Treniranje policijske strogoće na nedužnim biciklistima

Nakon što nekoliko dana slušam i čitam vijesti vezane uz kažnjavanja biciklista, odlučila sam opisati svoj svakodnevni put od kuće do fakulteta i natrag. Nakon prvotnog zadovoljstva i veselja zbog dva okupljanja kritične mase biciklista, zbog toga što su se napokon stvari pokrenule i što se napokon čuje i naš glas, danas sam ljuta jer nekom očito smeta što postojimo i želio bi nas maknuti s gradskih ulica i još pritom zaraditi. Mene osobno (još) nisu zaustavili, ali ovo pišem kao podršku svima onima koje jesu jer je situacija u gradu što se infrastrukture tiče u najmanju ruku jadna i nemoguće je voziti po propisima.

Dakle, izlazim iz svoje kuće i krećem kroz Borovje. Kako je to relativno novi kvart, situacija je ovdje ok. Dvije glavne ulice imaju pristojne biciklističke staze, dobro odvojene od pješaka i ceste, a tamo gdje ne postoje širina ulica omogućava bezopasnu vožnju desnim rubom kolnika. Jedina zamjerka je što na prijelazima nema znakova niti ucrtanih staza tako da tu kršim zakon prvi put i prelazim preko zebre bez silaska s bicikla (300 kuna). Nakon Borovja izlazim na Držićevu, jednu od najprometnijih zagrebačkih avenija. Na njoj nema ni centimetar ucrtane žute linije, ni kap crvene boje koje bi predstavljale dio prostora namijenjen biciklima. Tako da skroz do Vukovarske opet kršim zakon (300 kn) jer nemam krila da preletim ovaj dio puta. U tramvaj ne želim, a ne bi me ni pustili. Preko prijelaza opet ne silazim s bicikla, jednostavno usporim, pričekam da automobili prođu, uvjerim se da mogu i prođem(5 prijelaza * 300 kn =1500 kn).

Vlasnici pasa, pazite, svi smo jednako odgovorni

Dolazim na križanje s Vukovarskom. Fascinantno mi je da ovdje na semaforima postoji i znak bicikla unatoč nepostojanju staza. Tako da ovdje valjda polulegalno prelazim na zeleno. I evo me na dobroj staroj Vukovarskoj prošaranoj žutom linijom uz lijevi kraj nogostupa. Ako mi se prije spavalo, ovdje se razbuđujem, ove rupe i izbočine na asfaltu bi razbudile svakog. Jednog dana prijavit ću se na neko off road natjecanje i pobijedit ću jer godinama treniram tu po Vukovarskoj. Vozim ja tako unutar svoje žute linije, gledam uglavnom u pod da izbjegnem što više rupa, kad uuups, maltezer alert! Kočnica, usporavanje. Nekoliko metara ispred mene desnom stranom nogostupa šeta gospođa. U ruci drži uzicu koja se proteže cijelom širinom staze te skroz lijevo na travnatoj površini uz stazu malo bijelo stvorenje obavlja nuždu. Gospođa iz svog džepa vadi plastičnu vrećicu, staje unutar žute linije saginje se i uzima djelo svoj malog bijelog mezimca. Zaobilazim ih, neka, bar žena čisti za svojim psom. Dobro da sam na vrijeme digla glavu s rupa na putu i vidjela uzicu, da nisam lijepo bi se zaplela u nju, a malo bijelo stvorenje bi mi se vjerojatno zaplelo u kotač (vlasnici pasa, pazite, svi smo jednako odgovorni).

Idem ja tako dalje i kod Strojarske čekam zeleno. Zeleno se pali, a "Zagrebparkingov" pauk skreće u Strojarsku. Odlučim ga pustiti da prođe kad mu se već tako žuri, a on mi bez stajanja histerično pokazuje rukom "prođi". Pa dobro, zavrtim svoje pedale i prolazim, dolazim do zaključka da sam sišla s bicikla i gurala ga, pauk bi me vjerojatno pokupio jer nije pokazao ni najmanju namjeru za stajanjem. Vozim dalje, dolazim do križanja kod Lisinskog gdje se žuta linija pretvara u crvenu površinu, ali izgleda da ta crvena boja djeluje kao magnet za pješake. Nekoliko ih na semaforu čeka zeleno i svi stoje na crvenoj površini. pa dobro, ja ću na sivo. I tak sam već prekršila toliko toga, mogućnost jedne kazne više manje... Nastavljam još malo Vukovarskom, do križanja s Miramarskom i tamo skrećem. Novih 300 kuna jer još uvijek nemam krila i ne znam letjeti, a staza ne postoji. Pridodajem još 300 jer mi stvarno nema smisla na svakoj zebri silazit s bicikla. Dolazim do obilježene (što znakom, što opet crvenom bojom) biciklističke staze, duge nekih 15 metara, uz benzinsku postaju. Dobar dio ove staze je zablokiran parkiranim dostavnim vozilima. Sad sam već ljuta i malo mi nedostaje da se namjerno zabijem u prvi parkirani kombi. Ali smirujem se, ne želim dodatne probleme ni sebi ni drugima pa silazim na cestu. I eto novih 300 kuna jer vozim cestom tamo gdje biciklistička staza postoji.

Na parkiralištu za bicikle nema dovoljno mjesta 

Produžujem do Koturaške, vozim po kolniku, vješto izbjegavam šahtove koji strše iz asfalta, tako da je to novih 300 kuna jer sam metar i pol od desnog ruba. Dolaze automobili iz oba smjera. Ovaj iza me želi zaobići, ovaj ispred pokušava ne zakačiti parkirane aute. Nitko od nas nije kriv, ali svi živčanimo. Oni sjedaju na trube, a ja stišćem pedale. Kroz tunel pored SC-a i bivšeg Krivog puta izlazim na Runjaninovu i opet vozim desnom stranom kolnika. Vrata bočno parkiranog automobila se otvaraju i ja ih u zadnji tren izbjegavam. Zanemarujem to, dogodi se skoro svaki dan. Dolazim napokon do Marulićevog trga, odem do parkirališta za bicikle na kojem, naravno, nema mjesta. Vežem svoj bicikl za stup javne rasvjete dok mi kroz glavu prolazi vijest o jučer odvezenom nepropisno parkiranom poniju koji je bio zavezan za prometni znak. No, ja svoj bicikl negdje moram ostavit, a ovdje nikom ne smeta, pa ga valjda neće.

Nakon nekoliko sati, vrijeme je za još jednu avanturu po zagrebačkim ulicama iliti povratak doma. Bicikl je na svu sreću tu di sam ga ostavila, otključavam ga i krećem put Zelenog vala. Vozim po tom popularnom crvenilu, isprva je sve u redu. Pokoji zalutali pješak se pristojno pomakne na zvuk mog zvonca, ja se zahvalim i nastavljam dalje... Na svakom križanju stanem, provjerim lijevu stranu da budem sigurna da nema nikog kome se baš jako žuri skrenuti lijevo, krenem dalje...

Je li zakon vrijedi za sve? 

No, uskoro svojim očima vidim ono o čemu se zadnjih dana piše. Stariji gospodin sjede kose stoji uz zgradu i drži svoj bicikl. S njim stoji mladi policajac i zapisuje nešto. Usporavam, gotovo i stajem i nepristojno buljim u njih. Gospodin se vjerojatno vozio biciklističkom stazom u krivom smjeru i sada mu mladi plavac piše kaznu. Ulovim starčev pogled koji je pun nevjerice i razočaranja, shvatim da buljim i ipak nastavljam svoj put. Osobno sam uvijek sretna kad vidim starije ljude na biciklima. Puno je ljepše vidjeti umirovljenika na biciklu nego kako se u tramvaju svađa za sjedalo... Žao mi ga je... Žao mi je još više jer svega nekoliko metara dalje crvenilo blokira nepropisno parkiran veliki crni zagađivač zraka. U susret mi dolaze 3 pješaka, koji i tako ne stanu na dio za pješake nego je jedan jednom nogom na crvenilu, propuštam ih i zaobilazim prednji dio te crne mrcine... Na autu nema nikakve kazne, a tamo, nekoliko metara niže kažnjavaju umirovljenika koji svojim kretanjem po gradu ne ugrožava nikog (koliko brzo i opasno može vozit starac?), ne zagađuje zrak i ne radi gužvu u javnom gradskom prijevozu. Aha, zakon je isti za sve ili kako ono?

Dolazim na kraj Zelenog vala i izbijam na Draškovićevu, gdje staza nestaje te se dalje do Krešimirca vozim po cesti. I evo me opet na početku priče, na Držićevoj gdje zbog nedostatka infrastrukture kršim zakon sve do Borovja... Dolazim doma ljuta i iscrpljena s upitnicima oko glave.

Uvijek sam vjerovala u to da nas sugrađani i mjerodavni cijene i poštuju, no ispada da zbilja žele da nestanemo... Dragi moji sugrađani, dragi moji Hrvati, još mi moramo puno žganaca jest da bi postali jedna europska metropola gdje je bicikl i pripadajuća mu infrastruktura sasvim normalna i zaštićena stvar...Dragi biciklisti, čuvajte se i držite se, ne dajte se iznervirati ovim 'akcijama' i nastavite pedalirati! Toliko od mene!