Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
69 komentara

Hadžihafizbegović: U cijelom svijetu je 'in' voljeti Bosance

Glumačku ekipu serije ‘Dva smo svijeta različita’ predvodi Emir Hadžihafizbegović, koji otkriva zašto Sarajlije vole hrvatski humor te kako društvo zabavlja vicevima

Boris Šćitar/Pixsell
Foto: Boris Šćitar/Pixsell
69 komentara

Dva smo svijeta različita, nova je humoristična serija koju gledamo na Novoj TV. Duhovita je to priča o vječnom i nepomirljivom sukobu sela i grada čiju režiju potpisuje Elmir Jukić, redatelj serije “Lud, zbunjen, normalan”. Glavnu ulogu ima Emir Hadžihafizbegović, koji o današnjem sukobu sela i grada ne misli da je otužan.

- Smiješan je, baš kao i u seriji! Kako bi bio tužan? Ne vidim sukob, samo drugačija poimanja nekih životnih situacija. Grad ima svoje prednosti, selo također. Istina je, dolazi do raznih antagonizama, ali jedno su drugome potrebni: i selo gradu i grad selu. Dobro bi bilo kad bi se selo naučilo nekim gradskim manirama, baš kao što bi dobro bilo da grad prepozna pitomost i dobrotu sela - govori bosanski glumac.

Ministri iz vlade pomažu mu u bijegu od pravde

U seriji igra Fadila Opančića, priprostog seljaka i predsjednika zadruge u selu Donje Brabonjište. Zbog malverzacija koje je počinio u korist svog rođaka Uzeira, ministra u vladi, pobjegao je sa sela. Sa suprugom Bahrom (Jasna Ornela Bery) i sinom Pipunom (Adi Hrustemović) Fadil se doselio u Sarajevo.

Likove poput Fadila zaobilazi u širokom luku

Rođak je, pak, česta je današnja priča, iskoristio svoj položaj te mu osigurao prostran stan u centru Sarajeva i mjesto upravnika gradskog kazališta.

- Lik Fadila Opančića je lik koji susrećemo svakodnevno u našoj regiji i on je gotovo do te mjere univerzalan da ga možemo naći u Zagrebu, Sarajevu, Amsterdamu... Redatelj Bergman je znao reći, da bi nešto bilo univerzalno, mora biti lokalno. Fadil je lokalan, ali i univerzalan, to su ljudi s raznih meridijana. Nemam poznanike poput Fadila i s takvim se likovima mimoilazim u gradu u kojemu živim - govori glumac, koji sebe ne smatra zvijezdom nego običnim čovjekom.

Kad se kamere ugase, kad se raspusti set ili spusti zavjesa, postaje običan Emir koji se druži s dugogodišnjim prijateljima. Među njima su i pekari, sportaši, kirurzi, električari. Životnu filozofiju, govori, gradio je na selektiranju pametnih savjeta, od spremačica u teatru do profesora. A sve to prenio je i svojoj djeci, sinu Edinu (22) i kćeri Amri (17).

- Naučio sam ih da nikad ne prestaju voljeti ljude, da neprestano šire krug prijatelja i ne pristaju na tezu da se pravi prijatelji mogu nabrojati na prste jedne ruke. To naprosto nije točno - govori.

Hrvatska je o duhovitosti održala lekciju cijeloj regiji

Fadilova susjeda, Josipa Gospodnetića, koji sa suprugom živi ispod Opančića, igra jedan od najpoznatijih hrvatskih komičara, Željko Duvnjak. Hadžihafizbegović ne voli raditi razliku između hrvatskog i bosanskog humora.

- Ne slažem se s tezom da Hrvati nisu duhoviti. Hrvatska ima nekoliko kultnih serija u kojima je održala lekciju cijeloj regiji o duhovitosti. ‘Naše malo misto’, ‘Velo misto’, ‘Gruntovčani’, ‘Večernja škola’ Željka Pervana. Tu je i vrhunska komičarka Arijana Čulina. U hipu sam nabrojio nekoliko stvari. A baš je Pervanova ‘Večernja škola’ izazvala velike simpatije kod bosanske publike. Možda Bosanci i Srbi imaju brži, spontaniji humor. Kod nas se ‘Večernja škola’ pratila s istim žarom kao ‘Mućke’ ‘Mr. Bean’. Kad Pervan dođe u Sarajevo, u Koloseum, nikad se za njegov stand up ne može dobiti karta. A ‘Malo misto’ je ‘Top lista nadrealista’ rađena u Splitu početkom 1970-ih godina - smatra Hadžihafizbegović.

Ne ljute ga vicevi o Bosancima, i sam ih rado priča, zabavlja društvo. Optimizam je, kaže, zdravlje ljudske duše, jednog naroda.

- Bosna ima dobru auru i vicevi o nama govore o zdravlju nacije. Znate onaj: Zašto su Crnogorci lijeni? Rekli im Bosanci ‘sjednite, da vam nešto objasnimo’. U cijelome svijetu vole Bosance, to je ‘in’. Prostodušni smo i naivni. Agresija koja nam se dogodila je jednaka onoj kad bi netko ušao u bazen s delfinom i izmasakrirao ga s dva noža. Bosna je metafora delfina, mede pande, prostodušnosti, naivnosti koja nam se obila o glavu - priča.

Najvećom traumom iz djetinjstva smatra preseljenje u novosagrađeno naselje u Tuzli.

Netko nam je ukrao smijeh pa živimo zatvorenih duša

- Imao sam samo 11 godina, selili smo se samo 800 metara, a ja sam plakao i bio silno frustriran. Ostavio sam svoje kuće, avlije, trešnje da bih se preselio u neki neboder na 11. kat. I danas se uznemirim kad se toga sjetim - priznaje.

Smatra da ljudi danas žive zatvorenih duša i upravo ta otuđenost ogledalo je, govori glumac, našeg današnjeg života.

- Egzistencijalna panika, srušen sustav vrijednosti, žutilo u medijima i životu, trivijalizacija života, bizarno je pobijedilo lijepo, forma pobjeđuju bit, političke kamarile do te su se mjere otuđile od vlastitog naroda da su sve moralne kategorije - etika, ljubav, dostojanstvo, moral - na margini, a pohlepa, mizantropija, šovinizam, ksenofobije su postale dominantni atributi ljudske vrste - oštro će glumac.

Ljudi danas, po njegovu mišljenju, sve više sliče Jacku Nicholsonu u zadnjoj scene filma “Let iznad kukavičjeg gnijezda”.

- Netko je ukinuo smijeh, duh, sve što se događa više nije pitanje loše materijalne situacije. Loše je stanje duha. U Sarajevu, u cijeloj Bosni, stanje duha bilo je bolje u nesretnim ratnim godinama. Plemenitije nego danas, kada se ljudi boje za sudbinu svoje djece, egzistenciju - kaže bivši ministar kulture BiH.

Dok je bio u politici, smanjio je glumački angažman i tijekom četiri godine snimio samo pet filmova. Danas, četiri godine nakon izlaska iz politike, ljudi mu prilaze i kažu da je dobro radio.

- Kad se vrijeme rasporedi, a imate dobre suradnike, sve se stigne. Svoj ego sam davno bacio u kantu za smeće. Kao ministar sam oko sebe tražio ljude koji znaju više od mene, a ne poslušnike. Takvu sam ekipu i okupio - govori.

Iza njega je zavidan opus, no kad ga sretnu na zagrebačkim ulicama, ljudi mu se uglavnom obrate kao liku iz kampanje za mobilnu mrežu. Gledali su, dakako i “Armina” i “Karaulu”, no u televizijskoj reklami je, čini se, Zagrepčanima najsimpatičniji.

- Nemam problem što me prepoznaju po reklami. Radu na njoj prilazio sam kao i radu na najznačajnijoj kazališnoj predstavi, filmu. I dok sam studirao i igrao Djeda Mraza, pripremao sam se s jednakom pažnjom. Da biste improvizirali, morate suvereno vladati materijom. Reklame pripremam jednako kao i ‘Kralja Leara’. Nemam petparački odnos prema bilo kojem poslu - kaže glumac, koji najbolje radi noću.

Već 17 godina, naime, boluje od insomnije. Najbolje stvari je, priznaje, napisao noću, između dva i pet ujutro. Tada, kaže, ima najbolju inspiraciju. Nije to višak vremena nego je, tvrdi, dobro organiziran.

- Već sada znam što ću raditi u svibnju 2014. Po 14, 15 mjeseci unaprijed znam što me čeka, tako i dogovaram stvari.

S Ognjenom Sviličićem snimio je svoj četrdeseti, najteži film

Preda mnom su nova dva filma u Bosni pa kazališna predstava u Crnoj Gori. Nakon toga ponovno jedan angažman u Osijeku i film u Makedoniji - priča glumac, koji je s Ognjenom Sviličićem upravo završio jubilarni 40. film “Mirni ljudi”.

To mu je i psihički i fizički najteži film u karijeri jer igra oca kojemu su delinkventi ubili dijete.

Naši partneri pišu
Message