Što je jednome otpad, drugome je koristan resurs!

Razgovor u Cafeu des Deux Magots prilično je živahan. De Broglie je spomenuo nevjerojatnu količinu biološkog otpada u preradi rajčice koji bi, prema njegovu mišljenju, mogao postati sirovina za kozmetiku i sredstva za zaštitu od Sunčeva zračenja.

Lokacija postrojenja za preradu rajčice pažljivo je izabrana kako bi se maksimalno skratio prijevoz s farme i kako bi svježe rajčice mogle biti pasirane čim stignu. Unilever, najveći svjetski prerađivač rajčica, u prosjeku proizvede 1,65 milijuna tona godišnje. Uz veliku količinu rajčica koje se prerađuju stvara se mnogo tvorničkog otpada svega što nije prerađeno i spakirano. Otpad kore rajčice dobiven od te količine rajčica dosegne oko 30 000 tona godišnje. Ako bi tvornice Unilevera pokrenule dopunske djelatnosti proizvodnje sredstava za zaštitu od Sunčeva zračenja od otpadne kore rajčice, današnja sredstva na bazi titanija istog trena postala bi podcijenjena i zastarjela. Obnovljiva  dostupna sirovina bila bi besplatna, a njezina primjena zapravo bi tvornicu pasirane rajčice poštedjela troška ''odlaganja'' otpada.

Peni ušteđen po svakom proizvodu u konačnici čini milijun

Istina je da rajčice ostavljaju mnogo manje otpada nego kava. No, ono što ostane nakon prerade uklanja se kroz sustav otpadnih voda, za što se troše tisuće kubičnih metara vode. Od preostale krute tvari otprilike tri posto završi na smetlištu. To prolazi neopaženo jer su menadžeri opskrbnih lanaca i poslovna politika usredotočeni na kratkoročnu dobit te u otpadu ne traže vrijednost. Međutim, nama bi tih nekoliko postotaka trebalo biti doista zanimljivo. U poduzetništvu se kaže da peni ušteđen po svakom proizvodu u konačnici čini milijun. Međutim, ta se logika ne primjenjuje na proizvod koji se smatra otpadom. U tom pogledu ekosustavi nude uvjerljivo nadahnuće jer priroda u otpadu nalazi vrijednost.

Cjeloviti prirodni sustavi poučavaju nas da se učinkovito iskorištavanje sirovina ne postiže samo jednim procesom. Funkcija je uvijek više, što izvrsno ilustrira kora rajčice. Kora rajčice, preusmjerena iz rijeke otpada, nije samo dobra kao antioksidans te kao zaštita od ultraljubičastog zračenja, nego je i izvor prirodne, neškodljive crvene prehrambene boje, koju bi bilo moguće upotrijebiti u mnogim zamrznutim proizvodima, od pakiranog lososa do jagoda i sladoleda. Dakle, ako su rajčice osnovna djelatnost, izvedene djelatnosti u području zdravlja (zaštita od ultraljubičastog zračenja), osobne njege (kozmetika), ribogojilišta (bjelančevinska hrana) i sladoleda (slastice) uklopile bi se u kaskadni model. Željezni oksidi i sintetski pigmenti dobiveni od nafte i metala nude samo jedan proizvod i rijeku otpada. Likopeni su dio skupine iskoristivih sirovina koje je moguće spasiti iz biootpada. Crveni ruž proizveden od kore rajčice bio bi sam po sebi znak kvalitete. Štoviše, kad bi žene znale koji se sastojci u današnje vrijeme koriste u proizvodnji ruževa, inačica s rajčicom postala bi im neodoljiva. 

Niže potrošačke cijene kvalitetnijih proizvoda

Poduzetnički poslovni plan obuhvaćao bi razvoj tehnologije ekstrakcije te prerade likopena, upoznavanje potencijala ekstrakcije likopena iz kore, procjenu količine proizvoda za zaštitu od ultraljubičastog zračenja koju tržište troši i po kojoj cijeni te ustanovljavanje količine i cijene crvenog pigmenta koji kupuje prehrambena industrija. Postrojenje za preradu kore rajčice, smješteno nedaleko od tvornice za preradu rajčice, moglo bi prodavati ekstrahirani likopen po konkurentnoj industrijskoj cijeni kako bi se prerađivao u neškodljive prehrambene boje i proizvode za zaštitu od ultraljubičastog zračenja. Pretvaranje zbrinjavanja otpada u ubrzano inoviranje vjerojatno bi urodilo lokalnim radnim mjestima, omogućilo niže potrošačke cijene kvalitetnijih proizvoda, zamijenilo neodrživu poslovnu praksu te pomoglo osigurati zdravlje i smanjiti izloženost toksinima. Takav ekološki prihvatljiv te financijski siguran poslovni model bio bi uspješan na mnogim razinama. 

Sa stajališta analize troškova smatra se preskupim ekstrahirati likopen iz rajčica samo radi likopena. No, ovaj zaključak podrazumijeva da bismo ostatak rajčice bacili, a to ne bi imalo smisla, iako današnja industrija razmišlja upravo na taj način. U toliko uskoj ekonomskoj analizi Parkerov prijedlog dobivanja boje i zaštite od ultraljubičaste svjetlosti iz rajčice nipošto ne bi mogao konkurirati titanijevom oksidu u losionima za zaštitu od UV zračenja. S druge strane, ako sirovina za oboje potječe od otpada rajčice, pokrećemo posao. Stvaranje dvaju vrijednih derivata (UV zaštita i pigmenti) iz istog otpada mnogo je bolja poslovna ponuda. Ta se logika ne poučava u najboljim svjetskim ekonomskim školama, u kojima je strategija kompetencije u osnovnoj djelatnosti neraskidivo povezana s analizom diskontiranog novčanog toka.

Smanjenje troškova i stvaranje radnih mjesta

Dvostruki izvori prihoda, postignuti besplatnim sirovinama, donose mnogo veći integrirani novčani tok od onoga koji bi bio ostvaren samo preradom rajčica. Stoga bi ovaj poduzetnički poslovni model mogao obuhvaćati i iskorištavanje otpadnih sjemenki te kore rajčice. Sjemenke rajčice iz strojeva za pasiranje velikih količina rajčice odlažu se na smetlišta ili se jeftino prodaju stočarima. Prehrambena je vrijednost sjemenki za stoku mala – sjemenke su više balast nego hrana. Međutim, sjemenske rajčice bogate su elementima u tragovima koji blagotvorno djeluju na zdravlje te laganim mononezasićenim i polinezasićenim masnim kiselinama. Stoga bi pretvaranje tih sjemenski u proizvode koji njeguju našu kožu i hrane naše tijelo bilo bolje usklađivanje sirovina s tržištem. 

Svjetska potražnja za prerađenom rajčicom – kuhanom, narezanom na kriške i kockice, konzerviranom, punjenom u boce, sušenom i u svim međunarodnim okusima – mogla bi ujedno zadovoljavati potražnju za neškodljivim proizvodima i pigmentima dobivenim od neiskorištene kore i sjemenki rajčice. Takvo kaskadno kretanje sirovina nudi jedinstvene mogućnosti razvijanja obećavajućih tržišta, stvaranja uspješnih oblika primjene i postizanja punog pogona tvornica. Ako bi ta postrojenja za preradu derivata bila smještena nedaleko od primarnog mjesta prerade, troškovi transporta bili bi minimalni. Takvo grupiranje djelatnosti pridonosi novčanom toku, smanjuje troškove i stvara radna mjesta.

Gunter Pauli u svojoj knjizi ''Plava ekonomija'' u izdanju Katarine Zrinski vješto objašnjava primjere iz prirode koji nam mogu pomoći riješiti probleme vezane uz održivost. Pokazuje nam da ekološka održivost i poslovna profitabilnost nipošto nisu međusobno isključive. Plava ekonomija ekonomistima otkriva niz tehnoloških inovacija utemeljenih na prirodi.  Razgovor s Paulijem o vlastitoj viziji ekonomije inspirirane prirodom možete pročitati ovdje.