Iskusni splitski kvizaš nakon što u Hrvatskoj 'osvoji sve', želi se okušati i u korejskim kvizovima

Ljubiteljima kvizova ime Robert Lojpur dobro je poznato. Ovaj iskusni splitski kvizaš godinama važi za jednog od najkonstantnijih natjecatelja, a osvojio je 'vrtoglave' cifre na brojnim kvizovima među kojima su 'Tko želi biti milijunaš', 'Kviskoteka', 'Potjera'... Danas uživa u rodnom gradu sa svojom obitelji, vodi mali biznis, zarađeni novac troši na putovanjima, a svoje znanje svakodnevno nadograđuje. Pa upoznajte Roberta... 

Jeste li imali čast raditi s legendarnim Lazom Golužom? Ako jeste - kako je izgledao vaš prvi susret? Po čemu ćete ga pamtiti? 

Teško je prenaglasiti važnost Laze Goluže za popularnosti kviza u Hrvatskoj. Iskoristit ću frazu koju je Dostojevski upotrijebio za Gogolja - 'Svi smo mi izašli iz njegove kabanice'. 'Kviskoteka' je bila prvi opće omiljeni TV kviz, osim velike gledanosti postavila je i visoke profesionalne standarde, zahvaljujući njoj taj format je kod nas postao relevantan i važan. S Lazom Golužom, na žalost, nikad nisam bio blizak kao što je to bio, primjerice Robert Pauletić.  Čak bolje pamtim susrete s njegovom ženom Majom Jurković koja je bila urednica 'Kviskoteke' i koja je nas natjecatelje pripremala za show. E ona je bila rječita, odrješita, profesionalna, Lazo mi se, u usporedbi s njom, činio introvertiran, naravno jako obrazovan i sofisticiran... Nekako su njih dvoje utjelovili najviše standarde onog vremena na TV Zagreb. Zadnji put sam ih vidio 2007. na večeri koju je organizirao Pauletić. Treba spomenuti i njegove zasluge, on je bio prva istinska zvijezda tog, tada novog tipa showa...

Sjećate se svog prvog sudjelovanja u nekom kvizu? 

Naravno, bila je to 'Kviskoteka' i to davne 1988. godine. Bio sam dobar, ali ne i odličan pa sam ispao u četvrtfinalu. Moram spomenuti i kako je konkurencija tada bila jača. Tijekom devedesetih sam se popravio, nastupao sam (i pobjeđivao) u mnogim kvizovima, npr u 'Jeopardy'-ju...

Koji kviz Vam je bio najveći izazov? 

Naravno, 'Milijunaš'. Sudjelovao sam prije 15 godina i imao sam milijun kuna na 'pladnju'. Ostala su mi čak dva jockera na zadnjem pitanju ali ja sam požurio sa odgovorom i sve 'prosuo'. Inače, imam tu nesretnu sklonost da loše reagiram pod pritiskom. U jednom drugom kvizu sam zaboravio reći da udvostručujem iznos pa sam ostao bez sto tisuća kuna. Bez obzira na to što sam zaradio dosta novca u svojim mnogim nastupima, godinama me prati glas 'najvećeg luzera hrvatskog kviza'. 

Nedavno ste sudjelovali i u Potjeri i osvojili 'vrtoglavih' 70 tisuća. Kako ste se osjećali? Čujete li se s nekim natjecateljima? 

Do sada u 'Potjeri' nisam imao sreće, dvaput sam ispadao, drugi put na pitanju 'koja boja dominira na Klimtovom portretu Adele Bloch Bauer?' Ja sam odgovorio 'bijela' i promašio. Problem je što je Klimt jedino njoj napravio dva portreta. Onaj zlatni je možda poznatiji, ali bijeli je u MOMI u New Yorku i taj mi se urezao u sjećanje. Kako me prati glas da se uvijek na nešto žalim, nisam tu stvar potencirao kod uredništva. Nakon toga sam mislio da je 'Potjera' izgubljen slučaj i zato mi je ovaj uspjeh još draži. Čujem se sa svojim kolegama iz te pobjedničke ekipe. Imamo čak i grupu na WhatsAppu. Zanimljiva družina, nadam se da ćemo ponovno sudjelovati na nekom natjecanju. 

Odakle, pak, seže vaša ljubav prema kvizovima? “Kviskoteka“?

Još u djetinjstvu bio sam prilično introvertan. Volio sam čitati, nosio sam naočale... Nekako nenamjerno i spontano, sakupio sam dosta tog 'beskorisnog' kvizaškog znanja. U to doba Lazo Goluža je kviz učinio popularnim, Pauletić je rasturio pa sam pomislio da bih i ja mogao pokušati...

DRAMA U POTJERI Izbacio sve natjecatelje, a onda je izgubio od novinara 24sata: 'Trudiš se cijelu emisiju, ali...'

Imate li neki ritual prije natjecanja? Ponavljate neko gradivo? Ili? 

Iskreno, već sam prilično zahrđao, događa mi se da se ne mogu sjetiti banalnih stvari, pogotovo u kratkom vremenskom roku. Teže pamtim nego ranije, naročito neke nove činjenice, osobe..Kada dobijem poziv za nastup na nekom kvizu, tih par tjedana iskoristim za gledanje prethodnih emisija ili za surfanje po internetu. Pravi šampion mora biti utreniran, trebao bi stalno ići na pub kvizove, ta scena je jaka čak i u Splitu. Nažalost, teško je naći slobodnog vremena, ali i volje. 

Mislite li kćer usmjeriti prema kvizovima? Kako reagira kad vidi tatu na TV-u?

Želio bih, nezavisno od kvizova, da mala stekne široko obrazovanje, da bude sofisticirana, posebna... Teško je to danas uz sve ove 'gadgete' i općenito snižavanje kriterija. Obitelj mi jako rijetko gleda televiziju, danas je sve na internetu, one ionako više gledaju korejske programe... Moja curica nema strahopoštovanje prema televiziji kao što je to imala moja generacija. Vidi me na ekranu, fora joj je, ali ne osjeća važnost te prigode.

Kako izgleda vaš radni, a kako neradni dan? 

Slobodni dani rezervirani su za druženje sa suprugom i kćeri. Smišljam zabavna mjesta na koja ih mogu odvesti a da nisu igraonica i shopping centar. Vikendom se toliko iscrpim da nakon toga odmaram na poslu tijekom tjedna. Inače, ja sam tipični hrvatski mali poduzetnik. Dužan dobavljačima, neprestano urgiram plaćanje kod svojih kupaca... 'One man show', sve radim sam, jedino mi žena pomaže kad je riječ o poslovima sa Korejom. Eh da bar radim za državu, formalne kvalifikacije imam, ali sam uvijek bio nekako neuklopljen...

Možete li se zamisliti u ulozi lovca? 

Po znanju bih to vjerojatno mogao raditi, redakcija kviza vjerojatno ima i neke druge kriterije...Naravno, morao bih trenirati brzo odgovarati na pitanja, što nama, starijoj generaciji baš nije lako, ali ako je to mogao savladati Mirko Miočić, valjda bih mogao i ja... Kad smo već kod lovaca, po meni je Kotiga najbolje pogodio ono što bi 'chaser' trebao biti - bahat, razmetljiv, znanjem superioran, pobuđuje najjače emocije kod natjecatelja i gledatelja...Krešo i Vukorepa su odabrali drugačiji pristup, oni su 'good cop', pristojni, spremni pomoći...

Što treba imati dobar kvizaš? U kojem području ste “najjači”, a u kojem malo slabiji?  

Po meni, dobro kviz pitanje ne smije biti trivijalno i banalno, treba gađati dubinu obrazovanja ili stimulirati sposobnosti zaključivanja...Moj tip kvizaša je netko tko je sofisticiran i tko ima duboku i široku opću kulturu. Moja područja su povijest, književnost i geografija. Dobar sam u pitanjima o stranim zemljama i kulturama. Baš poput Pauletića, svjetski sam putnik. Slabiji sam na području znanosti i sporta, a najgori sam u suvremenim stvarima, slabo pratim novu glazbu, TV serije, društvene mreže... Na pub kvizovima koje organizira Hrvatski Kviz Savez pitanja su generacijska, previše je video igrica, kompjutera i Facebooka, 'pop kulture' i 'gossipa' pa je tu meni teško napraviti dobar rezultat. 

Vaša supruga je iz Koreje? Kako ste se upoznali? S čime ste ju osvojili, a s čime je ona vas? 

Moja supruga je 2013. putovala Europom, sreli smo se slučajno u Splitu. Mislim da je naša veza bila sudbina, zapisana u zvijezdama. Oduvijek sam pokazivao interes za povijest i kulturu tog dijela svijeta, a uostalom, i moj omiljeni pisac Michel Houellebecq tvrdi da je Europsko - Azijska kombinacija idealna. Supruga je znatno mlađa od mene, privlačna, osebujna... Svi žele znati čim sam je osvojio, na to pitanje ni sam nemam odgovor, osjećam se kao dobitnik na Babilonskoj lutriji. Jedna od boljih stvari glede veze s njom je 'otvoreni prozor' u Korejsku kulturu koja je iznenađujuće bogata i napredna.  Za moje buduće kvizaške uspjehe loše je što sada gledam isključivo Korejske filmove i slušam K-pop... Korejski jezik učim, ali kada se odvažim progovoriti, supruga i kćer mi se uglavnom smiju.  Ona se privikla na život u Hrvatskoj, najviše je zanima naša hrana i piće, a upisala je i studij Gastronomije.  Ima crtu 'dalmatinskog' u sebi, voli odmarati, opustiti se i uživati u životu.  

Gdje se vidite za deset godina? Možemo li vas gledati u još nekom kvizu ili ste sve već osvojili?

Možda u Koreji? Nakon što osvojim milijun kuna u našoj verziji Milijunaša (stari natjecatelji smiju se ponovo prijaviti) volio bih se okušati i u njihovoj inačici.  Šalu na stranu, stvarno bih volio pokušati u nekom njihovom kvizu. Oni nisu imali Lazu Golužu, taj tip showa u Koreji nije jako popularan pa pretpostavljam da ni konkurencija ne bi bila jaka. Korejci ne cijene znanje radi znanja nego više uče kako ga 'oploditi' kroz novac i karijeru.  Da zaključim, moj život nisu samo kvizovi. Nisam baš mlad, ali nadam se da su mi još neke mogućnosti ostale otvorene. Svašta se još može dogoditi, ali ako ostane ovako, nije kraj svijeta.