Da je špijunaža, i to još u Moskvi, 1977. tako funkcionirala, hladni rat bi se takoreći sutra pretvorio u vrlo vrući nuklearni rat ili bar veći konvencionalni sukob. Ali ono gdje serija gubi na ozbiljnosti, dobiva na zabavi
BINDŽAJ I STRIMAJ
Gledali smo 'Ponies': Špijunska serija itekako pleše po rubu...
Čitanje članka:
3
min
Ponies/Prime Video, Peacock Prime
OCJENA: 7,5/10
Iznimno zabavna “špijunska” serija koja nas vraća u doba hladnog rata. Špijunska je pod navodnicima jer, iako su prve dvije epizode napravljene gotovo potpuno u maniri špijunskih filmova i serija, ostatkom serije pretežu zabavni, da ne kažem pomalo naivni, zapleti i raspleti. Da je špijunaža, i to još u Moskvi, 1977. tako funkcionirala, hladni rat bi se takoreći sutra pretvorio u vrlo vrući nuklearni rat ili barem veći konvencionalni sukob. Ali ono gdje serija gubi na ozbiljnosti, dobiva na zabavi, pa ju je nemoguće prestati gledati. Što ne znači da serija odlazi u komediju ili parodiju. Ali ozbiljno pleše na granici.
Da pojasnimo naslov, kako ne bi bilo zabune da stvar ima ikakve veze s prekrasnim ponijima - POI su “persons of interest”, dakle, ljudi koji zanimaju obavještajce, u ovom slučaju KGB - strani špijuni, diplomati, biznismeni, dok su PONI-es “persons of no interest”, oni na koje ne treba trošiti vrijeme i resurse, poput tajnica i pomoćnog osoblja u ambasadi. E, sad, onaj tko išta zna o hladnom ratu te KGB-u, zna da nijedan Amerikanac u Moskvi, bio direktor svemira ili pomoćnik pomoćnika tajnice za KGB nije bio poni. Ali dobro.
Nakon što njihovi supruzi, agenti CIA-e, budu ubijeni u akciji, Beatrice i Twilia postaju tajnice u ambasadi i agentice CIA-e. One su poniji, osobe koje nisu interesantne KGB-u, što im je, uz motivaciju da otkriju zašto su im muževi stradali, glavna vrlina. Osobno odobrenje za takvo “zapošljavanje” dao je direktor CIA-e George Bush stariji (koji je stvarno bio direktor CIA-e) prije nego što je postao potpredsjednik, a zatim predsjednik SAD-a.
Beatrice i Twilia, osobito Twilia, jako su dobri likovi i, više-manje, nose seriju, tim više što ona, kako odmiče, postaje sve naivnija i naivnija. Kad kažem naivnija, mislim na špijunske zaplete, rasplete i avanture, koje su Moskvi u to vrijeme jednostavno bili preozbiljna stvar da bi u seriji izgledale onako kako izgledaju. Teško da se itko mogao bez nadzora kretati, nemoguće bi bilo osloboditi nekog, silom, iz pritvora KGB-a niti juriti moskovskim ulicama u crvenom američkom automobilu. Te stvari napravljene su nauštrb ozbiljnosti serije, a u korist zabavnosti. Pažljivo se nastojalo i rekonstruirati vrijeme - frizure, moda, proizvodi, glazba…
I tu se, doduše, malo pretjeralo pa Rusi, odnosno Sovjeti, izgledaju kao da su izašli iz modnih salona, a onaj tko zna išta o sovjetskom sivom socijalizmu tog doba, zna da je vladalo modno sivilo. Beatrice i Twilia dobile su, pak, obrve à la Stipe Mesić. Dobro, malo pretjerujem, ali pretjerali su i šminkeri. Rekonstrukcija vremena, uz mala uljepšavanja i pretjerivanja, ustvari je jako dobra. A ono što je iznimno dobro je nevjerojatna song lista hitova i žnj-itova iz sedamdesetih godina, koja je stvarno vrhunska.
Unatoč ozbiljnosti kojom je rađena - lokacije, kostimografija, rekviziti - serija prije svega igra na notu zabavnosti (dodirujući malo i ozbiljna pitanja poput prava žena i status žene u društvu), vješto koristeći špijunski žanr. Šteta što si autori, u ovom slučaju kreatorica Susanna Fogel, nije dala malo više truda i pokušala imati i ovce i novce, napraviti ozbiljnu, a ujedno i zabavnu, pa i komičnu, špijunsku seriju iz doba hladnog rata. To bi bilo remek-djelo. Ali dobro, i neobavezna zabava nije loša stvar.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
