uključivalo i ubojstvo načelnika glavnog stožera čileanske vojske, generala Schneidera 1970. (taj je časnik bio pristaša poštovanja ustava i zapreka vojnom udaru), a kulminacija prljavog angažmana CIA-e u Čileu je vojni udar 1973. godine.
Ne pamte po puno boljim stvarima Kissingera ni u Argentini, na Cipru, u Indokini, Istočnom Timoru, Bangladešu...
U svim tim državama Henry i Richard imali su jednostavnu računicu. S kojom odlukom SAD najviše profitira, ta odluka će biti donesena. Nema veza ako ta odluka znači milijune mrtvih u genocidima i “čišćenjima” države od “unutarnjih neprijatelja”. SAD iznad svega.
S pozicije moći nastupali su i kod “većih riba”: SSSR-a i Kine.
Prvi put u Kinu Kissinger odlazi 1971. godine. Glavno pitanje koje Kinezi žele riješiti, slično kao i danas, je Tajvan. Kissinger je tu “igrao" za obje strane kako bi se donijela odluka koja će biti na korist svima. Zahvaljujući njegovim naporima, 1972. dolazi do povijesnog posjeta Nixona Kini. Time je nakon 25 godina obnovljen diplomatski odnos Washingtona i Pekinga.
- Taj tjedan promijenio je povijest svijeta - rekao je o putovanju Nixon, kojega je u stopu pratio Kissinger. Uostalom, on je i pripremio sve.
Nogomet i Hladni rat
Sa SSSR-om je američka diplomacija tog vremena nastavila uspješnu politiku detanta. Svojim “pozadinskim” kanalima i tijekom posjeta Moskvi Kissinger je dogovorio sastanak Nixona i Brežnjeva u SSSR-u. Taj je dobro prošao, pa se bio vratio stari Henry dogovoriti detalje dolaska Brežnjeva u SAD.
- Upravo sam pročitao knjigu o brazilskom nogometu. Taj Garrincha... On je bio i bolji igrač od Pelea. Prijatelj mu je imao kafić u koji nitko nije dolazio, pa je Garrincha tamo organizirao jednu proslavu i lokal je od tog dana krcat - rekao je usred razgovora o sigurnosti, nuklearnom oružju, Vijetnamu... Brežnjev Kissingeru. Znao je za njegovu strast o nogometu pa je uživao što postoji Amerikanac s kojim može razglabati o temi.
- Brežnjev je opsjednut nogometom. Ne pojavljuje se na bitnim sastancima ako klub iz Moskve u to vrijeme igra važnu utakmicu - napisao je u svojem izvješću o bivšem sovjetskom vođi Kissinger kad se vratio u SAD.
I na naš kutak svijeta su Kissinger i Nixon “bacili” oko. Doduše, nismo im bili u prvom planu. Imali su operativce koji su se brinuli za “manje probleme”. Ključno im je bilo samo da Jugoslavija zadrži svoju nesvrstanost i ne padne pod Istočni blok. Glavni Nixonovi ljudi za Jugu bili su Helmut Sonnenfeldt i Art Hartman.
Nixon na putu, Kissinger u Esplanadi
Uglavnom, dogovoren je posjet Jugoslaviji koji je trajao od 30. rujna do 2. listopada 1970. Bio je Nixon u Beogradu, u Zagrebu, a odveo ga je Tito i do Kumrovca. Trebalo se ići helikopterima, ali vremenske prilike to nisu dopuštale pa se išlo automobilima. Zbog dolaska Amerikanaca, Tito je propustio sprovod svojeg dobrog prijatelja i suradnika Nasera.
- Još je ponešto zagonetno da Tito nije izabrao otići na pogreb svog dugogodišnjeg osobnog prijatelja i saveznika - zapisao je o tome Kissinger, koji je odlazak “na selo” propustio. “Za mene je grad”, kratko je komentirao i jednostavno se prepustio odmoru u Esplanadi.
Spomenimo i kako je Richard Nixon zdravicu danu u Banskim dvorima završio riječima: “Živjela Hrvatska, Živjela Jugoslavija”. Nešto što je u svojem radu analizirao povjesničar Jakovina i zaključio: “Malo je vjerojatno da je Nixon bio posebno osjetljiv na Hrvatsku iako bi se njegovi raniji kontakti s Hrvatima u zemlji i inozemstvu mogli protumačiti kao pozitivni”.
- Vaše gostoprimstvo, puna pozornost koju smo dobili i vrlo ljupki darovi koje ste nam dali, sve to je stvorilo nezaboravna sjećanja, pa zato želim da znate kako sam Vam zahvalan. Gospođa Nixon mi se pridružuje u srdačnim pozdravima - stajalo je u pismu koje je otišlo Jovanki i Josipu nakon posjeta. Mali problem, zlatno-srebrna kutija cigareta Nixonu od Tita te čipkani stolnjaci i ubrusi Jovanke gospođi Nixon nisu im uručeni u posjetu. Stigli su tek kasnije, nakon što je pismo već otišlo...
Ljubimac žena
Tito je posjet, kako to spada, uzvratio iduće godine. Fotografije nam pokazuju sređenog vođu Jugoslavije i suprugu kako uživaju u pažnji Nixona i ekipe. Tu je negdje, u pozadini, kao uvijek i Kissinger.
Na Jovanku vjerojatno nije bio “bacio oko”. Ona je ipak zabranjeno voće. Ali stigao je, uz sva diplomatska putovanja, omaleni diplomat nanizati i pozamašan broj afera. Playboyeve zečice čak su ga 1972. odabrale kao “najpoželjnijeg za spoj”. S barem jednom zečicom je i hodao. Bila je to Edy Williams. Uhvaćen je i s glumicom Samanthom Eggar, “Bond djevojkom” Jill St. John, glumicom Candice Bergen, navodno i s Ginom Lollobrigidom...
- Volim inteligentne žene koje zrače toplinom. Moraju biti i jako nezavisne jer ja sam stalno na putu - rekao je jednom prilikom čovjek uz kojeg se veže i izreka “moć je najbolji afrodizijak”.
Na večeri je s njim, na nagovor Nixona, završila i Zsa Zsa Gabor, koja je o iskustvu pisala u svojoj autobiografiji.
”Otišli smo na večeru u Bistro Garden. Poslije me odvezao kući i pitao može li ući na piće. Počeo je sa zavođenjem... Ali onda je zazvonio biper. Bio je to Nixon kojemu je Kissinger bio hitno potreban. Ispričao se i krenuo na put, ali onda se automobilom zabio u ogradu. Bio je to Nixonov automobil”, zapisala je Gabor. Današnjim slengom, Nixon ga je “cockblockao”. Dodala je kako mu je poslije poslala i cvijeće, imali su dogovoren i drugi spoj, ali opet se posao ispriječio.
- Ne mogu. Sutra napadamo Kambodžu. Ti si prva osoba na svijetu koja to zna - rekao je Kissinger otkazujući spoj, tvrdi Zsa Zsa.
Osim glumica, družio se i sa sportašima. Svjetska prvenstva ovaj gospodin nije propuštao. A i on je zaslužan za dolazak Pelea u SAD...
- Imao sam ponude iz Europe, ali sam skloniji bio umirovljenju. No jednog dana me nazvao Kissinger i pozvao na kavu. Pristao sam. Rekao mi je da se bavi politikom ‘kako nogomet u SAD-u raste, kako ga sad djeca igraju i da im treba netko tko će ga promovirati’. Prihvatio sam njegovu ponudu - ispričao je jednom prilikom Pele.
Pod Nixonom je posljednjih mjeseci prebačen na funkciju državnog tajnika, na istoj je ostao i nakon skandala Watergate i dolaska Forda na vlast, da bi dolaskom demokrata napustio državni posao. Svoja iskustva i mišljenja stalno je prenosio i u knjigama. U “Svjetskom poretku” istražuje korijene međunarodne suradnje i suvremenih globalnih previranja, u “Diplomaciji” piše, a o čemu drugome nego o umijeću pregovora, tu su i njegovi memoari, pa “O Kini”, “Godine obnove”...
Igrao po svojim pravilima
- Nacionalni identitet odražava se kroz nogometne taktike. A nogomet je evoluirao od mojeg djetinjstva, baš kao i diplomatski odnosi. Prije se igralo s pet napadača, pa se počelo razmišljati i obrani i posljedicama napada - napisao je u svojem članku “Nogomet oponaša život” iz 1986.
Svoju je “utakmicu” igrao po vlastitim pravilima koja je u tijeku postavljao. Tako je 70-ih jednom sebe opisao kao solo kauboja. “Amerikanci to vole. Čovjeka koji sam dođe na konju u mjesto i riješi problem. Kao u westernu. On je na pravome mjestu u pravo vrijeme. Imam svoje uvjerenje da sam napravio sve što je trebalo napraviti. Mene zaista nije briga za mišljenje javnosti. Popularnost me nikad nije zanimala”, pričao je tad Kissinger.
Novinari su ga u posljednjim godinama života pitali što misli kako će ga se pamtiti...
- O tome nisam razmišljao. Moj život je prepun razdvojenih uzoraka. Nije to bila ravna crta. Kao tinejdžeru nije mi bilo ni na kraj pameti da ću postati državni tajnik...
Ali postao je. I to, slobodno možemo reći, najpoznatiji u povijesti...
Kontradiktoran do kraja
Družio se s najmoćnijim vođama svijeta te su mnogi kod njega dolazili po savjete. Početkom ruske invazije na Ukrajinu, govoreći na summitu u Davosu videovezom, dao je svoj savjet i Ukrajincima. Koji Zelenskom i ekipi nije baš najbolje “legao”, ali Kissinger je tvrdio kako su ga samo pogrešno razumjeli...
- Zapad bi trebao prestati pokušavati nanijeti Rusiji težak poraz u Ukrajini. To bi moglo imati katastrofalne posljedice na dugoročnu stabilnost Europe. Bilo bi fatalno da se Zapad zanese i zaboravi rusko mjesto u europskom balansu moći. Pregovori moraju početi u iduća dva mjeseca, inače će se stvoriti tenzije koje neće biti lako premostive. Idealno bi bilo vratiti se na stanje prije rata, no forsirati rat dalje od toga ne bi se svodilo na oslobađanje Ukrajine, nego na rat protiv Rusije - govorio je Kissinger početkom rata...
Za Ukrajinu je taj scenarij, gdje Rusima prepuštaju Krim, neprihvatljiv.
- Nadam se da će Ukrajinci biti mudri koliko su hrabri - rekao je na kraju obraćanja Kissinger.
”Nespojivo je s pravilima postojećeg svjetskog poretka da Rusija pripoji Krim”, pisao je, međutim, Kissinger 2014. godine, kad su počeli “problemi na Krimu”. I tad se kritički osvrnuo na Zapad, kojeg je smatrao (izravnim) krivcem za današnju situaciju u Ukrajini.
- Rusija i Zapad, i barem razne frakcije u Ukrajini, nisu djelovali po tom principu. Svaki je pogoršao situaciju. Rusija nije mogla nametnuti vojno rješenje bez izolacije, u vrijeme kad su mnoge njezine granice već neizvjesne. Za Zapad demonizacija Vladimira Putina nije politika, to je alibi za njezino odsustvo - poručio je te 2014. godine Kissinger.
S Putinom je bio u dobrim odnosima. Kremlj ih je opisivao i kao “stare prijatelje”. Kad mu je izašla nova knjiga, novinare je zanimalo s kojim bi bivšim vođom SSSR-a usporedio Putina.
- Nikita Hruščov. On je htio priznanje, želio je potvrditi važnost svoje zemlje i biti pozvan u SAD. Koncept jednakosti za njega je bio jako bitan. Kod Putina je to još izraženije jer on smatra kolaps ruske pozicije u Europi od 1989. nadalje strateškom katastrofom za svoju zemlju. To je njegova opsesija. Ne mislim, kao neki, da on želi vratiti svaki pedalj izgubljenog teritorija. Ali ne može podnijeti činjenicu da je čitavo područje između Berlina i ruske granice pripalo NATO-u. Zato mu je Ukrajina toliko bitna - govorio je Kissinger za Spiegel i nastavio:
- Hruščov je izazvao raketnu krizu na Kubi, ali Putin nije toliko impulzivan. On je proračunat, ali i ogorčen. Situaciju u Ukrajini bi vjerojatno bilo lakše ‘srediti’ s nekim drugim velikim vođama iz ruske povijesti. Ono što ću vam reći je da prijelaz vlasti u Rusiji nakon odlaska Putina neće ići ‘glatko’. Ali, iznad svega, evolucija Rusije je rusko pitanje.
Ali ova završna misao, “pusti Rusima da se bave svojim stvarima. Nemamo se tu što uplitati” i nije nešto čega se Kissinger držao tijekom svoje državničke karijere. Iza Kissingerova imena vuče se mnogo krvavih tragova i kriminalnih odluka.
Preminuo je 29. studenog 2023. godine.
Tekst je originalno objavljen u tjedniku Express u rujnu 2022.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
