Pred Goranom Grgićem radno je ljeto. Tu su pripreme za predstavu ‘Zastave’, prvi mjuzikl, a prije svega Novaljski trijatar, koji ove godine slavi 20 godina
RADNO LJETO ZA GLUMCA
Goran Grgić za 24sata: Kuhanje mi je lijek od stresa, a zbog unuke možda ću manje raditi...
Čitanje članka:
7
min
Probe za koncert, za predstavu, snimanja, a tu je i Novaljski trijatar. Sjajan kazališni festival na Pagu. Radno ljeto za Gorana Grgića (59), prvaka Drame zagrebačkog Hrvatskoga narodnoga kazališta.
- Ima posla, ali dobro... A što se tiče Trijatra, moram reći da sam iznenađen kako je brzo prošlo, koliko je puno predstava bilo odigrano u Novalji na raznim pozornicama. Drago mi je da je i grad to sve skupa dobro prihvatio. Počeli smo s velikim predstavama i gostovanjima, bile su to ogromne instalacije, dolazila su kazališta iz Slovenije, Poljske, tankeri su dolazili. Pa je kroz grad bio 'pohod Marsovaca', teatar iz Slovenije je to radio. No iznenadili su publiku, nije se tad puno znalo za Trijatar - govori nam glumac.
Kako su ljudi reagirali?
Počeli su dolaziti sve više, nedjeljom je kazalište, to im je postalo normalno. I onda sam pozvao jedno kazalište izvana, koje je zbog tehničkih razloga otkazalo gostovanje. Polako sam vidio da moram povući ručnu kočnicu. U međuvremenu se pojavilo izuzetno puno kazališnih družina koje putuju po ljetu i traže svoje pozornice. Pristao sam na to i odlučio da ću sve te naše grupe koje se pojavljuju i ljeti idu na turneje dovesti u Novalju. Smanjio sam svoje ambicije.
Kakav je ove godine program?
Jako sam sretan što ćemo od Planet Arta imati predstavu 'Tere i Luce'. I onda svake nedjelje krećemo, bit će tu Kazalište Moruzgva pa, primjerice, Teatar Exit s predstavom s kojom su mi bili prve godine gotovo na otvorenju 'Kako misliš mene nema'. Igraju to već 20 godina pa sam odlučio ponoviti tu njihovu izvedbu. Tako ću pokušati i neke druge predstave koje su već možda i bile, ali koje su toliko drugo izdržale. Ako može Zagreb izdržati s dugotrajnim predstavama, može i Novalja.
Kako Novaljci reagiraju?
Navikli su se. Znaju da je svake nedjelje predstava, znaju da sam ja odgovoran za to, a čini mi se da imaju povjerenje u moj odabir. To se vidi i po tome koliko ljudi dođe na predstavu.
Imate posla i u Zagrebu...
Da, pripremamo 'Zastave', nismo još izašli zbog zdravstvenih problema u ansamblu, negdje ćemo sad na jesen, a onda kreće burna sezona. Otvara se druga pozornica HNK, izlazimo tamo s cabaretom, a drama je nositelj uz pomoć opera i baleta. Radimo i mjuzikl i već sad smo u tim probama, onim pjevačkim.
I kako vam se čini?
To mi je prvi mjuzikl. Imamo pjevačke probe, za sada je dobro, iako su intenzivnije. Nisam pjevač i naravno da imam i alternaciju, odnosno zajedno igramo operni pjevač Ozren Bilušić i ja. Jako lijepo se slažemo, za glumačke stvari on mene pušta da ja prvo isprobam, a za one pjevačke ja od njega 'hvatam' neke štoseve. Mislim da će biti zanimljivo, cabaret je vrhunski napisan, govori o novim vremenima i naglim izmjenama u društvu koje se i kod nas događaju u više segmenata. Pa svakih deset godina možemo zorno vidjeti koliko se društvo mijenja... Ne možemo reći da živimo u benignim i dosadnim vremenima...
Jeste li uz cabaret, probe za predstavu i Novaljski trijatar možda “ubacili” i nekakvo snimanje?
Jesam. Baš snimam s mladim redateljem, film se zove 'Zamračenje'. To je niskobudžetni film, ali izuzetno dobro napisan. Pristao sam na jedan dan napraviti veliku scenu.
Nedavno je izbirljivi taksist na radiju slušao radiodramu. Vaš glas je prepoznatljiv u njima. Često snimate?
Da, često sam u tim radiodramama, zapravo nikad nisam odbio sudjelovati u nekoj od njih. Evo vam i jedne anegdote, nazvali su me prije nekoliko mjeseci ljudi iz udruge slijepih i slabovidnih i rekli kako bi htjeli intervju sa mnom. Imaju svoj YouTube kanal i onda je krenula priča. Pristao sam, naravno, na intervju, koji je dugo trajao i u razgovoru o tim radiodramama koje slušaju pa presnimavaju rekli su mi podatak da imaju mojih 140 radiodrama snimljenih. Ostao sam osupnut.
Snimili ste i kratkometražni film “Unspoken” u Australiji. O čemu je riječ?
Australac Damian Walshe-Howling je redatelj, a riječ je o mladoj Hrvatici u Sydneyu 1970-ih godina. Na njezin život utječu prosvjedi za samostalnu Hrvatsku... Film je australski, ali priča o Hrvatskoj i dosad je dobio već dvije prestižne nagrade, respektabilne, u Francuskoj i Australiji.
Posla je puno, čak je teško i pratiti to sve, no otkrili ste jednom kako s prijateljima kuhate pivo. Imate li danas vremena za to?
Odustao sam zasad od kuhanja piva jer jednostavno nismo imali vremena. I ne samo to, došli smo do jedne određene, pa rekao bih, 'više' faze. Ono ranije je sve bilo igranje s pivom, jedna vrsta hedonizma, naša prijateljska zezancija, ali došli smo do toga da su zapravo svi konzumenti rekli da smo napravili dobro pivo, jako dobro pivo. Igrali smo se s tim receptima, sve iz svog užitka, uživanja i razveseljavanja prijatelja i svih ostalih oko nas. No stali smo jer ako bismo krenuli dalje, trebalo bismo puno uložiti i posvetiti se tome, netko od nas bi se morao stvarno s time više pozabaviti, a to je stvarno posao.
Kako ste uopće “ušli” u pivarski posao?
Ušli smo u to da se pozabavimo. Razmišljali smo da ako smo sposobni raditi vina, onda možemo raditi i piva u dvorištu.
Pa smo ih i napravili. Ispalo nam je dobro, možda je to početnička sreća. Za sebe ćemo kuhati i dalje apsolutno, kad god se okupimo. Prijatelj koji nas je u tome svemu vukao je umro, ali nastavit ćemo tu priču u sjećanje na njega.
Kuhate li nešto drugo osim piva?
U posljednje vrijeme kuham sve više. I nije to više toliko jednostavno kao kad sam bio student pa sam kuhao sam za sebe. Sad se trudim da imamo obiteljske ručkove gdje ponekad ja preuzimam odgovornost. Nekad je to bio roštilj i neke jednostavnije stvari, a posljednjih godina upuštam se i u neke eksperimente. Recimo, nekakvi čobanci i gulaši. Jako sam sretan kad mi uspije, veselje je to za cijelu obitelj. Nije da sam dosad bježao od kuhanja, ali nije bilo vremena. Sad kako dolaze godine, tako mi je kuhanje postalo lijek za stres, ali i potreba da i na taj način preuzmem odgovornost za obitelj.
Nedavno ste postali djed. Kako je unuka Dunja?
Dunja divno raste, unijela je veliku sreću u cijelu obitelj, neku novu energiju, ogromnu ljubav. Sve moguće staje kad se ona pojavi, a kad je vidimo, počnem razmišljati kako bih trebao malo raditi da sam što više vremena s njom. Za nju sam 'stand by' uvijek. Što god treba, doletim. Još nema šest mjeseci i sad je još jako vezana za mamu i tatu, ali vjerujem da ću se na nekakav način 'ugurati' i biti dio njezina života, što bi mi bilo izuzetno drago.
Kći Katarina je kazališna producentica, a zet redatelj. Mogli biste raditi zajedno?
To je nova generacija svih tih mladih... I producenata, i redatelja, i glumaca. Preko njih sam ih upoznao i oni stvarno rade nove, drukčije, ali hrabre projekte u svim segmentima. Sad je vrijeme globalno, oni se informiraju, puno toga znaju, a dostupne su im sve moguće informacije. Ljudi te nove generacije su izuzetno zapravo educirani i obrazovani za razliku od nas koji smo bili okrenuti samo onome što se dogodilo na televiziji i onome što trenutačno traje u kazalištima i na taj način smo spoznavali kazališni svijet, kao i svijet u globalu. Izuzetna je ta mlada generacija, radim i sa studentima, a oni mi se čine hrabriji od nas. Mislim da možemo od njih učiti.
Jesu li vas kći i zet angažirali na nekom projektu?
Nisu još i ne trebaju. U budućnosti razmišljam o nekom zajedničkom projektu, i to u jednom tekstu koji već dugo vrtim od njemačkog autora. Možda se usudim konačno napraviti monodramu, a onda ću pokušati da to bude obiteljski obrt da svi zajedno budemo uključeni u to jer im apsolutno vjerujem i u organizaciji, i u umjetničkim stvarima, i rješenjima. Vjerujem da me zapravo mogu nadahnuti, dati mi neki novi segment.
Obiteljski posao...
Ne vjerujem da nešto može biti otegotna okolnost to što smo obitelj. Možda mogu, čini mi se, samo dobiti s tom nekom lakoćom komunikacije. I mislim da bismo mogli napraviti u budućnosti lijepi projekt.
A sinovi Fran i Lovro? Jesi li i oni krenuli glumačkim vodama, ili barem blizu?
Stariji je IT-jevac, a Lovro se bavi muzikom, on je treper. Prate oni sve što mi radimo, idu sa mnom i na festivale, pogotovo mlađi, Lovre. No posvetio se trapu, ja mu tu ne mogu puno pomoći, ali mi je otkrio jednu drukčiju scenu. A ona je jaka, čvrsta, ima svoju publiku, i to široku. Uživam kad mu dođem na koncert, malo sa strane poslušati tu novu generaciju. Na sceni mu je ime Rovli, lijepo je vidjeti kako se svi podupiru na tim nastupima, dolaze jedni drugima, rade duete. Baks je njegov prijatelj iz razreda s kojim je najviše vezan, ali cijela ta trap scena je jako vezana. Eto, i moj sin je jedna kaplja koja je pomaže tkati.
Hoćete li nastupati s njim?
U zagrebačkom Boćarskom domu bio je koncert pred 3000 ljudi pa sam izgovarao neke stvari. Potpuno sam se iznenadio da je svih 3000 ljudi govorilo sa mnom. Sjajno.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
