Show

Komentari 87

Goli, bosi i u deliriju: Bili smo na psihodeličnom partyju u Lici

Goli, bosi i u deliriju: Bili smo na psihodeličnom partyju u Lici

Mystic Mountain nije samo festival. To je fešta u kojoj se isprepliću glazba, egzotične vještine i suživot s prirodom. Posjetili smo ga i još uvijek nismo došli sebi

Odakle stižete? Iz Zagreba? Što ima u vanjskom svijetu, pita nas preplanuli, bradati muškarac sa slamnatim šeširom. Djevojka kraj njega je zastala na trenutak i upitno nas pogledala, očekujući novosti iz tog, kako se zove, vanjskog svijeta. 

- Nema apsolutno ništa - odgovaramo kroz smijeh i spuštamo ruksake. Djevojka sliježe ramenima, a mi se znatiželjno ogledavamo. Gdje smo? Usred ničega, okruženi psihodelijom, šatorima, glazbom i vatrom. Na mističnoj planini.

Mistična planina

Jeste li čuli za Mystic Mountain Festival? Radi se o neobičnom konceptu koji pokušava sjediniti tutnjajuću elektronsku glazbu, planinarenje, suživot s prirodom, spiritualizam, umjetnost, egzotične vještine i prokleto dobru zabavu. Ako vam odgovara taj đir, naravno. 

Mystic je u mnogočemu specifičan. Prvo, minijaturan je. Na festivalu se okuplja jedva nekoliko stotina ljudi. Drugo, traje gotovo tjedan dana. Treće, poanta priče nije u danonoćnom tulumu, već je cijela manifestacija zamišljena kao psihodelična krivulja koja od prvih, smirenijih dana, ispunjenih radionicama, plesom i planinarenjem, napreduje sve do doslovno 24-satnog bučnog i neobuzdanog tuluma. Mi smo došli za vrijeme tog drugog kraja krivulje, dok se mistična planina pripremala za eksploziju.

Proteklih godina festival se održavao na Velebitu, a ove godine su preselili u Rudopolje. Nismo ni mi znali gdje je to. Usred Like, blizu Plitvičkih jezera. Milijun milja od nigdje. Sjeli smo u hlad, skriveni od pržećeg sunca, skinuli majice i počeli upijati neobičnu vibru ovog mjesta. 

Buđenje unutarnjeg šamana

Deseci bosih stopala tabanaju po plesnom podiju. Pulsira duboki bas. Nedirnuta priroda oko nas treperi svakom promjenom ritma. Žene i muškarci u dimijama, s dreadlocksima i punđama, urešeni masivnim drvenim nakitom, uživaju u glazbi. Djeca i psi trče među stablima. Nisu prošle ni dvije minute, a neka djevojka nas je ponudila kolačima. 

U drvenoj, ostakljenoj kući iza podija u tijeku je seansa joge. Gipka tijela izvijaju se u neobičnim pozama dok zalazeće sunce bliješti kroz prozore. Glazba i dalje nezaustavljivo brunda, ali oni se ne obaziru na nju. Smireni su u pozi, kao spomenici na svjetlu. Ovo nije jedina radionica na Mysticu. U programu su istaknuti i Ekstatični duhovni ples, Unutarnja divljina, Orijentacijsko trčanje, Mistična masaža, Buđenje unutarnjeg šamana... Želite naučiti Poi, kombinaciju žongliranja i plesa? Tu je. Zanima vas balansiranje svjetlosnih štapova? Nema problema. Želite naučiti više o permakulturi i samoodrživom razvoju? O novim tehnikama joge? O meditaciji? O pirografiji? Plesu? Slikarstvu? Izradi prirodne paste za zube? Sve možete naći na mističnoj planini.

Nedaleko od podija postavljen je slackline, odnosno gurtna za hodanje razapeta između stabala. Na ovoj rastezljivoj traci ravnotežu iskušavaju svi dovoljno usredotočeni. Tu je i veliko ognjište iznad kojeg krčka masivni kotao s grahom i kobasicom. Odličnim grahom i kobasicom. U daljini, s druge strane našeg brda, smireno pase stado krava. Ne obraćaju pozornost na mistično pleme. Na udaljenoj padini je razbacana šaka kuća. Čini se da domaćem svijetu ne smetaju neobični posjetitelji.

- Čudno je. Ali kul. Čudni su ti ljudi, ali neka ih - kaže nam lokalni dečko, kojeg su na brdo privukli repetirajući elektronski zvuci, ali i specifičan miris suptropske biljke. Nije mu bio jasan koncept bonova za piće. 

- Stalno nešto izmišljaju - mrgodio se dok je škiljio u sunce. 

Tulum pod zvijezdama

S teškom mukom smo postavili šatore u obližnjem kampu. Sunce je polako nestajalo negdje iza plamenih brda kad smo, znojni i radoznali, otvorili prvu pivu. Činilo se da je ekipa oko nas odavno nadišla ovu fazu. 

Lijevo od nas, jedan par se eksplicitno prepustio strastima u omalenom šatoru, možda metar dalje od ostatka grupe. Prestali su tek kad ih je prijatelj ljubazno podsjetio da je gotova večera. Nešto dalje, nepoznati muškarac je uredno skinuo odjeću, pokazao sve svoje dragulje, prednje i stražnje, i preodjenuo se. Desno od nas, skupina od desetak mladića sjedila je u krugu i slušala svoju glazbu. Nekakav brzi, agresivni trance, bez melodije, bez promjene ritma. Samo udaranje. Nismo sigurni jesu li uživali u kakofoniji koju proizvode. Jedan od njih je mlatarao štapom za hodanje. Nije mu trebao, vidjeli smo ga kasnije kako uredno hoda. Malo izgubljenog pogleda, doduše. Nasuprot njih, pred jednim drugim šatorom, uspravno kao jablan stajao je dugokosi mladić. Nije imao majicu. Nepomičan, kao kip, ukočio se i zurio u jednu točku, činilo se satima. Nije se obazirao na buku, samo je sleđeno gledao u daljinu. 

- Jučer je tuklo do sedam ujutro. Čuje se na kilometre - požalio nam se jedan od starijih lokalaca koji je također potegnuo do brda. Ali ubrzo se opustio i zaboravio na prigovore. Netko od iskusnijih partijanera ga je utišao rundama pića.

Noć se nečujno prikrala, a nebo se osulo zvijezdama. Nevjerojatno je koliko se vide ovdje, daleko od neonske civilizacije. Pridružili smo se grupicama koje su se slijevale prema pozornici, privučene melodijom. Nismo vidjeli da itko nosi masku. Temperatura je padala, glazba se pojačavala. Svjetlosni efekti su iscrtavali kaleidoskope. Ognjište je opet buknulo. Iskre su frcale u zrak. Psi su lajali, djeca su se smijala negdje u šumi, u mraku. Parovi i samci su ležali na padini, zamišljeno gledajući u zvijezde. Neka djevojka se sklupčala u podnožju stabla i naginjala bocu vina, ne skidajući oči s baršunastog neba. Ljudi nisu ni pokušali govoriti, samo su se sretno smiješili jedni drugima dok su skakali u ritmu. Pokušaji zapodijevanja razgovora završavali su ljubaznim odmahivanjem.

- Ne mogu sada pričati. Ne mogu govoriti, nemoj me ništa pitati - dovikivala nam je jedna cura, ni na trenutak ne prestajući plesati.

"Sad ćeš čuti trenščinu"

U jednom trenutku na pozornicu je došao bend. Akustični kvartet s kontrabasom i violinom. Svirali su etno glazbu s Balkana, od makedonskih napjeva do sevdaha. Ekipa se ljuljala u transu dok su žice trzale stare, poznate note. Teško je opisati kako zvuči izvedba 'Čudna jada od Mostara grada' usred Like na psihodeličnom festivalu pod zvjezdanim nebom. Bend je jedva otišao s bine, ljudi su vikali i zahtijevali još.

- Sad ćeš čuti trenščinu - zavjerenički nam je prišapnuo čovjek za šankom, najavljujući totalno ludilo. I bio je u pravu. 

Netko se popeo za miksetu i odvalio najžešći, najbrutalniji i najglasniji trance koji smo dotad čuli. Ona glazba koju je slušala grupa u krugu zvučala je kao francuska šansona. Podij je podivljao. Meditativno ljuljanje za vrijeme akustičnog benda zamijenio je suludi, energični trans. Trebali ste to vidjeti. Cijeli podij skakao je kao jedno biće, ramena su se sudarala, ruke su se ispreplitale, leđa su se izvijala. Nevjerojatno nešto. Svjetla su tukla po rulji pred zvučnicima, neki pas s fluorescentnom cijevi u ustima utrčavao je među ljude, a mi smo se smijali jer što drugo možeš na takvom mjestu nego se smijati i plesati. I smijati i plesati. I smijati i plesati. 

- Moram nečim zaspajkati ovo - dovikivala je neka cura, mašući bocom nepoznate tekućine.

U jednom trenutku smo osjetili da nas izdaju noge. Ne znamo koliko je vremena prošlo jer na ovoj planini vrijeme je očito relativan faktor. Povukli smo se prema ognjištu i pridružili krugu oko vatre. Nije bilo puno priče. Ovaj dio ekipe bio je smirenijih afiniteta. Iskre i lug miješale su se s dobro poznatim dimom. Mlado drvo je pucalo u plamenovima. Oči su se iskrile. Iza nas je svejedno i dalje miješao onaj divlji, suludi ritam.

Tutnjava u glavama

Odvukli smo se u šator. Crknuti, prebijeni, omamljeni. Ne znamo koliko je bilo sati. Glazba je razvaljivala bez prestanka, bez pauze, bez odmora. Onesvijestili smo se. 

Otvorili smo oči, činilo se, nakon dvije minute. Granulo je zasljepljujuće sunce, pod šatorom je bilo nesnosno vruće, a muzika je i dalje neumorno tukla. Bili smo zgaženi. Dehidrirani i crknuti, odvukli smo se do improviziranih tuševa, da se bar malo ispljuskamo osvježavajućom vodom. Tamo smo zatekli ljude koji su se potpuno neopterećeni kupali goli, napola razmaknutih zavjesa. Krmeljavi i slijepljeni, jedva smo ih registrirali. Tamo gore na podiju ljudi su još plesali. Ne znamo kako.

Odvukli smo se natrag do šatora, a u glavama nam je još tutnjalo. Spakirali smo se i odvezli u Zagreb, a u glavama nam je još tutnjalo. Pišemo ovaj tekst, a u glavama nam još tutnji.

POGLEDAJTE I KAKO JE IZGLEDAO PROŠLOGODIŠNJI MOMENTO DEMENTO:

Najčitaniji članci