Splitski tekstopisac i skladatelj vlasnik je prvog privatnog glazbenog studija u Hrvatskoj kroz koji su prošli svi koji su nešto značili, a za mnoge pjevače je pisao tekstove, poput one legendarne "Ništa kontra Splita"
60 GODINA KARIJERE VILOVIĆA
Autor je splitske himne, Olivera je razljutio, a Arsena zaskočio u disku: 'Morao sam ga to pitati'
Svaki Splićanin će je sasvim sigurno znati otpjevati, a vjerojatno ne postoji osoba koju za tu pjesmu nije čula. I sasvim je sigurno da će svi za 'Ništa kontra Splita' reći da je riječ o pjesmi legendarnog Dina Dvornika. A to je ustvari i točno, i pogrešno. Da, kralj funka ju je otpjevao, ali autor ove pjesme je Nenad Vilović, skladatelj, tekstopisac, vlasnik prvog privatnog studija u Hrvatskoj, gospodin koji broji 60 godina bogate karijere.
Tijekom svog stvaralaštva uvijek je bio pomalo ispred svog vremena, a i sam priznaje da je često bio neshvaćen. To potkrjepljuje i činjenica da je njegov album 'Prizma', instrumental ambijentalnog 'space' zvuka '80-ih godina nitko nije htio izdati. Izašao je gotovo četiri desetljeća poslije, a Vilović na njemu sam svira čak 40 instrumenata.
'Da nije bilo elektrotehnike, ne bi bilo ni pola mojih pjesama'
Po šaku razgovora i sjećanja stigli smo u njegov studio u Splitu, studio s pogledom na more, okruženi i novom tehnologijom, ali i retro, gotovo muzejskim primjercima. Naš sugovornik glazbeno je obrazovan, i kroz osnovnu i srednju školu, ali nakon Klasične gimnazije, posve neočekivano, ne bira glazbu već Elektrotehnički fakultet. Zvuči nespojivo, ali nakon njegova objašnjenja stvari se čine potpuno logične.
- Da nije bilo elektrotehnike ne bi bilo ni ovog studija ni pola pjesama, sve je to išlo jedno s drugim. Paralelno sam razvijao i skladateljski rad, i tehniku. Puno inovacija u studiju sam sam napravio, s malo sredstava sam dobio velike efekte. Trebalo je znati osnovne tehničke stvari, a onda ih primijeniti na glazbu. A i znate kako je to... uvijek se nešto kvari, tako da sam ja tu svoju želju za radom u struci izgubio davnih dana. Bio sam toliko lud da sam sam ovaj 24-kanalni magnetofon sam napravio. Kupio sam dijelove u Engleskoj i sam to spojio. Prije toga sam napravio 16-kanalni magnetofon, također kupujući osnovne elemente. Cijena je tako 10 puta manja nego da sam kupio gotov proizvod. Znanje s fakulteta mi je puno pomoglo, a kasnije sam uhvatio zadnji vlak da se prilagodim na računala jer bi me inače u tehničkom smislu, vrijeme pregazilo – počinje nam Vilović svoju životnu priču.
No, ovaj studio nije njegov prvi. Onaj u kojem je sve počelo i u kojem je stvarao deset godina tijekom '70-ih zapravo je bio u njegovoj sobi i na pripadajućem balkonu u golemoj stambenoj zgradi pokraj Poljuda, poznatoj kao 'Kineski zid'.
Njegovih 60 godina karijere broji se još od 1963. godine kada je, u prvom srednje, s bendom 'Logaritmi' izveo prvu autorsku pjesmu.
- Bio je dan škole, Klasične gimnazije Natko Nodilo. Mi smo prethodno oformili bend s kojim smo u povodu tog dana nastupali u bivšem kinu Split. Bio je još jedan bend, konkurentska grupa u kojoj su svirali trećaši, zvali su se 'Jonski stupovi'. Ali naš nastup bio je zapaženiji, napravili smo 'dar mar', potukli smo 'Jonske stupove' i izazvali simpatije i učenika, i profesora – prisjeća se Vilović koji je kroz školovanje upoznao brojne buduće glazbenike i pjevače, poput legendarnog Olivera Dragojevića s kojim je išao u glazbenu školu, iako nisu ista generacija.
'Naljutio sam Olivera'
Za njega je napisao pjesmu '2002. godina u Splitu" koji su snimali u Vilovićevoj spavaćoj sobi. Bilo je to davne 1974. godine, a pjesma je ustvari predvidjela sve ono što se za nešto manje od 30 godina u društvu i Splitu i dogodilo.
- U prvom razredu glazbene škole sretali smo se na mi smo se sretali na 'solfeggiju'. Oliver je s deset godina bio zvijezda jer je pobijedio na dječjem festivalu. Jako dobro je pjevao, već tada se vidjelo da je enormni talent. Opet smo se sreli kasnije, u srednjoj glazbenoj, on je svirao klarinet, a i ja sam počeo svirati klarinet kod istog profesora. Znali smo se naći između satova, svirali bi stare evergreene. On bi sjeo za klavir, ja bih svirao klarinet. Kasnije, kad sam napravio studio u 'Kineskom zidu' koji se sastojao od sobe i ostakljenog balkona, snimili smo pjesmu '2002. godine u Splitu'. Ja sam u toj pjesmi pretjerao s tonalitetom, a iako on ima dijapazon glasa, kad je došla modulacija, zapeo je. Nije htio priznat da ne može, slomio se, ali je i uspio. Poslije 30, 40 godina, sretnem ga i kažem: 'Ma znaš što Oliver, ti sad više ne bi moga otpivat onu '2002. godine u Splitu'. Onda ti je bilo visoko, ali sad bi ti bilo 'ajme majko'. Uh, naljutio se. Rekao mi je da je istina da mu je glas matirao, dobio patinu, ali nije htio čuti da više ne može postići raspon glasa kao nekad – priča nam Vilović koji je glazbenoj školi učio svirati violinu, klarinet i klavir, dok je kasnije u bendovima svirao i saksofon te gitaru.
- Violinu sam učio šest godina. Kad bi kao dijete prolazio ulicom s crnom futrolom, moji prijatelji koji su igrali 'na balun', vikali su za mnom: "Beethoven, Beethoven...!' A ja dite. Onda sam rekao mami da neću više svirati violinu, a najprikladniji mi se činio klarinet, s željom da pređem na saksofon jer su tada bendovi već imali svog saksofonistu. To je bilo popularno – govori Vilović koji je tek '81. godine, nakon cijelog desetljeća u improviziranom studiju u stambenoj zgradi, napravio pravi studio u kući na Trsteniku.
Ne postoji glazbenik koji tu nije bio, počevši od Dina Dvornika, Tereze Kesovije, Vinka Coce, Zlatka Pejakovića, Damira Urbana... Toliko je bio tražen da nije imao termina za sve. Najživlje se prisjeća upravo Dina Dvornika, za kojega će često reći kako on nije bio zaljubljenik funka nego zarobljenik funka, a objašnjava nam i zašto.
- Govorio sam mu: 'Ti stalno guraš taj funk, a oko tebe se prominilo vrime, pregazit će te, daj malo novog zvuka, novog smjera.' Nije mi tada ništa rekao, otišao je i vratio se nakon 10-ak dana. Primijetio sam odmah da je razmišljao je o onome što sam rekao. Naučio sam ga programirati bubanj i vidio da je unio malo svježine, nije bio klasični funk, osjetio sam da se otvorio za nešto novo. A onda kad je došlo na red snimanje basa, gdje su automatski izbile te funk figure, a isto tako bilo je i s gitarom, bubnjem, klavijaturama... i na kraju se opet sve pretvorilo u funk pjesmu. Nije se mogao otrgnuti od toga, a kasnije je zaista imao veliku stvaralačku krizu – kaže Vilović.
Dino je na Splitskom festivalu 1995. godine pobijedio s njegovom pjesmom 'Ništa kontra Splita', a godinu kasnije napisao mu je drugu, 'Pogled s Kineskog zida'. Vilović se nerado sjeća te epizode.
Zaskočio Arsena u disku
- Pjesma mu se svidjela i došao je tu, snimio je. Izašla je na ploči, već je bila prva na top listama radio postaja. Predviđalo se da će opet pobijediti, ali... Očito mu je u međuvremenu netko u Zagrebu napunio glavu da je to slična pjesma kao 'Ništa kontra Splita' i da ne može on ponoviti taj uspjeh. Počelo se pričati da on neće doći na festival. Kad je to došlo do mene tražio sam ga, ali nikako nisam uspijevao stupiti s njim u kontakt. Deset dana prije festivala, zvoni telefon, zove me Boris, njegov otac. Sjećam se njegovih riječi: 'Neno, ja ti moram reći jednu tužnu vijest, Dino ti to nije mogao reći, nego je tražio da ti ja kažem. On ti neće doći na festival.' Imao sam osjećaj kao da me netko ubio. Tako je i bilo. Nije se pojavio – kaže nam Vilović.
Otkriva nam i koja je prva njegova pjesma izvedena na Splitskom festivalu. Bila je to '48 uri kad bi traja dan', a izveo ju je Đorđi Peruzović 1971. godine. No, nije bilo lako uopće dobiti prolaz za festival, a Viloviću nikako nije bilo jasno zašto mu ne primaju pjesme. Zato se odlučio za jednu neobičnu akciju.
- Imao sam već pjesmu na festivalima u Opatiji i u Subotici, ali u Splitu nikako. Bila je to '70. godine. Arsen Dedić tada je bio najpopularniji kantautor bivše države i nizao je velike uspjehe na Splitskom festivalu. I vidim na plakatu, Arsen gostuje u Makarskoj u disco klubu. Ja sam to vrijeme svirao s grupom 'Mladi batali' i rekoh sebi, poslije svirke odoh ja u disko klub pitat ga kako je on to uspio, a ja ne mogu. I došao sam tamo, međutim, bilo je totalno ludilo, galama, oko njega horde obožavatelja. Nisam mu se mogao približit', a kamoli ga nešto suvislo pitat, pa sam se žrtvovao. Cijelu sam noć sam bio u disku, dok nije svanulo. Konačno, oko pet ujutro, Arsen krene izlaziti, a ja sam napravio zasjedu. Stao sam na skale i morao je proći gore pored mene. Na brzinu se predstavim, i pitam ga kako bih ja mogao postići to što je i on. A on kaže: 'Znaš Nenade, ako si ti stvarno talent, i ako su tvoje pjesme kvalitetne i originalne, nema te sile koja će te spriječit da uspiješ. Samo nastavi raditi.' Tako je i bilo, već iduće godine na Splitski festival primljena mi je pjesma '48 uri kad bi traja' dan', a godinu poslije sam pobijedio s pjesmom 'Di si bio kad je grmilo' koju izvodi Đorđi Peruzović – kazuje Vilović. Prisjeća se svih onih koji su prošli kroz studio, kao primjerice Lvkyja, koji je kod njega brusio zanat.
'Često sam neshvaćen zbog tekstova'
- Snimao je tu i Damir Urban, odnosno Laufer, ali ja se tu nisam uplitao, bio sam samo supervizor. Njega je doveo Lvky, a u jednom trenutku ja sam čak pobjegao na Hvar, pa su sami radili. Lvky je tu prvi put došao sa ocem Sašom Lukićem, nekadašnjim direktorom Splitskog festivala. Doveo je maloga Lvkyja koji je tek počeo nešto stvarati i zamolio me da ga pustim da se mota po studiju da pomalo uči. Dolazio je stalno, bio je silno zainteresiran. Kad je došao Dino raditi, ja sam imao neke svoje projekte, a Dino je stalno bio 'piši briši'. Danas je zadovoljan, skače do plafona, viče: 'Ovo je fenomenalno, ludnica, danas sam baš zakuca!'. Onda sutra zaključi kako to od jučer ništa ne valja. Tome nije bilo kraja. Onda sam ja rekao Lukyju da se prihvati posla s njim i tako su se oni povezali. Samo sam ih prepustio jedno drugome, a ja sam mogao raditi nešto svoje – otkriva Vilović.
I Vinko Coce je snimio nekoliko njegovih pjesama, baš kao i Josipa Lisac, Zorica Kondža, Zlatko Pejaković... No, priznaje, kad si tekstopisac, uvijek moraš nekoga vući za rukav i nuditi mu nešto da posluša, a to mu je s vremenom sve manje odgovaralo. Tako je manje pisao, a više se posvetio radu u studiju.
- Zbog svojih sam tekstova često ostajao neshvaćen. Imao sam drukčije ideje u glavi, međutim nekad bi mi stvarala i određenu prednost. Izbjegavao sam klišeje poput onih 'ja te volim, ti me voliš', sunce, more, galeb i stina... Nisam htio ponavljati ni melodijski ni stilski. I u mom studijskom radu težio sam drukčijem, imao sam specifičan zvuk što pjevačima svidjelo pa su htjeli provući svoje pjesme kroz moje fatamorgane – kazuje nam Vilović čiji je album 'Prizma' vrijeme kad je nastao također bio neshvaćen. Tek nedavno pojavila se ekipa iz kuće 'Fox & His Friends', koje Vilović naziva arheolozima glazbe. Tražili stare snimke grupe ST, u kojoj je i on svirao.
- Tako sam to tražio, i 'naletio' na svoj instrumental. Ponudio sam im da to poslušaju. Nazvali su me za nekoliko dana, oduševljeni, da će ga izdati. Na albumu sam počeo raditi kad sam se preselio u novi studio, htio sam se pronaći u novom svjetlu, htio sam svih 40 instrumenata odsvirati sam. Nisam ih sve imao, ali posuđivao sam ih od glazbenika koji su tu snimali. Violina je bila i ostala najteži instrument, ona nije takozvani temperirani instrument. Ako pritisneš 'c' na klaviru on će uvijek biti 'c', ali na violini nekad je 'ces', nekad 'cis', moraš sam sebe ispravljati. S njom sam se baš namučio iako sam se šest godina za nju školovao – kaže Vilović koji je, dodajmo, od 1998. do 2002. godine bio i umjetnički direktor Splitskog festivala.
- I tada su, kao ovu zadnju godinu u Splitu, bila dva festivala. Ja sam morao voditi bitku s 'Melodijama Jadrana', a i ove sam godine, kada je na Splitskom festivalu održana 60. obljetnica mog stvaralaštva, opet upao u istu igru. Znam koji je to problem, tu se politika umiješala, politika je bitna, glazba je sekundarna. Dok sam bio umjetnički direktor, svi pjevači su išli tamo gdje su dva, tri najjača imena. Tad su bili Oliver i Gibonni. Ja sam morao nekako napraviti festival, lomio sam se, a onda mi je sinula spasonosna ideja. U to vrijeme stvorio se novi glazbeni stil, disco, i nova generacija pjevača prve lige, ali drukčijeg glazbenog izričaja. Bile su tu Vanna, Nina Badrić, Dino Dvornik, Ivana Banfić... Uspio sam njih pridobiti i stvorio prvu ligu, ali nove generacije, i tako sam uspio opstati. Snašao sam se u očaju. No, mnogi su me napali da to nije prikladno za Splitski festival, počela je hajka, htjeli su me smijeniti, ali to je bio jedini način da isplivam kontra Zdenka Runjića, koji je vodio 'Melodije' – zaključuje Vilović koji danas ipak uživa u zasluženoj mirovini iako je glazba nešto čemu se uvijek rado vraća jer ona ustvari čini samu srž njegova bića.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
