Odustanite od nepotrebnih akcija koje oduzimaju energiju!

Naš je eksperiment pokazao kako je trčati gore-dolje samo zato kako se vrata ne bi zatvorila uzaludan posao. Ne samo da će nas uništiti emocionalno, nego će isprazniti i naše novčanike. Ono što moramo učiniti jest da počnemo neka vrata svjesno zatvarati. Malena vrata, naravno, mnogo je lakše zatvoriti. Ispustiti neka imena s popisa onih kojima želimo poslati blagdansku čestitiku jednostavna je odluka kao i da kćer ne upišemo na taekwando. 

No ona veća vrata (ili ona koja se čine većima) teže je zatvoriti. Teže je zatvoriti vrata koja možda vode do bolje karijere ili do boljeg posla. Vrata koja su povezana s našim snovima također se teško zatvaraju. Tako i veze s nekim ljudima – čak i onda kada se čini da ne vode nikamo. 

Nebitne stvari ostavite iza sebe

Imamo iracionalan poriv da vrata ostavljamo otvorenima. Takvi smo. No to ne znači da ih ne moramo pokušati zatvoriti. Sjetite se scene iz filma ''Zameo ih vjetar'' kad Rhett Butler ostavlja Scarlett O'Haru. Scarlett se privija uz njega i moli ga: ''Kamo da odem? Što da radim?'' Rhett, nakon što je toliko podnosio Scarlett, kad je napokon kap prelila čašu, kaže joj: ''Iskreno, draga moja, nije me uopće briga.'' Nije slučajno da je upravo ova scena izabrana kao jedna od najupečatljivijih u povijesti kinematografije. Upravo činjenica da su se vrata tako očito zatvorila učinila ju je nezaboravnom. Morala bi sve nas podsjetiti da svatko od nas ima neka vrata, malena ili velika, koja bi morao zatvoriti.

Moramo se osloboditi obveza koje su gubljenje vremena i prestati pisati razglednice ljudima koji sada imaju novi život i nove prijatelje. Moramo odrediti imamo li doista vremena za gledanje košarkaške utakmice, igranje golfa i squasha te za brigu o obitelji – možda bismo se mogli odreći nekog od sportova. Moramo zatvoriti ta vrata jer nam oduzimaju energiju i posvećenost onim vratima koja moraju ostati otvorena. I zato jer će nas izluditi.

Brza odluka je najbolja

Zamislite da ste pozatvarali sva vrata i da su vam ostala otvorena samo dvoja. Volio bih da mogu reći kako je sad vaš izbor mnogo lakši, ali nije. Zapravo je odabir između dvije stvari koje su vam jednako privlačne jedna od najtežih odluka koje morate donijeti. To nije samo situacija u kojoj morate ostaviti vrata dovoljno dugo otvorena, nego i ona u kojoj se neodlučnost na kraju plaća. Objasnit ću vam to na jednom primjeru.

Gladan se magarac jednog dana približio staji tražeći sijeno i otkrio dva jednaka plasta sijena na dvjema suprotnim stranama staje. Magarac je zastao nasred staje između dva plasta, neodlučan koji odabrati. Prolazili su sati, a on se i dalje nije mogao odlučiti. Budući da je bio neodlučan, na koncu je uginuo od gladi. 

Ova je priča, naravno, izmišljena i navodi na pogrešne zaključke o magarčevoj pameti. Bolji je primjer možda onaj koji se odnosi na američki Kongres. Kongres često dovodi sam sebe u bezizlaznu situaciju, i to ne nužno zbog cjelovite slike nekog pravnog pitanja kao što su potreba obnove zastarjelih autocesta, problem imigracije, zaštita ugroženih vrsta i slično, nego zbog nekih pojedinosti. Razumnoj osobi dva bi se rješenja istog pitanja mogla učiniti jednakima kao dva plasta sijena iz prethodne priče. Unatoč tome, ili baš zato, Kongres često zaglavi u sredini. Ne bi li brza odluka bila bolje rješenje za sve?

Neodlučnost će vas koštati živaca i vremena

Evo još jednog primjera. Jedan je moj prijatelj proveo tri mjeseca birajući između dva gotovo jednaka modela digitalnog fotografskog aparata. Kada se na kraju odlučio za jedan od modela upitao sam ga koliko je propustio prilika za fotografiranje, koliko je svog dragocjenog vremena proveo razmišljajući o izboru i koliko bi platio za digitalne fotografije svoje obitelji i prijatelja u posljednja tri mjeseca. Više no što je dao za aparat, rekao je. Je li vam se ikada dogodilo nešto slično?

Ono što moj prijatelj (a tako ni magaraca ni Kongres) nije shvatio dok je razmišljao o sličnostima i manjim razlikama između dva predmeta jest da mora uzeti u obzir i posljedice neodlučnosti. Magarac nije razmišljao o izgladnjelosti, Kongres nije razmišljao o izgubljenim životima dok je odlučivao o zakonu o autocestama, a moj prijatelj o tome koliko je dobrih fotografija propustio snimiti, da ne spominjem vrijeme koje je proveo tražeći najpovoljniju cijenu. Što je još važnije, svi su oni zanemarili činjenicu da će razlike biti relativno malene, bez obzira na odluku koju budu donijeli. 

Naučite kako zatvoriti manje bitna vrata

Moj bi prijatelj bio podjednako sretan i s drugim fotografskim aparatom, magarac je mogao jesti s bilo kojeg od dva plasta sijena, a članovi Kongresa mogli su otići kućama zadovoljni postignutim bez obzira na sitne razlike u prijedlogu zakona. Drugim riječima, svi su oni odluku morali smatrati jednostavnom. Mogli su čak baciti i novčić (figurativno u magarčevu slučaju) i nastaviti mirno živjeti. No mi se tako ne ponašamo, mi jednostavo ne znamo zatvoriti vrata.

Iako bi odabir između dviju sličnih stvari trebao biti lak, on to nije. I sâm sam se osjetio žrtvom toga prije nekoliko godina kada sam morao odlučiti hoću li ostati na MIT-u ili se preseliti na Stanford (na kraju sam odabrao MIT). Suočen s dvjema mogućnostima, proveo sam nekoliko tjedana pažljivo uspoređujući fakultete i otkrio da su mi obje mogućnosti podjednako privlačne. Što sam, dakle, učinio? Suočen s novim problemom, shvatio sam da trebam više informacija i istražio teren. Pozorno sam proučio oba fakulteta, susreo se s ljudima na oba mjesta i raspitao se o tome koliko su ondje zadovoljni. Istražio sam susjedstvo i potencijalne škole za svoju djecu. Sumi i ja razmatrali smo koja će se od mogućnosti bolje uklopiti u način života kakav smo priželjkivali. Vrlo sam brzo postao toliko zaokupljen ovom odlukom da je moj znanstveni rad počeo trpjeti posljedice. Ironično, dok sam birao najbolje mjesto za ono čime se bavim, zanemario sam svoj posao. 

Dan Ariely, bihevioristički ekonomist sa Sveučilišta Duke, u knjizi "Predvidljivo iracionalni" u izdanju VBZ-a istražuje nevidljive sile koje utječu na naše odluke, uključujući i neke uzroke trenutačne ekonomske krize. Predstavljajući čitatelju najrazličitija znanstvena, ali istodobno i zabavna istraživanja, otkrića i anegdote o kupovini, jelu, ljubavi, novcu, odgađanju obveza, pivu, poštenju i drugome, Ariely nudi svoj pogled na iracionalnosti svakodnevnog života, na odluke koje su nas dovele do financijskog kraha 2008. i, općenito, na načine na koje sami sebe dovodimo u neprilike.