Društvo koje nije uređeno - ne može biti financijski uspješno

Osobno zaduživanje u Hrvatskoj godinama raste. U jeku najavljenih mjera štednje države te ograničavanja zaduženja građana, donosimo razgovor s Ivanom Burićem, sociologom i autorom knjige "Nacija zaduženih", stručnjakom s dugogodišnjim istraživačkim stažom u istraživanju tržišta i javnog mnijenja u agenciji Ipsos Puls. Predmet njegovog znanstvenog interesa su prije svega sociologija potrošnje i metodologija društvenih istraživanja.

Kao autor knjige "Nacija zaduženih", kako komentirate navike zaduživanja u Republici Hrvatskoj? Koliko je važno stvarati dodanu vrijednost umjesto zaduživanja?

Problem zaduženosti nije isključivo hrvatski problem, to nije nešto što je svojstveno samo nama. To je sada svojstveno, manje više, svim državama zapadnog civilizacijskog kruga. To je svojstveno svim državama koje su tijekom zadnjih 20 do 30 godina svoj razvoj temeljile na ideji liberalnog potrošačkog kapitalizma. Zaduženost nije hrvatski eksces, ona je posljedica sustava u kojem živimo, a to je sustav potrošačkog društva. Sustav koji kontinuirano nameće vrijednost potrošnje i vrijednost posjedovanja sve većih i većih količina materijalnih dobara. Naša zaduženost posljedica je brzog ulaska u potrošačko društvo i brzog razvoja svih njegovih elemenata koji omogućuju zaduženost. To je posljedica razvoja trgovine kao alokacijskog društvenog resursa, razvoja financijske industrije koje omogućuju zaduživanje i brzu ekspanziju instant kreditnih proizvoda, kreditnih kartica, debitnih kartica, nenamjenskih potrošačkih kredita itd. I treće, to je posljedica razvoja jake marketinške industrije. Ako gledate što se u Hrvatskoj dogodilo u zadnjih 15 godina, onda vidite da smo se dugo vremena hvalili jakim profitabilnim bankama, dobrim marketingom, velikim brojem trgovačkih centara, a s druge strane danas smo ljuti i na banke i na trgovačke centre i na marketinšku industriju. Čini se da pokušavamo priču o prezaduženosti nekritički svaliti na leđa onih čiji je osnovni cilj da nas zadužuju. Pitanje je zbog čega su zapravo ljudi ušli u te kredite? Zbog čega im je to bilo potrebno?

Ovakva društvena konstitucija biti će karakteristična i za našu doglednu budućnost. Stoga, mislim da će se zaduženost i dalje događati, nećemo moći ne živjeti u društvu koje je posloženo na način na koji je ono posloženo danas, koje potiče zaduženost. Stoga je osnovno pitanje hoćemo li biti u mogućnosti stvarati dodatnu vrijednost kako bi pokrivali te naše dugove. Akumulacija koju sada stvaramo nije dodatna vrijednost da bi mogli reproducirati naše dugove. Stoga pitanje jest: Hoćemo li se moći i dalje zaduživati i biti svjesni da će to trebati servisirati?

Mnogi ekonomski stručnjaci ističu kako su za sadašnje stanje i  za način razmišljanja kroz prizmu "zaduženosti" krive i obrazovne ustanove? Odnosno primjerice, sami ekonomski fakulteti koji ne potiču mlade stručnjake na stvaranje dodatne vrijednosti? Biste li se složili s tom tvrdnjom?

Po mojem mišljenju, poslovne škole, fakulteti i zapravo cijelo društvo proklamira ideju stalnog napretka. To i je jedna od ideja poduzetništva. Svjesni smo da moramo stalno napredovati i ulagati u sebe, bilo kao pojedinci, bilo kao društvo. Svjesni smo da moramo stvarati dodatnu vrijednost. No, pitanje je zašto mi to ne ostvarujemo na način na koji bi mi to željeli? Najveći problem s poduzetništvom u Hrvatskoj je vezan uz našu prošlost. Prva stvar što je u socijalizmu zapravo poduzetništvo na neki način bilo prešutno tolerirano, a istodobno je bilo ideološki sputavano. U socijalizmu ste imali mogućnost baviti se poduzetništvom do neke razine koja nije ugrožavala dominantnu društvenu paradigmu. Mogli ste biti mali obrtnik i mali poduzetnik. S druge strane imali ste jednu posebnu društvenu vrijednost koju je još profesor Županov prvi uočio, a to je vrijednost egalitarnog sindroma. Društvo je od pojedinaca tražilo da budu u prosjeku, nitko se nije smio izdizati. Potom dolaze devedesete godine kada takav sustav gubi svoj legimilititet. Poduzetništvo se počinje proklamirati vrlo brzo i postaje ideal. Ljudi zbog egzistencijalnih razloga počinju pokretati biznis, mala poduzeća. Devedesetih su građani mislili da im se, zapravo, s ulaskom u tržišni kapitalizam otvaraju sva vrata. Nakon toga dolazi hladno otrježnjenje. Ljudi shvaćaju da nemaju svi poduzetničke kapacitete. Da ne možete biti poduzetnik bez specifičnih ideja i znanja. Poduzetnička borba je vrlo teška borba, imate velike i male igrače, od kojih su neki institucionalno i neinstitucionalno favorizirani. 

Treći faktor koji ograničava priču o poduzetništvu u Hrvatskoj je priča o hrvatskim tajkunima. Ova priča u velikoj mjeri kontaminira ovu idealističku sliku poduzetništva, dapače na određeni način stigmatizira samu ideju poduzetništva. Poduzetništvo se u sve većem broju počinje doživljavati kao sinonim za brzo i nepošteno bogaćenje, bogaćenje u sumnjivim poslovima. Dakle, imamo tri faktora koja utječu na odnos prema poduzetništvu – to je još uvijek postojeći utjecaj tzv 'egalitarnog sindroma', iskustvo naivnog i entuzijastičkog poduzetništva s početka devedesetih i percepcija tajkuna kao nemoralnog i nepoštenog poduzetnika. 

Hoće li ulaskom u europske integracije ponovno doći do propasti određenog dijela poduzetništva i tzv. 'procesa triježnjenja', slično kao i devedesetih?

Mislim da neće. Ne vjerujem da će se nešto drastično promijeniti samim ulaskom u Europsku uniju. Hrvatska je već duži dio vremena otvorena država, u kojoj manje-više vrijede ista pravila kao i u Europskoj uniji, gdje se biznis slično odvija kao i tamo. Zbog otvorenosti nećemo proći ono što su prošle, recimo, Bugarska i Rumunjska kada su ušle u Europsku uniju. Neke stvari će ulaskom postati formalnije, ali strukturalno gledano nešto značajnije s hrvatskim biznisom se neće mijenjati. Mi smo već dugo u procesu prilagodbe i ljudi koji se zaista namjeravaju baviti poduzetništvom i biznisom već su se pripremili i prilagodili za to. Ulazak u EU zasigurno neće donijeti procvat poduzetništva u Hrvatskoj.

Vratimo se na zaduženje nacije. Kada bi zaduženje građana gledali u postocima ili omjerima koliki omjer je išao samo na pokrivanje dugovanja, a koliki u ulaganje u nove projekte?

Ako gledamo ukupnu zaduženost građana najveći udio čine stambeni i razni potrošački krediti. Je li stan za vas životni resurs ili luksuz? Je li automobil resurs ili luksuz? Mediji često ističu kako su ljudi pokupovali stanove i automobile, a zapravo nismo u ništa pametno uložili. Ne slažem se s takvom ocjenom. Ulaganje u stambeni prostor je ulaganje u sebe i svoju životnu budućnost. Veliki broj ljudi automobil ima kao određeni životni resurs, a ne kao luksuz. Osobno bez automobila ne bi mogao funkcionirati. Iako je plaćen na kredit moja svakodnevica bi se bez njega raspala. Živimo u vremenu kada je automobil potreban. Slično je i s mobitelom i raznom tehničkom opremom. Veliki broj potrošačkih dobara su resursi koji nam pomažu u svakodnevnom funkcioniranju. Stoga stambeni krediti i krediti za automobile nisu novac bačen u vjetar. 

Ako već govorimo o poduzetništvu, ne možete ništa pametno postići ako niste egzistencijalno sigurni. Priče o genijalcima koji su napravili velike stvari živeći u pukoj bijedi su, na neki način, mitske priče. Ljudi koji su mijenjali svijet nisu živjeli pod mostovima i na ulici. Naravno, da je i bilo takvih ali govorimo o većini, koji su bili egzistencijalno sređeni. Ne možete mijenjati svijet ako ste gladni. Stoga mnoga potrošačka dobra koja smo pokupovali nisu samo luksuz već su i naši životni resursi. Vrlo je teško uvijek se složiti s konstatacijom da je svako zaduživanje građana bilo nekritičko, da smo isključivo lakovjerni potrošači, da samo gledamo na luksuz. Veliki broj stvari koje smo kupili na kredit u okolnostima suvremenog života "zaista nam trebaju".

Koja je uloga banaka u stvaranju povoljne poduzetničke klime?

Banke su s jedne strane kreditirale građane, a s druge strane – poduzetnike. Pošto su dugovi građana pojedinačno gledano - relativno maleni, gledano logikom banaka, plasman takvih kredita im je sigurniji - ukupna šteta ako manji broj građana ne vrati dugove, nije velika, a dobit po kamatama je visoka. Po pitanju poduzetničkih pothvata stvar je puno rizičnija. Šteta za banku je potencijalno puno veća ako poduzeće čije projekte financiraju ne vrati kredit. To je i jedan od razloga zbog kojeg su se banke u većoj mjeri orijentirale na kreditiranje građana. Jer, kod poduzetničkih kredita – morate imati kvalitetne projekte. Upitno je koliko kvalitetnih projekata dolazi bankama, a kao što sam rekao, rizik za banke je velik. Sumnjam u onu ideju gdje su banke zadužene za poticanje poduzetništva, banke su prije svega poslovni subjekti. Njihova osnovna logika i smisao je zaraditi novac i oni investiraju samo u ono za što su sigurni da će im donijeti novac. Banke ne moraju imati poseban sentiment prema cjelokupnom hrvatskom gospodarstvu i ekonomiji.

I neminovno, možda je i najbolje završiti s pitanjem koje se tiče hrvatske bliže budućnosti. Što možemo očekivati za hrvatsko društvo i ekonomiju u budućnosti i u sklopu EU?

Očekujem dugoročno razvijanje stabilnog normativnog okvira u kojem zakon vrijedi jednako za sve. Nemam nikakve iluzije da je u EU med i mlijeko, ali očekujem da će se pravila "igre" početi striktnije poštivati. Ako postavimo ovakve temelje onda će i povjerenje građana u državu, u njene institucije biti veće. S većim povjerenjem građana raste i socijalni kapital. Socijalni kapital je preduvjet ekonomske efikasnosti. Ne postoji društvo na svijetu koje ima nizak socijalni kapital, a visok ekonomski kapital. Efikasne države odlikuje visoka razina povjerenja u državne institucije, visoki stupanj poštivanja zakona i onda se to odražava na ekonomsku efikasnost. Ali ne samo to, već i samim time jača solidarnost među ljudima, ljudi se ne osjećaju prepušteni sami sebi i to utječe na jačanje kreativnih sposobnosti nas kao društva. Ne možemo očekivati od ljudi koji su na egzistencijalnom rubu da mijenjaju svoj svijet. Društvo koje nije uređeno, u kojem se ne poštuju zakoni, u kojem nema povjerenja među ljudima i povjerenja u društvene institucije ne može biti ekonomski efikasno.