Plesač, pjevač i glumac Devin Juraj novim singlom ‘Uzalud me voliš’ pozdravlja prošlost i otvara novo poglavlje, a nedavno je oduševio u mjuziklu ‘Priča sa Zapadne strane’ u riječkom HNK
O LJUBAVI, KARIJERI...
Devin Juraj za 24sata: Želje su mi patile zbog kompromisa...
Čitanje članka:
7
min
Kad se spoje kazališna strast, glazbena beskompromisnost i brutalna iskrenost, dobijete Devina Juraja (24). Nakon premijere 'Priče sa Zapadne strane' u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca, gdje utjelovljuje emocionalno kompleksnog Riffa, pjevač, glumac i plesač otvorio nam je vrata svog kreativnog svijeta.
U razgovoru, koji više nalikuje na dnevnik jednog umjetnika, dotaknuli smo se kazališta, ljubavi, unutarnjih borbi i, naravno, glazbe. Posebno nas je uveo u priču o 'Uzalud me voliš', pjesmu koja je u utorak ugledala svjetlo dana i označila početak nove faze njegova stvaralaštva.
Kako je nastala pjesma 'Uzalud me voliš'?
To je prva pjesma u ovom novom ciklusu stvaralaštva i ekspresije. Uzeo sam si puno vremena tijekom posljednje dvije godine da razbistrim misli, ideje, otkrijem sebe koliko kreativno, toliko i osobno. Imam velike želje i još veće ambicije, koje su godinama patile zbog nepotrebnih kompromisa. Iskustvom sam sad došao do toga da shvaćam zašto radim to što radim i zašto to radim tako. Tako je nastala pjesma, vizijom jedne moje ambicije i želje da okrenem list u nešto meni bitno. Ona je prvijenac u napretku i u čvrstim koracima dalje. Oda samom sebi, na neki uvrnuti način pozdravljam prošlost i shvaćam da samo promjenom i puštanjem prošlosti tamo gdje pripada mogu zagrliti budućnost.
Spomenuli ste da vaš glazbeni identitet ide 'u fazama'.
Kad kažem u fazama, ne mislim na udarce ili hirove inspiracije nego koja verzija mene sjedi za volanom. Uvijek je tu pitanje žanra i kako se mislimo izraziti, ali na kraju dana najbitnije je shvatiti što želimo izraziti, koja je to naša priča. Puno je tog što želim reći i mislim da će svaka tema dobiti svojih pet minuta. Ono što je uvijek isto jest ta ekspresija kroz lik i pojavu. Odvajam privatno od poslovnog i publici dajem lika kojeg jako volim jer on točno zna ono što želim reći. Strahovito volim filmove i volim ideju stvaranja likova, pa mislim da je faza u kojoj se trenutačno nalazi više fiktivni lik koji služi kao medijator između onog što nudim i publike. Svako toliko on se mijenja jer publika uvijek zaslužuje nešto novo i svježe. Naravno, to je dvosjekli mač koji se mora uskladiti. Unutarnji kaos je baš to, kaos. Tornado emocija koji se može izraziti klavirom, ali i električnim gitarama. I onda se tu uvijek malo nađem s upitnikom na glavi, u kojoj se ekspresiji nalazim da ispričam ovu priču.
Pjesma 'Can't Stay' vaš je prvi korak u metal vode, dok je 'Insignia' rock, gdje se u svemu tome trenutačno nalazite glazbeno i emocionalno?
Emotivno, ali i glazbeno jako pripadam metalcore vodama. U cijeloj toj agresiji i kaosu nalazim svoj mir i tišinu jer tu moja duša 'gori'. Siguran sam da će biti još takve glazbe jer to je nezaobilazna točka u mojoj ekspresiji. 'Can't Stay' je pjesma s kojom vrlo rado nastupam i ubijam se s njom po pozornici. Iako sam veliki zaljubljenik u rock i metal, na kraju dana se ne bih nikad strogo definirao žanrovski. Najbitnija je emocija koju proizvedem i koja se provlači, pa mislim da je nebitno kroz koju žanrovsku etiketu nju dovedem u prvi plan.
Koliko vam ljubav i emocije pomažu ili odmažu u pisanju pjesama?
Ljubav je uvijek zeznuta stvar u umjetnosti. Bez ljubavi je ne bi bilo jer na kraju dana ljubav je najveći pokretač. Uvijek je ona tu, nekad dobra, a nekad loša. Nisam autor u stilu 'zaljubim se pa pišem o osobi'. Ustvari, to mi se dosad još nije dogodilo. No volio bih jednog dana biti toliko povezan s nekim da im posvetim pjesmu. Zaljubite se u umjetnika i živjet ćete vječno u njegovoj umjetnosti, tako se kaže.
Mora li osoba koja je uz vas voljeti i razumjeti vašu umjetnost ili su to dva odvojena svijeta?
Osoba koja je uz mene mora biti spremna da sam okrutno beskompromisan u tome kako se umjetnički izražavam i predstavljam. Kao i svaki dostojni umjetnik, previše sam radio na sebi i svom umijeću da bi se netko našao u poziciji da sputava moje ambicije i ekspresiju. Ne tražim osobu koja voli isto što i ja, dapače, nemam potrebu da moj partner bude fan mog rada, ali to je uvijek plus. Ljubav odvajam od umjetnosti jer želim da me netko voli zbog toga što i zbog onog kakav sam kad se reflektori ugase i pozornica postane samo gomila dasaka. Umjetnost je skoro 90 posto mog života, pa o tome najviše i razgovaram s ljudima, ali najbitnije mi je da s nekim kliknem do te razine da shvate koliko je taj dio mene bitan. Okrutno je očekivati nešto tako od nekog, ali luksuz kompromisa, nažalost, nemam i ne mogu ga dati kad su u pitanju ljubav i moja ekspresija.
Kazališna i glazbena pozornica, koliko su vam ta dva svijeta različita, a gdje se preklapaju?
Zaljubljen sam u pozornicu neovisno u koje ruho je odjenete. Kazalište ili gradski trg, gdje ima ljudi, tamo pripadam. Oduvijek sam bio teatralan. Svaki moj pristup je u službi neke priče, bila ona osobnija ili ne. Doduše, kazalište je puno društveniji prostor od glazbene pozornice. Masa uvijek funkcionira jače od pojedinca i vjerujem da je ljepota svega toga što nam se nudi prilika ispričati nešto veće, snažnije i kompleksnije. Glazbenu pozornicu držim za ljude koje zanima moja priča, a na kazališnoj sebe ostavljam u garderobi.
Premijera 'Priče sa Zapadne strane' u riječkom HNK je iza vas, kakvi su dojmovi?
Iako se puno tog ni ne sjećam, dojmovi su još na sve strane. Jako volim ustrajno nastupati pa ne volim stavljati preveliki pritisak na ideju 'premijere'. Uostalom, kako mi je jedan redatelj rekao, publika koja gleda prvi put, to doživljava kao vlastitu premijeru, stoga sve snage uvijek jednako upućujem ka tome da svaka izvedba bude kao zadnja. Da je dan nakon bio malo težak, je. Prošlih mjesec i pol dana proletjeli su nevjerojatno brzo i jednostavno ne mogu vjerovati koliko se divnih i jedinstvenih stvari dogodilo u tako malo vremena. Možda će nekima to zvučati kao preuveličavanje, ali ovo je doista bilo najuzbudljivijih mjesec dana mog života. Od priprema do ljudi, mogao bih vam pisati satima, ali za to će doći druga prilika ili će to biti priča za laku noć mojoj djeci.
Utjelovljujete lik Riffa, kako ste snašli?
Riff mi je na prvu bio jako enigmatičan lik čiju sam interpretaciju vidio na horizontu, ali sam je usvojio tek nakon nekog vremena kad sam, strogo rečeno, prestao igrati kao što mislim da bi to trebalo biti i prepustio se njemu. Nakon toga sve je samo dolazilo jako prirodno. Najvažnija stavka koju sam htio ispuniti bila je da on bude onaj lik kojeg volite mrziti i mrzite voljeti. U sebi ima neopisivu karizmu pomoću koje skriva veliku nesigurnost u svemu što radi i koristi 'Jetse' da sakrije da ga je strah što se svijet oko njega mijenja. Riff je u mojim očima Petar Pan, dečko koji nije spreman odrasti i drži se prošlosti jer nikad nije imao priliku naučiti da postoji budućnost koje se ne mora plašiti. Mislim da mnogi od nas do neke granice možemo suosjećati s njim. Doduše, dovoljno smo realni da prihvatimo da život ide dalje. Kao proizvod svog vremena, psihički je zatočen okovima društva, očekivanjima i naglo mijenjajućeg svijeta 20. stoljeća. On je u centru svega toga, malo uplašeno dijete na igralištu s nožem u ruci spreman napasti sve što mu nije poznato.
Kako je raditi uz Damira Kedžu, Franku Batelić...?
Da mi je netko prije nekoliko godina rekao da ću se u društvu Damira i Franke osjećati kao doma, a pritom da će poveznica svega toga biti mjuzikl, rekao bih im da me strahovito zanima koje to halucinogene proizvode koristi jer su vjerojatno odavno prešli datum valjanosti. Damir i Franka su čarobni i divni ljudi. Oduševili su me svakim našim druženjem i nesebičnim trenutkom iskrenog prijateljstva. Ustvari, prijateljstvo je tu vrlo bitna stavka. Vrlo brzo smo prestali biti kolege i postali prijatelji. Strahovito talentirani i marljivi ljudi koji scenama pristupaju s velikom strašću. U njima sam pronašao sam sebe i vidio da nas povezuje ljubav prema svemu ovome što jest naš 'posao'. Već sad, iskusni ljudi na sceni, puno su mi pomogli u ostvarivanju i shvaćanju zašto toliko volim ovo što radim i jednostavno jedva čekam ponovno stati na pozornicu s njima. Bilo to na ovom ili drugom projektu.
Postoji li projekt o kojem sanjate, nastup na velikoj sceni, autorski album, vizualno-konceptualno...?
Najtočniji odgovori bio bi - sve. Netko se nedavno usudio preda mnom izraziti s mišljenjem da netko tko radi nešto više od samo pjevanja ili samo kazališta, srlja jer i sam ne zna gdje pripada, što je po meni savršen primjer bolne zatvorenosti i manjka ambicije u nekim ljudima. U kratkim crticama, previše sam zaljubljen u život i znanje da mogu živjeti i stvarati da ne napravim sve. ‘I want it all’, kako bi Queenovci rekli. Film, kazalište, albumi, turneje, odjeća, moda, dizajn, koncerti sa simfonijskim orkestrom, knjige. Želim doći do trenutka kad sam toliko iscrpljen svime time i reći da sam istinski odradio sve što sam mogao. Ne radim to niti za slavu niti za novac, jednostavno volim stvarati jer znam kako to utječe na ljude i volim za njih stvarati najviše. Kako bi rekao meni vrlo drag čovjek i veliki uzor: ‘Ako se nađeš pred kraj karijere i ti još imaš snage za dalje, znači da stvarno nisi dovoljno radio’.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
