Djeca nestalih hrvatskih branitelja nisu više djeca, njihova im djeca zagriju srca, ako ih imaju. Ali kad vesela dječica utonu u san, opet se u svima javljaju studen, čežnja, tuga...
Mjesec je studeni. Iako tek ovih dana studen ulazi u hrvatske domove, jesen je davno kalendarski započela. Jesenji plodovi su odavno pobrani, dani se skratili, noći postale duge. Lišće šušti pod nogama, magle se prikradaju, sunce polako uzmiče. Pale se peći, ruke i obrazi traže izvore topline, osobito u večernjim satima. I koliko god jako peći grijale u tim večernjim satima, studen u srcima onih koji traže svoje najmilije ne mogu ugrijati.
Studen mogu tek nakratko odagnati veseli nevini glasovi dječice, i to onim očevima, majkama, suprugama, braći, sestrama koji imaju sreću dijeliti život s unucima, praunucima, nećacima, djecom. Djeca nestalih hrvatskih branitelja nisu više djeca, njihova im djeca zagriju srca, ako ih imaju. Ali kad vesela dječica utonu u san, opet se u svima javljaju studen, čežnja, tuga... Ta studen se nikad ne povuče do kraja, bilo ljeto ili zima. Uvijek iznova bolno podsjeća na izgubljenog sina, oca, muža, brata, kćer, majku. I uvijek nameće pitanje: “Činim li ja dovoljno ?”.
I nema veze kakva je jesen uistinu, ona je obiteljima koje su izgubile svoje najmilije u Domovinskom ratu uvijek hladna, teška i bolna, puna nemira i želje da svojim najmilijima kažu koliko ih vole i koliko im nedostaju. Oni koji imaju grobove ne mare za hladnoću, oni odlaze do tih grobova i pokušavaju naći toplinu u hladnoći onog isklesanog kamena, u dodiru slova kojima su ispisana imena njihova Darka, Hrvoja, Ivana, Josipa...
A oni koji nemaju grobove, koji ne znaju za sudbinu svojih najmilijih, oni se stisnu u sebe i bore sa svojim nemirom onako kako znaju i umiju, čekaju noć da ostanu sami sa sobom, a kad dođe noć, čekaju dan u nadi da će novo svitanje donijeti vijest ili barem smirenje. I tako iz dana u dan. A svaki jesenji dan podsjeća na Vukovar, Škabrnju..., na nebrojena mjesta naše Domovine u kojima su oni za kojima još tragamo posljednji put vidjeli sunce. Sunce su posljednji put u Vukovaru upravo u ove dane, ali prije 27 godina, vidjeli mnogi branitelji koji su branili taj sveti grad od velikosrpske agresije, mnogi civili koji su s braniteljima proživljavali agoniju tog baroknoga grada te olovne 1991. godine.
POGLEDAJTE VIDEO:
Njihovom krvlju je natopljena hrvatska zemlja, a bedemi Domovine opasani njihovom žrtvom. Njih 308 još nas zovu da ih pronađemo i podarimo mir njihovim kostima, a Vukovar i Škabrnja nas zovu da 18., 19. i 20. studenog s dostojanstvom i uzdignuta čela u kolonama sjećanja odamo počast onima koji su u našoj prošlosti dali živote za našu budućnost. Ili da zapalimo negdje jednu svijeću sjećanja. A onda, 21. studenog, život na neki način počinje iz početka. Sve će biti isto. A opet drugačije...
