Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Od trećeligaša do junaka u utakmici protiv Portugala: Mile Škorić je kroz muku, Osijek i Kinu postao legenda, a karijeru završio ozlijeđen, ali s trofejima
Mile Škorić (35), samozatajni "Zidane iz Novih Mikanovaca", stoper je koji je u samo tri dana prešao put od trećeligaškog travnjaka u Kurilovcu do poljudskog derbija s jednim od najvećih nogometaša svih vremena, Cristianom Ronaldom, i jedne večeri postao neočekivani heroj nacije. Njegov put, obilježen odanošću Osijeku, kratkom avanturom u Kini i preranim krajem zbog ozljede, ostaje svjedočanstvo upornosti i dokaz da se snovi ponekad ostvaruju na najnevjerojatnije načine. Ovaj je četvrtak objavio kraj igračke karijere.
Rođen 19. lipnja 1991. u Vinkovcima, Mile Škorić odrastao je, kako sam kaže, uz snažnu potporu obitelji, bez ikakvog zaleđa i "guranja". Nogomet je počeo igrati u Mikanovcima i Vođincima, a talent ga je ubrzo odveo u Cibaliju, pa s 15 godina u Osijek, s kojim potpisuje prvi profesionalni ugovor. No put do statusa legende bio je sve samo ne lagan. Debitirao je za bijelo-plave kao 17-godišnjak pod Ilijom Lončarevićem, ali početak karijere obilježili su problemi. Mučio se s tjelesnom spremom, prerano bi ostajao bez daha, a liječnici su čak sumnjali i na probleme sa srcem, što se kasnije pokazalo kao problem s krvožilnim sustavom.
U ljeto 2011. godine, u Osijeku za njega više nije bilo mjesta. Uslijedile su neuspješne probe u inozemstvu, gdje je opet prepreka bila fizička sprema, a zatim povratak u surovu realnost Druge HNL. Kalio se igrajući za Goricu i zagrebački HAŠK, na najvećoj hrvatskoj nogometnoj zaobilaznici, daleko od svjetala reflektora. Upravo tada, kad je njegova karijera bila na prekretnici, uslijedio je povratak kući. Osijek je bio u financijskom kolapsu, a preporuka Dragana Vukoje vratila ga je u Gradski vrt. Tomislav Steinbrückner dao mu je priliku na poziciji stopera i Škorić ju je objeručke prihvatio. Bio je to početak uspona koji će ga pretvoriti u kapetana i ikonu kluba.
U godinama koje su slijedile, Mile Škorić postao je sinonim za NK Osijek. Njegova odanost, borbenost i liderske osobine učinile su ga nezamjenjivim članom prve postave kod svakog trenera, od Zorana Zekića do Nenada Bjelice. Igrao je sve - zadnjeg veznog, beka, krilo, pa čak je u prvoj utakmici za bijelo-plave bio i "desetka". No vrhunac je dosegnuo kao stoper, pozicija na kojoj je i počeo svoj put. S kapetanskom vrpcom oko ruke predvodio je momčad u povijesnim pobjedama, poput one protiv nizozemskog velikana PSV-a 2017. godine, koja je zapalila cijeli grad.
Studeni 2020. godine ostat će zauvijek upisan u njegovu biografiju. U subotu je igrao osminu finala Kupa na igralištu Udarnika protiv trećeligaša Kurilovca. U nedjelju navečer, u 22:30, zazvonio mu je mobitel. S druge strane bio je izbornik Zlatko Dalić, suočen s potpunim rasulom u obrani uoči ključne utakmice Lige nacija protiv Portugala. Zbog koronavirusa, ozljeda i kartona, ostao je samo na Dejanu Lovrenu. Pretpoziv je aktiviran.
- Rekao sam team managerici Ivi Olivari da ću sam doći svojim autom, tako je bilo najbrže i najjednostavnije - ispričao je kasnije Škorić.
U ponedjeljak je jurio iz Osijeka za Split, odradio testiranje i popodne se priključio treningu. Manje od 24 sata kasnije, stajao je na travnjaku Poljuda, a preko puta njega napad vrijedan pola milijarde eura: Cristiano Ronaldo, Diogo Jota i João Felix. Iako je Hrvatska izgubila 3-2, Škorić je odigrao doktorsku partiju. Bio je pravovremen, čvrst i hrabar.
Posebno se pamti njegova akrobatska intervencija u 75. minuti kada se bacio unatrag i glavom ispred Ronalda izbio loptu koja je išla na volej. Slavni Portugalac ostao je bez gola i prave prilike. Bio je to nastup koji mu je priskrbio ovacije, makar i s praznog poljudskog stadiona. Kasnije je otkrio i dodatni izvor motivacije.
- Utakmica je igrana dan prije obljetnice Vukovara. Gledao sam uoči utakmice te slike, Vukovara iz rata iz 1991. i motivirao se dodatno. Ti su ljudi omogućili nama danas da igramo ovakve utakmice - emotivno je poručio slavonski stoper, koji je za Hrvatsku odigrao sedam utakmica.
Skupio je rekordnih 337 nastupa za Osijek u eri HNL-a, postavši jedan od najvećih ljubimaca navijača. Zato je odluka o odlasku u ožujku 2023. bila jedna od najtežih u njegovom životu. U 32. godini stigla je ponuda iz Kine koja se nije mogla odbiti.
- Nisam mislio da će se ovo dogoditi, posebno ne u ovim godinama. Dugo sam se lomio i razmišljao, ali došao sam do zaključka da sam klubu dao puno i da je možda vrijeme za rastanak. Ovo mi je možda zadnji vlak da vidim nešto drugo, da osjetim neku promjenu - iskreno je priznao Škorić na emotivnom oproštaju od kluba i navijača koji su ga ispratili ovacijama.
Nakon oproštaja od Osijeka, Škorić se otisnuo na Daleki Istok. Prvo je zaigrao za Cangzhou Mighty Lions, a zatim za Tianjin Jinmen Tiger. U oba kluba je, kao potvrda njegovog karaktera, vrlo brzo ponio kapetansku vrpcu. Tamo je ponovno postao aktualan i njegov stari nadimak, "Zidane iz Novih Mikanovaca". Nadimak je zaradio još u mlađim danima, dijelom zbog fascinacije francuskim maestrom, a dijelom zbog slične frizure i stila igre. Tijekom predstavljanja u Tianjinu, nasmijao je sve svojom izjavom.
- Prozvali su me Zidane zbog te frizure te razine igre koju sam pružao. No, nedavno sam imao transplantaciju kose i ona je počela rasti. Tko zna, možda ćete me kroz godinu dana prozvati i Valderramom - našalio se Škorić, aludirajući na legendarnog Kolumbijca.
Nakon dvije godine u Kini, gdje je ostavio odličan dojam, postao je slobodan igrač. Iako je imao ponude za ostanak u Aziji, odlučio se za povratak bliže kući, svjestan da će financijski proći lošije.
Početkom 2025., kao veliko pojačanje, potpisao je za Rijeku. Iskusni stoper trebao je donijeti čvrstinu i liderstvo u obranu momčadi s Rujevice. Međutim sudbina je imala drugačije planove. U svojem tek trećem nastupu, u utakmici protiv Istre 1961, doživio je tešku ozljedu koja ga je udaljila s terena do kraja sezone.
Njegov boravak u Rijeci bio je obilježen borbom s oporavkom koji, nažalost, nije bio uspješan. Iako nije mogao pomoći na terenu, bio je dio momčadi koja je osvojila dvostruku krunu, prve trofeje u njegovoj seniorskoj karijeri. Bio je to gorko-slatki završetak jednog neobičnog nogometnog puta.
- Žao mi je što na kraju nisam mogao više pomoći ekipi. Imao sam veliku želju vratiti se na teren, ali ozljeda je bila jača. Drago mi je da sam imao priliku završiti svoju dugogodišnju karijeru osvajanjem trofeja - poručio je na oproštaju, skromno i tiho, baš onako kako je i igrao cijelu svoju karijeru.
24sata © 2026
