Donosimo izvadak iz hrvatske verzije knjige ‘50 nijansi sive’

Dok se vozila prema kući, tuga je kopnila prepuštajući prostor u grudima bijesu. Sve te silne noći bez dodira, svi ti prekovremeni, sva ta službena putovanja, hitni pozivi, odlasci... Sve je to bila velika prevara. Sve je to bila laž. Sve se to vrijeme on zabavljao s klinkama dok se ona brinula o kući, odgajala njihova sina, štedjela, brinula se o budućnosti. Kojoj budućnosti? “Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, a svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način”, prisjeti se Mirta rečenice iz “Ane Karenjine”. “Koja glupost”, sine joj potom kroz glavu. “Ne nalikuje li ova obiteljska nesreća na tolike druge? Tolstoj je bio budala i maltretirao je onu svoju jadnu ženu, koja mu je rodila vojsku djece”. U jednom joj se trenutku u glavi počeo vrtjeti film njegove prevare. Počela je zamišljati prizore u kojima je njezin dragi muž živio svoj drugi život. Prizori su je ranjavali kao da ju je netko sjekao nožem. Vizualizirala je njegove poljupce koje je razmjenjivao s nekim drugim ženama, zamišljala kako im govori iste riječi koje je govorio njoj, zamišljala kako ih skida i ševi, kako svršava s njihovim imenom na ustima. 

Prsni koš joj se stegao. “Ne, neću žaliti samu sebe. Neću”, nijemo je vikala u svojoj glavi, ali si nije mogla pomoći. 

Osjećala se poniženo. Jadno. Osjećala se kao da stoji pred ponorom i podigla je jednu nogu da zakorači u bezdan. Sad je posve točno razumjela prizore iz filma “Oči širom zatvorene”, u kojima Tom Cruise vrti u glavi film ženine prevare s mladim mornaričkim časnikom. “Je li bio Danac”, pomislila je. Nije znala zašto je mislila da je bio Danac, ali bio je plav i jako, jako zgodan. Mršav, snažan i mišićav. U bijeloj mornaričkoj uniformi. Otmjen i blond. Aristokrat i sportaš. Oficir i džentlmen. I s njim je Nicole Kidman djelovala tako sretno i tako skladno u sceni seksa, koja je nalikovala više na nježnu tjelesnu ljubav, na dva tijela koja postaju jedno, na simbiozu, nego na neki vulgaran seks… Kad je gledala taj film, a gledala ga je nekoliko puta, uvijek joj se činilo da je tolika opsjednutost zamišljanjem scena prevare pretjerana, nerealna ili barem da je iznimka. Sad je na svome primjeru shvatila da je i ona sama takva, da se ne može othrvati opsesivnom prizivanju prizora u kojima je muž vara. Najprije s jednom, pa s drugom, pa s trećom… 

U glavu joj se usjekla današnja djevojka, iz prodavaonice rublja. Zamišljala ju je s njim, predočavala si svaki detalj, i svaki joj je zadavao sve snažniju bol, ali i neku čudnu znatiželju, dvosmislenost, nešto što nije znala objasniti. Možda neku vrstu uzbuđenja? Kad je došla do te ideje, više intuitivno nego što ju je doista znala objasniti, uplašila se kamo je misli vode pa nekako automatski odustala od takvih razmišljanja. “Podsvijest”, pomisli. “Koliko poznajemo svoju podsvijest? Koliko to uopće želimo? Ne bismo li se uplašili onoga što bismo našli u bezdanu podsvijesti? Nagona, seksualne energije, volje za moć? Bismo li mogli očuvati tok našeg života ovako pravocrtnim kada bismo se mogli baciti u bezdan, i onda vratiti gore, nastavljajući živjeti sa znanjem koje povučemo iz dubina? Nije li ovaj, civilizirani život, zapravo samo odbijanje skakanja u taj bezdan, odbijanje želje da ga vidimo i spoznamo, odbijanje ideje da živimo u skladu sa samim sobom?” 

Mirtu je pritajena i naslućivana seksualnost uvijek uzbuđivala i plašila. Protivila se svemu što joj je bilo zamislivo kao ambicija - obitelji, poslu, očevim i majčinim zamislima o tome kako bi trebao izgledati njezin život. Ali nije se usuđivala preskočiti rampu na kojoj je pisalo “ZABRANJENO”. Zastala bi pred njom, razmislila, okrenula se nazad, i vratila, tamo gdje je sve onako kako je oduvijek bilo i onako kako bi zauvijek trebalo biti. Katkad bi, tko zna iz kojeg zakutka svijesti, proletjelo glavom pitanje nije li sve to besmisleno traćenje života, jednoga, jedinoga, jedinstvenoga i neponovljivoga, pojave koja nema reprizu. Ali tada bi brzo rastjerala takve misli. Nikad nije sebe procjenjivala kao osobu sklonu eksperimentu, hrabru iskoraku, isprobavanju novoga. 

To da je zabranjeno voće najslađe, njoj je bila samo zanimljiva - možda i istinita - doskočica, ali u njezinu se istinitost nije namjeravala uvjeravati na vlastitoj koži. 

Dovezla se kući. “Ovaj dom postaje traumatičan”, pomisli. “U zadnje vrijeme nalikuje na zid plača. Samo suze i nesreća. A još jučer bio je to dom sretne, ispunjene žene.” “Kako je gad mogao biti tako dvoličan”, pomisli. “Pa zar je sve to bila gluma? Od kada? Oduvijek? Odnedavno? Već dugo?” Odvrtjela je u glavi slike sretnih trenutaka. Trenutak vjenčanja. Njihov prvi seks. Nježnost i ljubav koju joj je dao i davao dugo poslije. Oduševljenje i sreću kada su dobili sina. Kako ju je bacio u zrak i primio na ruke, pun oduševljenja. Sin je bio njegov smisao života, njegov najveći doseg, njegova ljubav, ono što je oduvijek želio. “Ne, nemoguće. Ako je tako, onda sam bacila pola života”. Prisjetila se nekog članka u novinama u kojemu je opisan slučaj nekog Amerikanca koji je jednoga dana nestao iz doma na Istočnoj obali, gdje je imao ženu, dvoje djece, kokice, psa, mačku. Nitko nije znao što je s njim. Najprije su mislili da je nestao. Onda su ga, kad godinama nije nađeno truplo, otpisali. No na opće iznenađenje cijele zemlje, čovjeka su našli nakon nekih dvadesetak godina. Bio je na srednjem zapadu. Kuća, žena, pas, mačka, kokice, dvoje djece. Isto kao i ono od čega je pobjegao! Vrag će ga znati što ga je na to natjeralo. Mariov je slučaj bio jasniji. 

On je pobjegao tako što je ostao s njom, ali je zapravo živio drugi život, paralelno s ovim koji je glumio s njom. „Ima i gorih slučajeva“, pomisli Mirta, pokušavajući se utješiti. Stipislav, njezin kolega iz srednje škole kojega su drugi dečki, ne bez dosta zavisti, zvali Pizdislav, jer su curke masovno bile zaljubljene u njega, bio je homoseksualac, a živio je u braku koji je izvana izgledao kao sretan brak. Dijete ne, to nije imao, ali to nikomu nije bilo čudno. Nikada u životu neće zaboraviti trenutak kada je, na nekom tulumu, uhvatila susret pogleda Stipislava – Pizdislava, i Milana, poznatog homoseksualca. Isuse, koja je energija frcala iz njihovih očiju! Gutali su se međusobno pogledom ta dva gej-čovjeka, izgledajući kao netko tko će se iste sekunde baciti jedan na drugog, ali – čudno – nitko osim nje nije primijetio to homoerotsko očijukanje. Nitko. Ljudi inače teško primjećuju osobine drugih ljudi. Svi žive svoj život, svi su egoistični, pa netko najčešće treba na čelo napisati neku finesu, da bi bila svima jasna. Misao na to da nečiji muž vara ženu s muškarcem nakratko ju je preokupirala, ali nije Mirta u njoj našla nimalo tražene utjehe. 

Dapače, ta joj pomisao samo otvori mogućnost još gorih perspektiva. Natočila je čašu vina. Ponovo je osjetila navalu tuge, samosažaljenja. Bijesa. Suze su joj opet, same od sebe, navrle na oči. Počele su teći niz obraz, kao neki uski, tanki, slani slap tuge, bola i razočarenja. A onda joj se u glavi opet javi prizor njezina Maria kako ljubavnici kupuje erotsko rublje koje će poslije, , u divljem nastupu žudnje, trgati s nje… 

- Ne. Jebeno nećeš plakati nijedne sekunde radi njega! Ne, ne, i ne, reče glasno sama sebi ispijajući malim gutljajima vino. Naglo je ustala, prišla ormaru i izvadila najveći kovčeg koji je imala. Objema je rukama uzimala njegove stvari i bacala ih kovčeg, jednu za drugom. Kad je nestalo mjesta, zatvorila ga je i odnijela u ostavu. Uzela je potom vreće za smeće i nastavila s pražnjenjem njegova ormara. Košulje, odijela, traperice, trenirke, dresove, čarape, gaće. Sve. Zatim je na redu bio njegov pisaći stol. Nemarno je istresla sve ladice u vreću za smeće, pobacala je sve njegove papire, čak i svjetiljku sa stola. Jedan joj je, požutjeli list, privukao pozornost. Uzela ga je u ruke i počela čitati. Tekst ju je ujeo za srce. Njegovo pismo, poslano s Islanda, kamo je otišao na neku biciklističku turneju u doba dok su joj bili cura i dečko. Pismo je bilo natopljeno emocijama i znala je da su one, barem tada, bile istinite. Ali sada – što su sada? Odbacila je i taj požutjeli komad papira. Počela se osjećati kao budala, čiju sentimentalnost netko jezivo podlo iskorištava. Onda je završila sa stolom, koji je ostao čist, posve prazan. Ispraznila je i ormarić u kupaonici od svih njegovih stvari i ubacila ih u vreću za smeće. Sve je vreće potom odvukla u ostavu. Osjećala je polako kako je bijes napušta. Pomislila je da u vreće pobaca i sve stvari koje joj je darovao. U jednom je trenutku bijesno zgrabila – gotovo opsovavši naglas - kaputić koji joj je kupio u Max Mari, ali tu se predomislila. „Ne, to je moje, tko ga jebe, sigurno sam ga zaslužila.“ Otišla je u kuhinju i natočila još jednu čašu vina. Hladna, plemenita bijela tekućina klizila joj je niz grlo. Voljela je taj ritual. Prvi gutljaji vina koje polako i elegantno klizi niz ždrijelo podsjećaju na svečanost, na vatromet, na rađanje: oni nadraže sva čula i proizvedu maksimalan užitak. Prvi su gutljaji uživanje, ostali su piće – tako je razmišljala otkako je, još negdje u srednjoj, ispila prvi sivi pinot i zaljubila se u plemenita bijela vina. 

Prvi put se osjeti dobro. Otišla je u sobu provjeriti je li ostalo njegovih stvari u ormaru. Na krevetu je primijetila vrećice iz butika sa stvarima koje je kupila za noć pomirenja. Opet joj je proključao bijes. Bijesno ih je zgrabila i uzela škare da ih razreže na komade. Ali se u zadnji tren, predomisli. „Koji mi je vrag, to je moje, ne njegovo. Nije za njega. On me nikada u tome neće vidjeti.“ Sjela je na rub kreveta i razmislila. „On ne zna da ja znam. On ne zna da ja znam da je radio idiota od mene. Ne znam što ću s tim, ali ne smijem reagirati na prvu. Moram razmisliti što ću s tim. Moram biti hladna. Kao u poslu.“ Uzme mobitel i pošalje mu poruku. „Sorry, posao, veliki deal, možemo neki drugi dan“, i pošalje je Mariu. Od njega je odmah stigao odgovor „OK, vidimo se sutra“. „Da“, pomisli. „Još jedan dan u miru sa svojom droljicom“. Osjeti kako joj se niz kralježnicu slijeva znoj. Preznojila se od svega toga bijesna pakiranja njegovih stvari. Odlučnim korakom ode u kupaonicu i stane pod tuš, puštajući da joj se voda slijeva niz tijelo i kosu, namještajući je da bude što toplija. Htjela je testirati sebe, svoju snagu, izdržljivost, otpornost…. Htjela je ustanoviti koliko vrelu vodu može izdržati, kao da želi isprati sa sebe prljavštinu koju joj je muž unio u život. Sve joj je izgledalo prljavo. Mirta je bila idealist, žena koja voli čiste stvari, čiste odnose, čiste pojmove, čistu igru. Nije varala. Nije podnosila varalice, smutljivce, prefrigance i ljude koji se ne obaziru na druge. I kad je radila neki posao, željela je da sve bude tip-top, da ide „po špagi“, da nema manjkavosti. Nikakvih nedostataka. Kad bi nešto bilo nesavršeno, manjkavo, loše izvedeno, odbijalo ju je, snažno odbijalo. Nikada nije htjela robu s greškom. A sad se pokazalo da je njezin muž upravo to, roba s greškom… 

„Gdje sam, k vragu, pogriješila“, zapitala se spirući sapunicu s tijela. Izašavši ispod tuša omotala je kosu ručnikom. Stala je pred zrcalo. Prateći pogledom svoje tijelo, zaključi da još ima čvrste, male grudi koje trudnoća i dojenje nisu poružnile. Ružičaste su joj bradavice bile osjetljive na svaki dodir. „Da, mogla bih malo smršavjeti“, pomisli gledajući trbuh, usku trakicu stidnih dlaka, posebno uređenu za njega jer on to tako voli. Brazil. Brazilka, brazilska depilacija. Prvi put su s tim eksperimentirali nakon nekoliko mjeseci veze. On ju je prvi obrijao. Uživao je u tome, taj mu je postupak pričinjao veliko zadovoljstvo i uzbuđivao ga. Poslije je to počela raditi sama. „Koji odvratni gad pomisli. Koji odvratni odvratni gad“. Okrene se, napne guzu. Još je bila čvrsta. Još lijepa. „Moram pojačati vježbanje“, pomisli. Ogrne se bijelim frotirnim ogrtačem i bosonoga ode do kuhinje kako bi iskapila do kraja ostatak vina u čaši i natočila si novu. Začudo, vino nije djelovalo na nju. Obično bi od dvije čaše osjećala laganu vrtoglavicu i pletenje jezika. Valjda su bijes i ljutnja nadjačali i poništili djelovanje alkohola. S čašom u ruci prošeće do sobe, pored stvari iz butika nemarno je bio bačen njezin mobitel. Svijetlio je, označujući da je dobila poruku. „Da vidim šta gad sad kaže“, pomisli i uzme mobitel. “?“. Patrik. „Taj stvarno ne odustaje!“ Sjetila se intenzivna, gotovo hipnotička pogleda njegovih zelenih očiju koje su prodirale u njezinu nutrinu. Kao da bi joj mogao pročitati najskrivenije želje samo ako dopusti da je dovoljno dugo gleda u oči. Ima li u tim pogledima i nešto više od želje da je nadmudri u poslu? Je li je promatrao i drukčije? Onako kako je Mario dugo nije promatrao? 

„Fuck“, pomisli, „najbolje da to vidimo uživo“. „Sorry, ne mogu u 8, možeš li doći po mene u pola 9?“ Njegova je poruka stigla odmah. „Naravno, na to sam i računao, bad girls are always late“. „Bad girl? Pa možda i jesam“, pomisli iskapivši pola čaše vina. Pođe do ormara i počne kopati po njemu u potrazi za odjećom u kojoj će se večeras najbolje osjećati. Nakon pet isprobanih kombinacija koje su uključivale sve što je imala kraće od dužine koljena, Mirta se odluči za crnu haljinicu otvorenih ramena, stegnutu u struku, dolje je bila nešto šira, ne prekratka, baš iznad koljena. Davno je nije nosila, a bila joj je jedna od dražih. „Hm, bad girl?“ Uzme crni korzet i odjene ga, a uz njega crne tangice te svilene čarape u boji kože. Na to doda crne klasične štikle s potpeticom od deset centimetara. Pogleda se u zrcalo: „Da, definitivno sam bad girl. Pa u redu.“ Pažljivo se našminka, kosu svije u punđu, doda nekoliko kapi parfema. Jednu kapljicu stavi između grudi. Baci još jedan pogled na svoj lik u zrcalu i zadovoljno kimne sama sebi. Damica izvana. A ispod? „Hm, to će netko morati jednog dana otkriti“, pomisli. „Za početak, ja sama…“

Knjigu Marije Horvat ‘Tri boje: crna, crvena, bijela’, hrvatsku verziju bestsellera ‘50 nijansi sive’, koja je prodana u više od 20.000 primjeraka možete kupiti na kioscima ili na Mondo.hr za 49.90 kuna.