Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Glumica nam priča djetinjstvu, školovanju, glumi i velikoj ljubavi s jednim od najvećih filmskih zvijezda ovih prostora, a to je bio Bekim Fehmiu
Prvi je put pred publiku stala 1956. godine. Glumila je uz najveća imena jugoslavenskoga kazališta i filma, preživjela ratove, države, velikan Bekim Fehmiu bio je njena velika ljubavna priča... Riječ je o Branki Petrić, u 90. je godini, a prije desetak dana gostovala je u ZKM-u s predstavom 'Garderobijer' Paola Magellija. Partneri su joj Miki Manojlović i Voja Brajović. Dobili su ovacije, a Branka Petrić i nekoliko, kako kaže, prekrasnih buketa. Glumi i dalje, nije joj, kaže, problem, ni posao ni putovanja...
Kako su izgledali vaše djetinjstvo, školovanje, prvi koraci prema glumi...?
- Maturirala sam u zemunskoj gimnaziji i onda sam pokušala upisati Kazališnu akademiju. Nasreću, primili su me. To je bilo davne 1950. Ako sam 67 godina na sceni, znači da ipak nisam bila beba kad sam došla na scenu nego sam već bila zaokružen student. Ali niste me pitali gdje sam živjela.
Dobro, gdje ste živjeli?
- Do svoje desete godine živjela sam u Novom Vinodolskom, odnosno na Sušaku, u onome što je danas Rijeka. Tamo ljudi pojma nemaju da su to nekad bila dva različita grada. Poslije Prvog svjetskog rata Sušak je ostao u Kraljevini Jugoslaviji, a Rijeka je pripala Italiji, sve je to prije bila Austro-Ugarska. Dio moje porodice, po ocu, ostao je na Rijeci, i to je vrlo zanimljiv moment za ove naše prostore.
Zašto?
- Zato što muž sestre moje bake, to je ta obitelj, više nije mogao zvati se Ivan nego Giovanni. Sve se moralo talijanizirati. On to nije mogao podnijeti i prešao je na ovu stranu, na Sušak. Obećavali su im nekakvu naknadu, dobro su stajali, imali dućane i tako, ali, nažalost, nisu dobili ništa. Sjećam se da je moj djed s druge strane, sa sušačke, imao posve drugu situaciju, njemu je bilo lakše. A ja sam se uvijek pitala zašto je porodica moje bake bila, da tako kažem, ne siromašna nego osiromašena. To je, ustvari, simbolika ovih prostora. Nešto se zbiva, netko ne stigne ni kofere uhvatiti, a netko ipak stigne pa završi u nekoj drugoj zemlji. I evo, baš je mene danas nešto navelo da o tome pričam. Maloprije sam izašla iz sobe i vidjela dvije žene koje čiste, možda Filipinke, ne znam. Bile su vrlo ljubazne. Hodnici su veliki, nisam znala gdje je lift, pa smo se svi pozdravili vrlo srdačno. I to me podsjetilo na one koferčiće. Postoji divna pjesma jednog talijanskoga kompozitora, zove se 'Clandestini' - o onima s koferima.
Koliko je vaše djetinjstvo zaista bilo prožeto umjetnošću?
- Prve te godine, početak, to je bilo više vrijeme oskudice, kao i sve poslije rata. Te godine tranzicije, teške i jake, trebalo je preživjeti. Iako nije sasvim točno ni da je sve bilo sivo. Moja mama je bila sjajan sopran, putovala je po svijetu prije nego što je došla na Primorje. Onda je sve to nekako oživjelo.
Spomenuli ste majku pjevačicu i kulturni život u Novom Vinodolskom...
- Da, naša vila u Novom Vinodolskom, koju je moj otac naslijedio nakon djedova bankrota, a nasreću je za svaki slučaj ipak ostala kuća, bila je divna, impozantna, velika. Mi smo tad živjeli na Sušaku, ja se još nisam bila ni rodila. Onda su tamo primali goste preko ljeta. Ljudi su dolazili ljetovati u lijepom Novom Vinodolskom. U Novom i danas postoji čuvena glumačka vila, vila Udruženja glumaca. Glumci su je otplaćivali na rate i preko godine, a ljeti su mogli otići tamo. Imali su svoje programe, priređivali predstave na dijelovima na kojima se plesalo, kao neke male 'tezge', da tako kažem. Govorim o periodu između dva rata, otprilike između 1918. i 1940. Poslije rata te su lijepe vile, naravno, konfiscirane. Svuda se uzimalo od bogatih. Tako glumačka vila više nije bila u posjedu glumaca. Pokušavali su je poslije dobiti natrag, ali nije bilo moguće, iz raznih razloga. Ipak, Novi je imao taj umjetnički život i neki glamur.
Dolazila je tamo i kraljevska obitelj, Karađorđevići?
- U Novi je dolazila i kraljevska obitelj. Čuveni hotel Lišanj, u kojem je u doba Kraljevine Jugoslavije ljetovala kraljica Marija, to je bilo čudo. Cijela plaža božanstvena, a hotel je bio samo za nju i njenu djecu. Mama mi je pričala da su preko nekakve živice gledali kraljevsku porodicu na tom ogromnom prostoru. U Novi se dolazilo zbog ljepote, zbog pješčane plaže i zbog čistog zraka. A taj Lišanj danas je i dograđen, ima toliko sadržaja. Dok roditelji nešto rade, djeca su zbrinuta. Moglo bi se reći da Lišanj sad pripada djeci, što je isto zanimljivo. Takva su vremena.
Sjećate li se uhićenja?
- Kako da ne?! Dan kad su tatu odveli bio je kao na filmu. Strašno lupanje na vratima. Nastane strka, sjećam se da je tata nešto otrčao baciti, neki papir. Bio je, naime, ljevičar. Nije otišao u partizane, ali je bio ljevičar, i drago mi je da je bio. Upravo zato su ga i osudili; uvijek su mogli nešto pronaći. Otvaraju se vrata, oni šeširi, oni sivi kaputi. 'Spremite se', zagrmjeli su. Tata pita smije li do toaleta. 'Da, ali ne sam', odgovorili su mu. Bio je mjesec dana u istražnom zatvoru na Rijeci. Kao što su kod Nijemaca bili gestapovci, ovdje su bili fašisti. Sjećam se njegove priče da su ga tukli mokrim vrećicama s pijeskom. Nije moj tata imao takvih grijeha da bi ga najstrašnije mučili, ali ipak je osuđen na 20 godina. Sjećam se i odlaska: kišica pada, on se penje na kamion, već u onom prugastom odijelu. Mama nam kaže: 'Idemo u šetnju pa ćemo pjevati, a tata će se vratiti'. Mama je bila taj duh vedrine i vjere. Ako imaš lijepe emocije, to može pomoći. Naravno, nikad je nisam pitala o njenim noćima, bez muža osuđenog na 20 godina i s dvoje male djece. Mama je završila filozofski fakultet i htjela se zaposliti kad ju je tata doveo iz Beograda na Sušak, gdje je studirala. Ali rekli su joj: 'Gospođo, sve je u redu, imate svojeg muža, vi ste zbrinuti...' I onda smo otišli u Novi, u tu našu kuću od 15 soba, da tamo provedemo dio rata poslije tatina odlaska.
Kako je izgledalo u vrijeme okupacije?
- Vrlo brzo je ta naša divna kuća, pošto je cijeli dio Primorja bio okupiran, postala talijanska bolnica. Kad je Italija kapitulirala, Talijani su se morali povući. Poslije su došli i Nijemci, a kasnije i partizani. Dobro je bilo što je tu bila bolnica, sestra je imala zdravstvenih problema, poslije i ja, pa su tu bili doktori. Mi smo ostali u jednom malom prostoru, oni su uzeli sve ostalo. Sjećam se jednog signor Arca. Kad bismo se sestra i ja vraćale s kupanja, čekao nas je sa šakom bombona. Tako mi signor Arca ostaje kao jedno vrlo lijepo sjećanje na okupaciju. Naravno da su sjećanja mojeg oca bila sasvim drukčija.
A povratak vašeg oca?
- Tata nikad nije govorio o tome. Nikad ga nisam pitala kako se probio kroz Italiju. Posljednji logor bio mu je negdje 1943. Morao je proći kroz onaj kaos koji smo vidjeli u filmovima Rossellinija i De Sice. Putovao je mjesec dana da bi stigao baš za Božić i naravno da nam je to bio najljepši božićni dar.
Kako ste ušli u glumu?
- Nakon rata vratili smo se na Sušak. Ondje završavam osnovnu školu. U to vrijeme Marija Crnobori, kao mlada glumica, došla je pojačati riječko kazalište. To je bio onaj moment obrazovanja, kad se o kulturi mnogo vodilo računa. Osnivale su se sekcije, pa su djeca i mala već birala hoće li u zbor, u dramsku ili literarnu sekciju. A sve su to vodili ljudi besplatno; moja ih je mama zvala 'nesebični ljudi'. Marija je osnovala dramsku sekciju. Rekla sam mami: 'Hoću u dramsku'. Ona kaže: 'Lijepo pjevaš, mogla bi u zbor'. Ne, hoću u dramsku. Marija je vrlo brzo otišla. Pozvalo ju je Jugoslovensko dramsko pozorište da postane prvakinja tek osnovanog teatra u Beogradu, u koji su pozvani svi najbolji glumci. Tako je Marija, 'drugarica Marija', otišla u daleki Beograd.
Tu je i poveznica s vašim suprugom Bekimom?
- Kad je moj suprug Bekim 1960. postao član Jugoslovenskog dramskog, upravnik je bio Milan Dedinac, pravi ljevičar pod velikim utjecajem francuskih nadrealista i modernista. On je rekao: 'Sad se najzad zaokružio krug nacionalnosti, imamo Srbe, Hrvate, Makedonce, Slovence, a sad i Albanca'.
Kako je Bekim došao do glume?
- Bekim je bio godinu dana stariji od mene, ali mlađi po akademiji. Kad je završio gimnaziju, došao je u Prištinu. U njegovoj obitelji bilo je osmero djece, četiri brata. Mama nezaposlena. Svaki od sinova je, kad završi dio školovanja, morao odraditi godinu dana i slati dio prihoda kući. Bekim je bio u Prizrenu u dramskoj sekciji, kao i ja na Sušaku, i tamo su vidjeli koliko je darovit. Položio je audiciju u prištinskom kazalištu, kao glumac amater, i primili su ga. Ostao je godinu dana, a dio prihoda slao je obitelji. Onda je otišao na studij glume u Beograd i bio je primljen.
Kako se prijateljstvo pretvorilo u ljubav?
- I dok je studirao, bio je vrlo vrijedan i posvećen. Ali srpski mu nije bio materinji jezik, tad se govorilo srpskohrvatski, pa se morao mnogo više truditi. Ja sam mu, kao kolegica, ne sluteći što će biti između nas, često pomagala oko jezika. To naše prijateljstvo bilo je podloga za budućnost. Bekim je znao za moje ljubavi, ja za njegove, sve dramatične momente. A onda se 1963. rodila ljubav. Velika ljubav, zvijezde, sve. Vjenčali smo se 1968. i te iste godine rodio se Uliks. I da, Uliks je začet baš u Zagrebu. Bekim je tu snimao 'Odiseju', a mi se još nismo bili vjenčali. Bilo je to poslije velikog uspjeha filma 'Skupljači perja', Cannes, Shirley MacLaine, ma čudo. Rad na 'Odiseji' bio je prava utrka; tekstove je u početku dobivao i na engleskom, pa je morao prevoditi. Ja sam mu pomagala, prevodili smo zajedno. Velikom brzinom morao je savladati engleski i talijanski kako bi uopće mogao komunicirati. Devet mjeseci kasnije rodio se Uliks. Eto, takva je bila sreća tog mojeg posjeta Zagrebu. I tako je dobio ime, na engleskom Ulysses, kod nas Uliks, a Grci kažu Odiseo.
Koliko vam je ta njegova uloga promijenila život?
- Sve to itekako utječe, i financijski, ali u dobrom smislu. Najednom više nismo morali dijeliti obrok. Ne govorim to sa sentimentom, naprosto je tako bilo. Kad sam ga posjetila u Rimu, a već sam bila u četvrtome mjesecu, otišla sam na brzaka da se vjenčamo, najednom ste u nekom divnom hotelu, možete ući u butik i kupiti što želite. Ali njega to nikad nije fasciniralo.
To sam htio pitati - kako je podnosio slavu?
- Sve u 'Odiseji' je genijalno, cijela ekipa sjajna. Ali nikad nisam imala dojam da je to njemu bitno. Nije se ponašao kao zvijezda, nikad. Ako je smatrao da treba odigrati zvijezdu, onda bi to odglumio, i to baš autentično.
Grčka glumica Irena Papas bila je njegova partnerica Penelopa?
- Pravo prezime joj je albansko, Lejleku, što bi otprilike značilo 'Rodić'. Mnogi promijene svoje ime radi reklame, da se lakše pamti. Njih dvoje, kad se nađu u kadru, za mene su bili kao simbol ljepote Balkana, recimo u odnosu na Švedsku, Poljsku...
A što je, osim talenta i upornosti, pridonijelo uspjehu Bekima Fehmiua?
- Talent za jezik. On je, kao kod Nijemaca što kažu Sprachtalent, imao dar za jezike, pa je odlično govorio engleski i talijanski. A u albanskom postoji ono 'th', koje je nama teško, a njemu je bilo prirodno, to mu je poslije olakšalo. Talent plus posvećenost.
Mogli ste živjeti u Los Angelesu, imali ste ponude. Zašto niste?
- Bili smo u posjetu, ne sjećam se koji je film tad završio. Bila je ogromna kuća, pogled, bazen... I pitali smo vlasnika koliko mora godišnje zaraditi da bi mogao to sve platiti, da bude opušten. I odustali smo kad smo čuli. Ali to su bile sedamdesete, sasvim druge godine. Kasnije su glumci postali i producenti, pametno su ulagali novac da se ne dogodi da, kao neki, propadnu u nekom poslu, pa su ulagali. Tad nikome to nije padalo na pamet.
Glumili ste u 'Balkanskom špijunu', kakva su sjećanja?
- To je 1983. napisao Dušan Kovačević, a Jugoslovensko dramsko bilo je sretno što je do njega došlo. Bata Stojković je glavni junak. On je tad bio član Ateljea 212, a ja Jugoslovenskog dramskog pozorišta, koje je pozvalo Batu da kao gost igra glavnu ulogu, a meni daje lik njegove žene Danice. Ja sam u kazalištu odigrala 250 puta s Batom tog 'Balkanskog špijuna'.
U filmu je Danicu igrala Mira Banjac.
- Mi smo se u kazalištu morali skrivati od ljudi koji su tražili karte. Imam program iz kojeg se vidi da smo igrali deset puta mjesečno, a kad je repertoarsko kazalište, igrate dva puta mjesečno, najviše. Kad je Kovačević odlučio režirati film, uzeo je Miru Banjac. Mogao me, naravno, zaobići i to sasvim opravdano. Ali mi je rekao: 'Izmislit ću ti lik novinarke, da budeš u filmu, ne bi bilo u redu da te nema'. I tako je izmislio lik.
Sjećate se snimanja onih scena na Savi?
- Sjećam. Bata se umalo utopio, napio se vode. Bio je studeni i bilo je baš hladno. Ali Bata je, kao i Bekim, bio posvećenik. Mogao je samo napraviti gestu, pa rez, pa izaći iz vode, ali ne, on će skočiti i ići do kraja. Divne su one scene, kad ide grupa, Bata, Zvonko Lepetić, svi odjeveni u crna odijela, a nailaze mladi hipiji. To je tako duhovito.
Govorili ste o glumi kao o igri. Objasnite to.
- Najljepše u kazalištu jest igra. Ono što je najtočnije i najistinitije jest dječja igra, tu nema greške, djeca su potpuno u tome. Sve što zamisle u dječjoj mašti, to i prožive. Glumac mora sačuvati to dijete u sebi, tu želju za igrom. Ne da budete smiješni nego da budete istiniti u toj igri. Kao što je govorila Marija Crnobori, i u najtragičnijoj ulozi mora se osjetiti želja za igrom. Igra između partnera je kao fantastičan tenis, žestok meč, ali bez pobjednika, samo dodavanje. Jako ovisimo jedan o drugom. Govorila sam kolegama: ako ja igram drukčije, i tebi će biti drukčije. Ako glumci ne vole partnera koji igra glavnu ulogu, pa se ne ponašaju prema njemu kao prema kralju ili caru, on to ne može odigrati, kroz naše ponašanje i poniznost vidi se da je on taj junak. Što ćemo iza leđa, to je druga stvar, ali na sceni se mora odraditi kako treba. I kako je još govorila Marija Crnobori, za glumca je dovoljan kvadratni metar prostora i njegovo biće i talent u tom prostoru. I, naravno, ako ima netko tko će ga gledati.
Kakvi su bili odnosi među glumcima? Jeste se družili?
- Dok radimo i pripremamo predstavu, a to traje dva mjeseca, svi smo kao obitelj. Prođete kroz svadbe i bolesti, kroz porođaje i smrti, sve to zajedno. I mnogo smijeha, jer su glumci duhoviti. Bata Stojković ili Lane Gutović uvijek bi ispričali neki vic, napravili geste... S Lanetom Gutovićem smo radili jedan ruski komad, tri glumice i jedan glumac, svi penzioneri, sve tri se žene oko njega vrte. On bi prije svake probe naručio slatke kifle i sokove pa bi slijedile priče o seksu, a tek onda proba. A poslije predstave Lane je, možda jedini, svaku kolegicu odvezao kući, ma gdje stanovala. Veliki gospodin. Nažalost, umro je u doba korone. Bata je opet znao napraviti gestu, razveseliti vas nečim što volite. Jedna je kolegica jako voljela burek, pa joj je on prije predstave slao burek. I vrlo često bismo se poslije predstave okupili i razgovarali: što je bilo dobro, gdje smo malo omanuli, a što da zapamtimo pa da se ponovi.
Kako doživljavate vezu s publikom?
- Jednom mi je jedna gospođa, sa štakama, doveli su je na predstavu, rekla: 'Hvala vam, sat i po nisam osjećala bol'. To je jedan od razloga zbog kojih i dalje radim. To je dobro i za njihove muke i za moje. I ja imam svoje muke, što bi se reklo. Ali kad izađete na scenu, ništa vas ne boli. To je i čuveni Branko Pleša govorio. On, jedan od najčuvenijih glumaca, fantastičan i komičar, već teško bolestan, razgovaramo telefonom, čučim pored stolčića, kaže mi Branko: 'Ne mogu ustati'. Pitam ga zašto i dalje igra. On kaže: 'Ali na sceni me ništa ne boli'. Marija Crnobori se u šezdesetoj povukla u penziju i nikad više nije htjela igrati, a ja sam, naprotiv, odlučila ići do kraja.
A politika?
- Mislim da sam, i radi vlastitog zdravlja, izašla iz toga. Dosta mi je, što ne znači da ne pratim, itekako pratim. Ljevičar sam po obitelji. Ali nisam više na prvoj liniji.
Dobili ste i nagradu za životno djelo...
- Da, to je Nagrada 'Joakim Vujić', nju daje grad Kragujevac, prema osnivaču prvog srpskoga kazališta u Kragujevcu. Svi dobitnici imaju pravo na tiskanu monografiju. Nagradu sam dobila 2022., a monografija pod naslovom 'Sidro i pijesak' izašla je 2025. Trebalo je mnogo truda i vremena da se sve to napiše i skupe materijali.
A Bekimove knjige?
- Bekim je napisao dvije knjige, među njima autobiografiju 'Blistavo i strašno'. Napisao ih je još prije odlaska 2010. godine. Smatrao je da su te knjige najvažnije što je napravio u životu.
Glumili ste i u nedavnoj predstavi 'Otočka terca' u Novom Vinodolskom.
- To je bila najljepša stvar, cijela kulturna zajednica Novog, na čelu s gradonačelnikom Tomislavom Cvitkovićem, pokrila je troškove. Divna predstava. Igrala je Olivera Baljak, nacionalna prvakinja riječkoga kazališta, i Ana Vilenica, a režirao mladi Ivan Vanja Alač. Gdje sve nismo gostovali! Na Rijeci smo dva puta igrali pred ogromnom publikom. A onda, 2025., baš kad smo trebali krenuti na gostovanje u južnu Dalmaciju, ja slomim rame, padnem, pa poslije slomim i ruku, jedno za drugim. Kako bi rekao moj Novljanin Ante Peričić, vaš kolega, 'to je bila Vaša prijelomna godina'. Novljani su predstavu divno primili. Igrali smo i u kući braće Mažuranića, vrlo lijep prostor. Nadam se da ćemo je možda ipak još ponekad odigrati. Bekim i ja nikad nismo, kao mnogi kolege, ljeti imali 'tezge' po primorju. A toliko mi je drago kad me sretnu na ulici i kažu: 'Najzad smo vas gledali kako glumite - divno, kao da ne glumite'. To mi je najveća pohvala.
24sata © 2026
