Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
0 komentara

Svaka kriza je prilika za pokretanje poslovnog projekta

Donosimo vam drugi ulomak iz knjige ''Komunikacijske (strategije) magije'' autorica Sonje Hodak i Mirele Holy u kojemu pojašnjavaju hrvatsku poduzetničku klimu

Thinkstock
Foto: Thinkstock
0 komentara

I tako, korak po korak , došli smo dokle smo došli – opće poduzetničke paralize i straha od pokretanja bilo kakvog poslovnog projekta. Za razliku od onih luđački hrabrih poslovnjaka (kojih u posljednje dvije-tri godine kao da je nestalo s lica hrvatske zemlje) ovi novi strašljivi poslovnjaci ne usuđuju se više ni disati od straha da će svakim udisajem izgubiti nekoliko tisuća kuna. 

Zavladalo je uvjerenje da i zrak koji dišemo moramo nekome platiti, da zrak i voda više nisu opća dobra, već da je netko opasao pojas koncesije oko ovih resursa i ubire naknadu od napaćenog poduzetništva i podjednako napaćenoga hrvatskog puka. Pa koji bi onda luđak u takvoj situaciji uopće pomišljao na realizaciju bilo kakvoga (novog) poslovnog projekta?

Naš odgovor je: onaj najpametniji, najmudriji, najdalekovidniji, najposlovniji. Znamo da se ljudima u biznisu već kosa diže na glavi i želudac im se penje u grlo kada se po milijunti put ponovi da je ''svaka kriza prilika'', ali i ofucane i od upotrebe iskrzane maksime koji put znaju biti točne. U ovom slučaju, našem, hrvatskom slučaju ova maksima je sigurno točna.

Kretanje od dna prema površini

Mnogi/e iskusni/e ekonomisti/ice i političari/ke znaju reći da prvo treba doći do čvrstog dna blatne kaljuže kako bismo se odrazili i krenuli prema čišćoj vodi površine. Problem je u tome da, kada se batrgamo u prljavoj vodi blatne kaljuže, nikada nismo do kraja sigurni jesmo li dosegnuli dno ili nam još predstoji nekoliko metara pada kroz žitko blato prije no što nožicama dodirnemo dno. 

A kada smo okruženi samo prljavom vodom i blatom koje guši, nemamo dobar uvid u to što nam je najbolje napraviti i kojim nam je putem najbolje krenuti kako bismo došli u područje prozirne vode i čistog zraka. Kada kroz gusto sivilo ne razabirete ni što je gore, ni što dolje, je li u blizini neko drvo uz koje možete prionuti kako biste si pomogli u napredovanju prema površini, doista je jako teško odlučiti i reći: ovo je pravi put, tim putem trebamo krenuti kako bismo došli do zraka.

Strah od ulaska u nove poduzetničke projekte

Što, dakle, učiniti u takvoj situaciji? Ovo je pitanje koje si svakodnevno postavlja velik broj potencijalnih poduzetnika i poduzetnica, ljudi koji imaju sredstva, ljudi koji imaju znanje, ljudi koji imaju i radni kapacitet za realizaciju bilo kojeg projekta, ali jednostavno nemaju vjere u okruženje u kojem se nalaze te ne vjeruju da postoji mogućnost da njihovi projekti dožive uspjeh u takvoj barskoj klimi. Najčešća odluka u tom okruženju je čepljenje nosa, prelazak u stanje hibernacije, odnosno poslovne paralize dok se blato u baruštini samo ne slegne i padne na dno. Za to vrijeme novčeki koji bi se mogli lijepo oploditi u novom poslovnom projektu uspavano snivaju na bankovnom računu pokraj prašine skupljajući i barem koliko-toliko sigurnu kamatnu crkavicu.

Iako se kao najčešći uzrok poduzetničke paralize koja nas u posljednjih nekoliko godina drži prikovane u ''čardaku ni na nebu, ni na zemlji'' spominje nedostatak love, odnosno kapitala, činjenica je da love ima, ali da na tim parama spava zmija jer se svi, poučeni višegodišnjim lošim iskustvima propadanja cijelog niza projekata, boje tu lovu upregnuti u nove poduzetničke projekte. 

Prepuštanje vlastitom nadahnuću

Država već godinama poduzetnicima/ama ne daje nikakve signale u kojem smjeru da pokrenu svoje poslovanje, pa su poslovnjaci i one malobrojne poslovnjakinje prepušteni i prepuštene isključivo sami i same sebi i vlastitom nadahnuću. To ne treba čuditi jer je naša država do sada pokazala da nije u stanju ni voditi samo sebe, a kamoli još poduzetnicima/ama sigurnom ručicom pokazati u kojem smjeru da krenu.

Žalosna je činjenica, naime, da usprkos i službenoj punoljetnosti država Hrvatska ni dandanas, dvadeset i kusur godina od samostalnosti, punoljetna sada i po američkim kriterijima, nije postala samodostatna ili samoodrživa država.

Tri ključna strateška područja: hrana, voda i energija

A što moramo učiniti kako bismo to postali? Za zaključak o tome kako postati samoodrživa država ne treba biti neki ekonomski super-genijalac jer stvari su vrlo jednostavne, pa čak i banalne. Odgovor na to pitanje leži u spoznaji temeljne činjenice da u današnjem svijetu ne možemo preživjeti bez hrane, vode i energije

I zato, da bi neka država bila samodostatna i samoodrživa potrebno je da svim svojim građanima/kama osigura dostatne količine čiste i zdravstveno ispravne vode, kvalitetne hrane i dovoljne količine energije. Ova tri resursa su ključna za svaku državu i ako ne želimo u ova tri ključna strateška područja ovisiti o drugim državama i turbulentnim globalnim i regionalnim političkim kretanjima, vlada je dužna učiniti sve što je u njezinoj moći kako bi osigurala dostatnu proizvodnju ili zaštitu ovih resursa

Dosadašnje vlade to nisu učinile i hrvatski građani/ke stoga ne mogu biti sigurni/e hoće li u budućnosti imati osigurane dostatne količine kvalitetne vode, hrane i energije. Iako na prvi pogled možemo zaključiti da Hrvatska nema i neće imati problema s opskrbom stanovništva dostatnim količinama čiste i zdravstveno ispravne vode, nažalost, čak ni u ovom sektoru ne možemo biti bezbrižni

Ono što su autorice Sonja Hodak i Mirela Holy u knjizi ''Komunikacijske (strategije) komunikacije'' u izdanju Naklade Ljevak željele naglasiti ovom knjigom jest: nema ničega važnijeg u poslu od komuniciranja. I nema ničega manje pametnog u poslu od ignoriranja te činjenice. Bilo da se vaša tvrtka bavi proizvodnjom kruha i peciva, računovodstvenim ili pogrebnim uslugama, turizmom, prodajom oružja, gradnjom brana – sve počne i okonča komuniciranjem.

Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message