Hrvatski radio ove godine slavi 100. rođendan: Od Markova trga do Guinnessova rekorda

Rijetki su tog 15. svibnja 1926. godine u 20.20 sati znali koliko je to značajan trenutak. Tad je, naime, iz studija na Markovu trgu 9 u eter je otišla rečenica "Halo, halo! Ovdje Radio Zagreb". Stotinu godina poslije, sljednik te radiopostaje, Hrvatski radio, ušao je u Guinnessovu knjigu rekorda, u kategoriji za najveći broj voditelja u radijskome maratonu (Guinness World Records™ title: "Most hosts in radio talk show relay"). U eteru Drugog programa Hrvatskog radija izmijenilo se više od 100 voditelja.

Rekord su srušili u nazočnosti službene sutkinje Guinness World Recordsa, koja je tijekom cijelog izazova nadzirala ispunjavaju li sve propisane kriterije. Voditelji su se u eteru izmjenjivali svakih 15 minuta, bez prekida, čime su ispunjeni svi uvjeti za novi svjetski rekord. U ovom povijesnom radijskom događaju sudjelovali su voditelji svih 12 radijskih postaja Hrvatskog radija, čime je prvi put cijeli radijski sustav HRT-a bio okupljen u jedinstvenom programu.

Božena Begović bila je prva voditeljica na Radio Zagrebu |

- Rušenje svjetskoga Guinnessova rekorda snažna je potvrda snage Hrvatskog radija danas. Naših više od sto voditelja u jednom neprekinutom programu pokazalo je da je radio nikad življi i spreman za svoje drugo stoljeće - izjavila je glavna urednica Programa Hrvatskog radija Eliana Čandrlić Glibota.

Projekt se nastavlja

Projekt "100 glasova u 100 sati za 100 godina" označio je početak obilježavanja stote obljetnice Hrvatskog radija, koja će se nastaviti mnogim posebnim programskim sadržajima i aktivnostima tijekom cijele 2026. godine.

Foto: Arhiva HRT-a

Sve je počelo, zapravo, 1924. godine, kad je osnovan Radio klub Zagreb, čiji su članovi, predvođeni vizionarima poput dr. Otona Kučere, gurali ideju radiopostaje kao tehnološkog i društvenog iskoraka. U to je vrijeme i radio bio luksuz, malo je kućanstava imalo prijamnik, signal je bio nestabilan, no Radio Zagreb širio se bez obzira na sve. U eteru su se izmjenjivali koncerti, pa kazališne izvedbe, a uskoro su stigle i prve informativne emisije. Bila je to prva radiopostaja u jugoistočnoj Europi, a ubrzo su se povezali s međunarodnim postajama. S ponosom se ističe kako je 1927. emitirana prva hrvatska radiodrama.

Božena Begović, kći književnika Milana Begovića, bila je jedna od najsvestranijih stvarateljica s početka 20. stoljeća |

Radio Zagreb 1928. godine primljen je u punopravno članstvo Međunarodne radiodifuzne unije (UIR) u Ženevi kao predstavnik Kraljevine SHS. Krajem 1920-ih broj pretplatnika popeo se na oko 4000... Drugi svjetski rat radiju je nametnuo tešku ulogu, prijamnika je bilo sve više, no vijesti s njih nisu bile dobre. Postaja je ubrzo promijenila ime u Hrvatski krugoval i postala je sredstvo kontrole. No ipak je zadržala status ključnog izvora informacija u tim crnim i nesigurnim vremenima.

Bila je to 'škola u eteru'

Nakon 1945. radio ulazi u sustav nove države, dobiva snažnije odašiljače i širi mrežu regionalnih postaja. U poslijeratnim desetljećima radio je postao "škola u eteru": informira, obrazuje, prenosi glazbu i književnost, razvija radiodramu i njeguje ansamble koji će obilježiti glazbeni život - od simfonijskog do jazz i tamburaškog zvuka.

Novi veliki iskorak u povijesti Hrvatskog radija bila je 1964. godina, kad su uveli tri odvojena programa. Prvi postaje okosnica vijesti i javnog interesa, Drugi se sve više okreće zabavi, sportu i kontaktu sa slušateljima, a Treći se profilira kao kulturno-obrazovni kanal.

Upravo Treći program mnogi pamte kao svojevrsni "kulturni fenomen": prostor slobodnijeg mišljenja, ozbiljnih razgovora i umjetničkih iskoraka, mjesto na kojem su generacije slušatelja otkrivale književnost, filozofiju, znanost i glazbu izvan uobičajenih okvira. Početkom 1990-ih Radio Zagreb postaje Hrvatski radio u sklopu Hrvatske radiotelevizije, a Domovinski rat pokazuje svu snagu medija koji radi i kad sve drugo stane. Dok su odašiljači rušeni, a veze prekidane, radio je ostajao "glas u skloništu" -najbrži i često jedini izvor provjerenih informacija.

U ljeto 1991. HRT je organizirao poseban ratni program "Za slobodu!", koji 24 sata na dan donosi vijesti s ratišta, obavijesti o opasnostima, poruke podrške braniteljima i glazbu koja diže moral. Radio emitira iz minute u minutu najnovije informacije, često i onda kad su televizijski odašiljači onesposobljeni. Agresorske snage JNA i paravojske ciljale su HRT-ovu infrastrukturu - do 80% radijskih odašiljača bilo je okupirano ili oštećeno tijekom rata. Unatoč tome, tehničke ekipe HRT-a uspjele su uspostaviti provizorne veze i nastaviti emitiranje s rezervnih lokacija, često smanjenom snagom, ali dovoljno da signal dopre do ključnih područja.

Predstava o radiju

“U miru i tranziciji radio ulazi u novo razdoblje: digitalizaciju, satelitsko i internetsko emitiranje, dostupnost programa na aplikacijama i platformama na zahtjev. Uz tri nacionalna programa i mrežu regionalnih postaja, važnu ulogu ima i Glas Hrvatske, namijenjen iseljeništvu i međunarodnoj publici. Danas Hrvatski radio živi istodobno u eteru i na internetu, u automobilima i slušalicama, u kuhinji i na mobitelu - brži, dostupniji i razgranatiji nego ikad."

Kolika je važnost Radio Zagreba, govori i to što Zagrebačko kazalište mladih ima predstavu "Halo, halo, ovdje Radio Zagreb". Ovo su najpoznatije riječi u radijskom eteru na hrvatskom jeziku. "Svakog 15. svibnja one se ponavljaju, jer se tog datuma obilježava početak rada Radiostanice Zagreb. No rijetko tko zna da snimka nije autentična, da je prve riječi izgovorio direktor radija Ivo Štern, a Božena Begović nekoliko dekada poslije snimila njegove riječi. A još je manje poznato tko je zapravo bila Božena Begović, jedna od najsvestranijih i najslobodnijih stvarateljica s početka 20. stoljeća. Božena, kći književnika Milana Begovića, djetinjstvo je provela u Splitu i Hamburgu, gimnaziju i glumačku akademiju završila u Beču. U Zagreb se vraća 1923. godine, nastupajući kao glumica, a potom kao jedina spikerica tek pokrenutog radija. Poslije djeluje i kao prevoditeljica, prva je prevela Krležu na njemački, dramatičarka, pjesnikinja i gorljiva antifašistkinja. Nakon Drugog svjetskog rata postaje direktorica Drame HNK, a poslije ravnateljica Pionirskoga kazališta, odnosno današnjeg ZKM-a. Iz svih tih razloga ova je predstava izvedbeno-glazbena posveta toj neobičnoj i zaboravljenoj ženi, koja je svojim životom ispisala jedne od najvažnijih i najtužnijih stranica povijesti emancipacije na ovim prostorima", piše na stranicama ZKM-a o Boženi Begović.

Prema leksikonu HRT-a, taj je posao radila oko pet godina, iako ona u autobiografskim zapisima navodi da je tijekom tog vremena imala dugih razdoblja bez posla. Kao posebno teško vrijeme opisuje zimu 1928. u Zagrebu, koju je proživjela "bez zaposlenja, bolesna, bez drva u hladnome stanu, tako da se i voda u vrču na stolu smrzavala".

Kako bilo, radio je bio samo usputna epizoda u njenom životu, mnogo je poznatija kao glumica i dramaturginja, no pravi uspjeh i karijera u kojoj se u potpunosti ostvarila svakako je karijera spisateljice. U mnogim kritikama iz tog vremena njenu pisanu riječ nerijetko uspoređuju s onim što je radila francuska spisateljica i filozofkinja Simone de Beauvoir.

Već nakon prvih uloga publika ju je proglasila genijalnom glumicom, no ona se nije zanosila glumačkom karijerom. Cijelo vrijeme kao da je osjećala da je spisateljica u njoj bila "jača" i da će nadvladati glumicu. Još u 16. godini objavila je svoj prvi tekst u prozi, crticu "Die Befreiung" ("Oslobođenje"), u bečkom časopisu Muskete, nakon čega je uslijedila suradnja u nekoliko bečkih i pariških listova te pisanje prvih pjesama.

Noćima je prevodila

No Božena se relativno rano oprostila od glume, dijelom zbog bolesti, ali i razočaranja. O tome i sama piše: "U kazalištu se nisam umjela snaći. Prvi put u životu srela sam se sa sitničavim intrigama i meni potpuno stranim pomanjkanjem drugarstva… Kad sam napisala esej za Suvremenik, pričalo se da je to moj otac napisao, jer to jedna žena ne može da napiše…".

Božena Begović stanovala je u Jurjevskoj ulici na broju 19, gdje je 30 godina živjela sa životnom partnericom, inženjerkom kemije Joelle Vuković. Preminula je 1966. u Zagrebu, a Joelle je zaslužna za onaj najosobniji dio Boženine biografije koji danas o njoj možemo pronaći, zahvaljujući tome što je 20 godina nakon njene smrti pisala o njoj u ispovijesti za zagrebački časopis Studio.

- Božena je uvijek prilično teško živjela. Noćima je prevodila da bi sebi mogla priuštiti čak i neku sitnicu. Tako je bilo i kad smo počele zajedno stanovati. Mjesecima smo morale štedjeti da bismo kupile jedan čajnik i kao djeca se tome radovale - ispričala je tad.

Za svoju partnericu rekla je da je bila zaigrana po prirodi...