Sestrice poginule isti dan: Majka je plakala kraj ruševina i pitala se jesu li otišle ocu...

U srcu ukrajinske prijestolnice, u Zlatnovršnom manastiru sv. Mihovila, mjestu gdje Kijev oplakuje svoje vojnike i svoje istaknute mrtve — žrtve rata koji je Rusija započela prije više od četiri godine, u utorak su bila položena dva bijela lijesa, jedan pokraj drugog, s tijelima dviju sestrica. 

Ljubava Jakovljeva imala je samo 12 godina. Njezina sestra Vira imala je 17. AP je objavio da su pginule kada je ruski projektil 14. svibnja razorio njihovu stambenu zgradu u Kijevu i zatrpao ih pod ruševinama. U tom je napadu poginulo dvadeset i četvero ljudi.

Majka djevojčica, Tatjana, sjedila je pokraj lijesova kao jedini preživjeli član obitelji. Otac, Jevhen, poginuo je na bojišnici kao vojnik još prije tri godine. Deseci djece došli su se oprostiti. Školske kolege sestara, odjeveni u crno, pružali su jedni drugima potporu. Kante postavljene uz lijesove bile su prepune cvijeća, a buketi su prekrivali pod. Fotografije na lijesovima prikazivale su plavokose Liubavu i Viru s naočalama. Odrasli i djeca plakali su. Među ožalošćenima stajalo je nekoliko suboraca Jevhena Jakovljeva.

Prije rata bio je poznat kao talentiran kuhar, ribolovac i čovjek spretan za sve popravke. Kada je Rusija 2022. pokrenula invaziju punog razmjera, prijavio se u vojsku. Poginuo je u borbi 7. travnja 2023. blizu sela Dibrova u Luhanskoj oblasti.
Rat je sada stigao i do njegove obitelji.

Nakon što je ruski projektil pogodio zgradu, snimka koju je zabilježio projekt Current Time Radija Sloboda prikazala je majku djevojčica kako govori dok su spasioci pretraživali ruševine.

„Izgubila sam njihova oca, svog supruga, branitelja Ukrajine. Ne znam jesu li žive ili su već otišle svom ocu“, rekla je Tatjana. „To je strašna bol — te vam riječi neće značiti ništa dok ih sami ne osjetite.”

"To je neprirodan poredak stvari, kada roditelji pokapaju svoju djecu" |

Među onima koji su došli odati počast bio je i Dmitro Koval, koji je Viru podučavao slikanju i crtanju na jednom kijevskom umjetničkom koledžu. Opisao ju je kao učenicu koja se isticala — snažne volje, neustrašivu u iznošenju vlastitog mišljenja, ali istodobno dobru i pažljivu prema drugima.

Kada je vijest o njezinoj smrti stigla do koledža, rekao je, šok je bio golem.

„Kad se smrt sije među onima koje ste još jučer viđali i poznavali, to je uvijek vrlo teško, neizrecivo teško“, rekao je Koval. „Ne smijemo živjeti u iluzijama, u praznim snovima, u nadama o nekakvim pregovorima, jer naši susjedi nisu usmjereni prema miru.”

Mlađa Liubava bila je puna suprotnosti — sitna i naizgled krhka, ali iznutra snažna, prisjetila se Tetiana Osipova, obiteljska prijateljica koja je služila zajedno s ocem djevojčica. Ona je dopratila njegovo tijelo kući i potom se sprijateljila s Tetianom i njezinim kćerima.

„Djeca su vrlo teško podnosila gubitak oca“, rekla je Osipova.

Na dan kada su spasioci u ruševinama tražili Liubavu i Viru, stajala je pokraj njihove majke.

Poginule su pod ruševinama u Kijevu |

Sada se, rekla je Osipova, Tatjana suočila s novom vrstom tuge — više nije ni supruga ni majka. Rekla je da je njezina prijateljica odlučna pronaći snagu u očuvanju uspomene na svoju djecu i supruga te djelovati u njihovo ime.

„To je neprirodan poredak stvari, kada roditelji pokapaju svoju djecu“, rekao je okupljenima Efrem Homjak, svećenik koji je predvodio obred. „Ovaj sprovod, ova tuga, ova tragedija — to nije samo tragedija vaše obitelji. Ona pripada cijeloj Ukrajini. Jer svi smo povezani ovim ratom.”