Pred nas je izletio neki zastrašujući lik, suhonjav i visok preko dva metra, upitnog tena i još upitnije dentalne dijagnoze, opisao je Hrepa u svojoj knjizi prvi susret s Marijanom Banom...
ZLATKO GALL: 'SPLITSKA DICA'
Iz slučajnog susreta na Rivi, preko mlakog vina i svirke na Baćama, izašla je Daleka obala
Daleka obala, koja nastaje polovinom osamdesetih, tipičan je splitski band. Preciznije, izdanak alternativne scene na drugom polu od punka i novog vala (danas bi se reklo možda „novi tradicionalisti“) koja je špartala unutar trokuta - Riva ispred „Bobisa“, kafić „Đaja“ na Ovčicama i „mula“ kod Lučke kapetanije. Jer, kako je to slikovito u autobiografskoj knjizi „Našao sam dobar band“ (ujedno i pravoj insajderskoj storiji o splitskim osamdesetima) napisao najdugovječniji član Daleke obale Boris Hrepić Hrepa, spomenuti toponimi su bili vraški važni za tadašnje splitske "wannabe" glazbenike.
POGLEDAJTE VIDEO: Daleka obala
Pokretanje videa...
01:30
„Dijelom ispred „Bobisa“, zajedno s pripadajućim palmama, klupama i obalnim pojasom, vladali (smo)mi, ljubitelji progresivne zapadne glazbe, protivnici tradicionalizma i konzervatizma, te štovatelji prividno neobaveznog odijevanja i frizura“, piše Hrepa.
U „Đaji“ se pak umjesto Ramonesa najčešće vrtio J.J. Cale dok je treća točka trokuta bila na gatu kod Lučke kapetanije i njegove čudne „kućice“. I o njoj Hrepa sugestivno piše: „...oko te kućice, ‘muleta’, skupljalo se probrano društvo ljubitelja dobre pjesme. Središnje uzvišeno mjesto uvijek je pripadalo dežurnom trubaduru (...) Glavni trubadur, koji je znao sve te pjesme, bio je Jadran Vušković zvani Žogo.“ Žogo - kasnije poznatiji kao Lav i gitarist Daleke obale - je naravno onaj Jadran iz pjesme „80-e“ koji je „Younga svirao“. Hrepa je pak već prošao svoju prvu glazbenu formativnu fazu, u kojoj su ruku pod ruku išli „Beatlesi“ i blues (nadahnut naravno djelovanjem Gobba i Otprilike ovako; tih neumornih splitskih promotora bluesa). Zoran Ukić, iako u priču ulazi tek kasnije, bio je bubnjar formiran i u lokalnim razmjerima ‘etabliran’ kao član “Djeteta iz epruvete”; benda kojeg u osamdesetima nije baš očešao post-punk. Falio je još samo onaj četvrti - Marijan Ban.
O svom susretu s Banom ponovo sjajno i vrckavo piše Hrepa:
... Jedne lijepe i burne prosinačke večeri, te daleke 1984. godine, kad smo krenuli u treći đir, iz nepregledne mase mladih (za današnju Rivu teški sajensfikšn) pred nas je izletio neki zastrašujući lik, suhonjav i visok preko dva metra, upitnog tena i još upitnije dentalne dijagnoze i, uperivši prst u mene, rekao:
- Stoj! Oš svirat sa mnom?
Osupnut i prestravljen, uspio sam samo izustiti:
- Što god ‘oćeš? Reci, samo ne tuci! Ali nakon prvobitnog šoka, kad se toplo i prijateljski nasmiješio, situacija više i nije bila toliko dramatična, jer shvatio sam da moj sugovornik i nije toliko strašan kako se u prvi tren činilo. On i Vera bili su prijatelji iz iste jedriličarske ekipe te mi je rekao da je čuo kako odlično sviram usnu harmoniku i da ima jednu pjesmu koja se zove „Otišla je moja draga“, gdje bi super legla usna harmonika, a i Vera bi mogla otpjevati prateći vokal.
„Nou frks!“ rekao sam. „Samo se javi!“ Eto, tako je otprilike izgledao moj prvi susret s Marijanom Banom...“. Hrepa i Ban su se nakon nekog vremena našli još jednom. I započeli suradnju. „A onda je jednoga dana u kutu prostorije za probe u našoj mjesnoj zajednici osvanula možda najružnija akustična gitara koju sam u životu vidio, oguljena, sa zahrđalim žicama i slomljenim vratom, koji je doslovno brokvama bio ponovo zakucan za oronulo tijelo gitare. Od Stivija (Steve Vučkovića, kasnije člana Stividena, a onda i blues-rock družbe Steve Wolfman Band - op.Z.G.) sam doznao da su se u međuvremenu Đavoli ukrcali u prostoriju i da je ta gitara valjda od nekoga od njih. Jao, jadni Đavoli i njihova karijera ako na ovakvom instrumentu sviraju, pomislio sam. Sutradan se doznalo da to ipak nije njihova gitara, nego njihovog prijatelja koji je trebao stalno na koncertima s njima nastupati kao gost, ali im je njihov menadžer Čarli to zabranio, i eto, tu sad čami jadna u kutu. Još je rekao da je taj lik pitao bismo li onda mi svirali s njime na prvomajskoj gitarijadi u novootvorenom klubu „Stop“, pri našem faksu. I eto, premda bi i ponuda za upražnjeno mjesto svirača triangla u kulturno-umjetničkom društvu „Zagora“ iz Pribuda izgledala unosnije, toga sam se dana ipak, ne očekujući Bog zna što, nacrtao u našoj prostoriji. Osim mene i Stivija, tu su bili i bubnjar Siniša i basist Srećko, koji su tada svirali sa Stivijem, te maloprije predstavljeni utjerivač glazbene suradnje s Rive, Marijan Ban. Ah, evo ga opet, pomislio sam.
- Otpivat ću vam pismu koju san počeja radit s Đavolima, ovako nekako je Belan zamislija, ja krenen s gitarom, pa uleti usna, pa onda bas i svi“, rekao je optimistično se smiješeći svojim toplim osmjehom, i počeo svirati opisanu gitaru, bez trzalice, kažiprstom od skoro pola metra kojim je kružnim pokretima strugao po žicama. Još kad je zapjevao glasnim, dubokim, hrapavim glasom:
- Plovim, jedrim preko mora / plovim jedrim, pušim cigaretu!
Gitara je poluraštimano klapala, glas nije bio ni blizu savršene intonacije, ali čovječe, energija, samouvjerenost i originalnost pjesme i izvedbe pogodila me u stomak, kao da je Jimi Hendrix oživio i izronio odnekud te počeo na tristo-vatnom Marshallu svirati „Purple Haze“.
- Opa bato, vidi, vidi, pomislio sam i izvukao usnu harmoniku iz A. Toga smo dana za prvomajsku gitarijadu u ‘Stopu’ osim “Valova” uvježbali još tri njegove pjesme: „Ona zbori“ (krasna živahna balada koju je Ban nedavno prije toga napisao nadahnut jednom lijepom visokom curom koju je vidio samo jednom na Peristilu, a kasnije sam shvatio da sam ja u nju tada bio nesretno zaljubljen, te joj je otad u našoj ekipi ostao nadimak „Ona zbori“; ja sam svirao usnu iz F-a), „Odlazi žena koju volim“ (spori blues, koji je tada imao tvrđi refren u kojem se spominjala i kuga; usna iz F), „Daleka obala“ (pomalo country veselica za narod kojom su moja sestra i njena ekipa tlačili mene i Denka tijekom izleta na Mosor; opet ista usna). Bend smo zbog povišene centimetraže članova nazvali Ban i Glomazni otpad.
Ali avaj, do promocije novonastalog benda na koncertu u „Stopu“ nije nikad došlo jer sam ja par dana prije totalno neprofesionalno i ishitreno otišao kampirati s kolegama studentima sa sarajevskog strojarstva na tih dana burom pothlađeni Brač i potpuno neplanirano zaradio upalu pluća, pa je Ban, na navedenom koncertu, uglavnom punk bendova, nastupio sam, pjevajući pjesme i prateći se na nečijoj distorziranoj gitari“ - prisjeća se u knjizi „Našao sam dobar band“ Hrepa. Pa nastavlja: „Čim sam prizdravio od upale pluća, nakon samo mjesec dana ležanja, krenuo sam naoružan usnim harmonikama i akustičnom gitarom na probu s Banom i s tim novoprijavljenim glazbenicima. Proba je bila na pomalo čudnom mjestu, u kutu ispod oronulog betonskog krovišta starog kupališta Bačvice, na mjestu gdje bi se inače u prolazu znao zateći pokoji usplahireni ljubavni par koji bi u nedostatku prostora za ljubav pokleknuo pred naletima strasti, a ponekad čak i poneki ljubitelj teških droga koji bi se bez prevelikog ustezanja fiksao u polutami prostora.
Te sam jedne od prvih ljetnih večeri tu zatekao veselu družinu koja je glasno svirala i pjevala. To se baš i ne može službeno nazvati probom, već prije neobaveznim tulumom uz gitare i vino kakvih je tih godina na Baćama bilo na svakom uglu. U središtu ekipe bio je Ban s Matildom (tako je, naime, prozvao svoju izranjavanu gitaru) a do njega s drugom akustičnom gitarom, gle-gle, Aco Radović iz grupe „Spectrum“ te, Željko Hajsok Malac na kongama. Malac je još do prije par dana svirao s „Đavolima“, ali je poslije jednog, nazovimo ga tako, blagog verbalno-fizičkog sukoba s menadžerom Čarlijem, otišao iz benda. Izvadio sam usnu harmoniku iz C, iz boce „Jure“ koja je kružeći stigla do mene trgnuo dugi gutljaj mlakog vina i priključio se sviranju melankoličnog bluesa pod imenom „Otišla je moja draga“. Eto, tako je otprilike izgledala prva proba Daleke obale i, kad čovjek malo bolje promisli, bolja i primjerenija nije mogla ni biti...“.
Mijenjajući postave (jer kroz bend su prošli mnogi obavezni likovi s tadašnje splitske scene, poput Tome Unušića, Ace Radovića, Malca, saksofoniste Branka Vuljana...) na povremenim probama i koncertima - poput nastupa, kao jedna od predgrupa na splitskom koncertu Zabranjenog pušenja, prvog pravog nastupa 11. rujna 1985. u „Epicentru“, svirke ispred Koteksa i na Bačvicama s Đavolima za vrijeme „Mirodroma“ - Daleka obala je ipak ušla u studio Radio Splita i snimila već potvrđene koncertne standarde: „Brod blues“, „U modroj zori“, „Volim Jimija“, „Lažne žene“ i „Valovi“. No, bez gitariste Ace koji je, svjedoči Hrepa, umjesto u studio otišao na prijemni ispit u Zagreb. Valjalo se snaći i naći novog gitaristu.
S novim gitaristom Mirom Ljubenkovim zvanim „Ljubo Hendrix“ i Jadranom, Hrepa, Ban i Malac su gostovali u Zagrebu svirajući u „Đuri“, u Splitu nastupili kao predgrupa Filmu, no bend kojem je pomalo krenulo, zbog odlaska u vojsku napušta Malac. Daleka obala je još koju godinu glavinjala i mijenjala članove, ne uspijevajući se nametnuti i nadvladati staru splitsku boljku „pusti me stat“ ležernosti koja je karijere koštala mnoge obećavajuće bendove. A onda se grupi priključio bubnjar Zoran Ukić. A on je, kako tvrdi Hrepa, bio više od solidnog bubnjara; bio je životno iskusan i silom životnih prilika prodoran tip; baš idealan za menadžera i stratega uspjeha banda. A mogućnost uspjeha je naznačio već prvi koncert u novoj i stalnoj postavi održan 27. listopada 1988. u dvorani kinoteke „Zlatna vrata“.
Na zahtjev publike - a u njoj je bilo mnogo prijatelja i stare „sljedbe“ koju je bend regrutirao ranije - održan je još jedan nastup. Da je krenulo pokazao je i novi ulazak u studio Radio Splita gdje snimaju novi demo materijal; skladbe „Valovi“, „U modroj zori“, „Roza“, „Ozbiljna okupljališta“, „One bi htjele“, „Bude me“, „Crni vlak“ ... Slijede lokalni koncerti poput onog u „Obojenoj svjetlosti“, na plaži Kaštelet 9. lipnja 1989. koji - zahvaljujući splitskim studentima u Zagrebu, koji prenose glas o odličnom bendu s „dalmatinskim štihom“, čiji se nastupi pretvaraju u tulume, su vjerodajnica za dobačaj do Zagreba. Čak i za svirku u tada prestižnom „Kulušiću“.
Obala konačno - nakon odbijenice iz Jugotona - potpisuje prvi diskografski ugovor sa „Suzyjem“.
U studiju Nenada Vilovića i u produkciji Lukija - tada člana Đavola i već okušanog producenta albuma Dina Dvornika, snimaju prvijenac, a za njegov uspjeh i popularnost nacionalnih razmjera možda je najzaslužnija skladba „Tonka“ izvedena na Splitskom festivalu 1990. „Tonka“ koja je bendu donijela nagradu kao najboljim debitantima, ispraćena je s Prokurativa frenetičnim pljeskom oduševivši i radijske urednike koji su u njoj prepoznali zgodnu ljetnu pop temu dalmatinskog ljetnog štiha. Kao još jedna potvrda prijateljskih veza i premreženosti „splitske dice“ vrijedi spomenuti da se Obali za izvedbe na Prokurativama - „svirajući“ gitaru s playbacka - pridružio i Dino Dvornik.
Album „Daleka obala“ dao je splitskoj publici naramak već dobro znanih hitova: nezaobilazne „Tonka“, „Valovi“ „Roza“, „Noć je prekrasna“, „14 palmi“ te naslovnu himničku „Daleku obalu“. Sve redom uspješnice i koncertne zgoditke kojima je Obala osigurala uspjeh i kultni status u devedesetima.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
