Strah od etiketiranja ometa nas u uspješnom poslovanju

Svoje mišljenje ne kažemo iz straha da ćemo dobiti etikete. Bojimo se da je iznošenje negativnog mišljenja isto što i biti negativna osoba, ili da nećemo biti ''fini'' kažemo li nešto krajnje otvoreno. Ili, pak, može biti da ćemo se doimati neobrazovano ili glupo ako ustvrdimo nešto očito ili postavimo pitanje koje je samo po sebi očigledno. Istinu ubija napor da upravljamo time kako nas drugi doživljavaju. Strah koji osjećamo, a koji nas sprečava da otvoreno kažemo što mislimo, jasno mi je predočio Steve dok sam još bio brucoš na faksu.

Strah od lijepljenja ''etikete''

Predavanje iz psihologije održavalo se u prostoru koji je mogao primiti tisuću studenata. Profesor je bio na pozornici s mikrofonom i slajdovima koje je pokazivao, obilazeći prostoriju dok je govorio. Rijetko bi tko postavio pitanje: samo smo pravili bilješke i zapisivali napomene. Jednoga dana, dok je profesor predavao, nisam uopće mogao shvatiti o čemu govori. Osvrnuo sam se po prostoriji da provjerim dijeli li još tko moju sudbinu. Ali, doimalo se da je svima, pa čak i prijateljima koji su sjedili do mene, sve jasno. Stoga sam nastavio prazno buljiti dolje, prema pozornici. Budući da nitko nije mnogo zapisivao zaključio sam kako je to ili jako jednostavno ili nevažno gradivo. K tome, još sam se uvjerio kako jedino ja u auditoriju ne shvaćam o čemu je riječ.

Ni poslije nekoliko minuta nisam mogao slijediti ideje koje je izlagao. Napokon sam, iz očaja, podigavši uvis ruku s balkona, rekao da ne razumijem te postavio pitanje u vezi s time o čemu je govorio. Pitanje nije postavljeno bez straha da ću se doimati ''glupo'' ili da će se činiti kako nisam pažljivo slušao. Profesor mi je zahvalio i iznova počeo tumačiti svoje ideje na drugi način. Nisam samo ja sada shvatio već sam uočio kako i svi drugi frenetično prave zabilješke. Nisam samo ja bio zbunjen. Kad smo pod pritiskom kolega, samonametnutim ili ne, pitanja ne postavljamo niti ne kažemo što nam je na umu iz straha da nam ne bi zalijepili ''etiketu''. Gubitak istinoljubivosti nerijetko je cijena koju plaćamo da bismo održali predodžbu o sebi – našu vlastitu ili tuđu.

Pretjerani strah postaje barikada

U jednom od brojnih eksperimenata o tome kako pogrešno tumačimo što drugi misle o nama, Kenneth Savitsky s William Collegea i Nicholas Epley te Thomas Gilovich sa Sveučilišta Cornell zatražili su od sudionika da pokušaju riješiti nekoliko anagrama – riječi u kojima su slova nasumce ispremetana – i to pod paskom druge osobe koja bi pratila kako napreduju. Od rješavatelja je zatraženo da procijene kako će ih promatrači prosuditi po pitanju inteligencije, kompetentnosti, iskrenosti i slično, i to prije i poslije obavljenog zadatka. S druge strane, promatračima je rečeno da izraze svoje aktualne utiske bez unaprijed smišljenih pozitivnih ili negativnih zaključaka. Prije no što su pristupili testu ispitanicima je rečeno: ''Oni koji dobro prođu na testovima kao što je ovaj obično su bistri i jako inteligentni pojedinci'' te da ''malo ljudi riješi sve točno, ali da većina uspije''. 

Dok je ispitanik nastojao razmrsiti zagonetne riječi eksperimentator je odgovarao s glasnim ''točno'' ili ''netočno'', dok je promatrač to pratio. Po obavljenom zadatku, eksperimentator je objavio rezultat. Ni rješavatelj ni promatrač nisu znali da je test zamišljen tako da bude težak – sa samo dva ili tri lagana odgovora – zapravo tako težak da bi prosječan ''rješavatelj'' riješio samo 2.6 anagrama od 16.

Istraživanje je pokazalo kako su rješavatelji precijenili u kojoj mjeri promatrači o njima imaju loše mišljenje, a podcijenili benevolentne misli u njihovu korist. Rješavatelji su također, i prije no što su uopće pristupili testiranju, pretjerali u ocjeni strogosti promatrača. Drugim riječima, mi sami stroži smo prema sebi no što su to drugi prema nama, čak i onda kad griješimo. Strah od tuđeg mišljenja često je nerealan. ''Osoba se može suzdržavati od javnog nastupa, od izražavanja svojih pravih osjećaja... sve samo zbog nepotrebnog snažnog straha od reakcije drugih ako stvari ne pođu prema očekivanjima'', rekli su zaključno istraživači. ''Ljudski pretjerani strah od društvene cenzure nerijetko im se vraća i progoni. Naime, istraživanje je dokazalo kako ljudi retrospektivno najviše žale zbog stvari koje su željeli učiniti a nisu, a ne zbog stvari koje su učinili a voljeli bi da nisu.'' Ne dopustimo pretjeranom strahu da se ispriječi poput barikade između nas i istinoljubivosti.

Strah da se kaže ono što se ne bojimo misliti

Drugi razlog da ne kažemo otvoreno što mislimo jest drugačiji oblik straha. Ja (Dave) spoznao sam to na teži način. Prilikom radnog ocjenjivanja zatražio sam specifične upute o tome što bih mogao poduzeti radi unaprjeđenja. Dali su mi nekoliko općih uputa i rekli, ovim riječima: ''To je samo pitanje vremena. Predstoji ti sjajna budućnost u ovoj tvrtki.'' Ni kod ocjena koje su slijedile nije, međutim, bilo promjena. Ali sam, u međuvremenu, bio svjedokom unaprjeđenja trojice kolega prije mene. Razbjesnio sam se – na svoga šefa. Pomislio sam: ''Njemu je vjerojatno poznato zašto oni napreduju. Ako oni postupaju drugačije od mene. Zašto mi netko nešto ne objasni kako – osobito zato što sam ih zamolio za povratnu informaciju u vezi s tim?'' Uvrijeđen što ne dobivam povratnu informaciju odlučio sam postati dobar u davanju povratnih informacija drugima. Tada sam nešto naučio o strahu koji nikad prije nisam upoznao.

Da bi bila smislena, povratna informacija mora biti konkretna i realna. Iznenadilo me – a to je taj neočekivani razlog zbog kojeg ne kažemo otvoreno što mislimo – u kojoj sam se mjeri bojao izreći ono što se nisam bojao misliti. Nije lako reći kolegi: ''Mislim da ne zaslužuješ pohvalu za uspjeh toga projekta. Ti ga, zapravo, više ometaš no što mu pridonosiš.'' Nije teško misliti o tim stvarima, ali se stvar mijenja kad to moramo izreći. Kao što se pokazalo, čak je i liderima teško otvoreno reći mišljenje – pa i onima koji predvode.

Dva preduvjeta da se otvoreno izrekne mišljenje

Glavni čimbenik koji ljude natjera da nas saslušaju jest njihova percepcija našega motiva. Vratimo se na trenutak primjeru s benzinskom crpkom. Kažemo li neznancima da im nešto curi iz automobila dva su razloga zbog kojih su otvoreni prema našem upozorenju:

A sada, zamislite kako bi reagirali da im priđemo i kažemo: ''Uistinu ste slabo zavezali taj teret. Mogli biste izazvati prometnu nezgodu kad se sve to odriješi. Morate to popraviti.'' Sada bi to doživjeli kao napad na svoju sposobnost, inteligenciju ili nešto drugo pod upitom: u opasnosti mi je identitet. Sada smo već na drugom teritoriju. Način na koji su doživjeli naš motiv za otvoreno upozorenje, i način na koji ga uputimo, pojača ili drastično smanji mogućnost da će se naša poruka čuti i poštovati.

Knjiga ''Egonomija'', u izdanju VBZ-a, svojevrsni je mix između psihološke studije i poslovne analize, u kojoj savjetnici, autori Marcum i Smith, detaljno obrazlažu korisnosti našeg ega, koji je toliko puta do sad u literaturi i životu spomenut u negativnom kontekstu. Autori te negativne konotacije negiraju i dapače, ističu korisnost zdrave usredotočenosti na sebe i prednosti koje iz toga proizlaze. Naime, Marcum i Steven ego smatraju esencijalnim čimbenikom u kontekstu poslovnog rasta i razvoja te su mišljenja da zaposlenici, koji svoj ego uspješno koriste u poslu, imaju više samopouzdanja, asertivniji su i spremniji saslušati druge, a samim time su i više „opremljeni“ za natjecanje i napredovanje.