'Ono što je nastupilo poslije Anine smrti, opisuje, posve je bilo mutno u njoj. 'Nije to kod mene samo pitanje dementnosti i nemoći, to je vjerojatno i nagon za zaboravljanjem', pisala je Mani
ŽIVOTNA TRAGEDIJA
Mani Gotovac u autobiografiji: Spavala sam na kćerinu grobu
Teatrologinja, kazališna kritičarka i prva intendantica u povijesti hrvatskog glumišta Mani Gotovac u svojoj drugoj knjizi 'Fališ mi' iz 2011. osim o kazalištu pisala je i o bolnoj i dramatičnoj bitki za život svoje mlađe kćeri Ane. S drugim suprugom Željkom Senečićem u braku je provela 25 godina. Njihova kći umrla je 1984. s pet godina od inoperabilnog tumora.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:55
'31. siječnja. Ana je u komi. Prima infuzije. Poslijepodne skače joj temperatura. Dah joj miriše na vrućicu. Đive je njuši. Oko 21 sat dolazi Cico. Ana se guši. Đive ne može ući u spavaću sobu. Leži na pločicama u kuhinji u embrionalnom stanju. Ne miče se. Ništa ne pita. Ozdravit će mala, govori samoj sebi', ulomak je iz knjige Mani Gotovac.
'Petak, 3. veljače. - Dajte joj morfij. Zar ne vidite da je boli? Svi su se smirili. Cico je prišao Ani i počeo slušati otkucaje srca. ‘Ti znaš mama da ja imam veliko malo slce’. U 18 sati i 30 minuta Cico je prekrio njezino lice pelenom. - Je li čista pelena? - pitala je Đive od mora. Cico je izveo Đivu iz sobe i vodio je nekim bezbrojnim uskim i dugim hodnicima i sobama i nešto joj je govorio, a ona ništa nije razumijevala. Nije ni primijetila kad su joj dali injekciju za umirenje', pisala je Mani.
'Ono što je nastupilo poslije Anine smrti, opisuje, posve je bilo mutno u njoj. 'Nije to kod mene samo pitanje dementnosti i nemoći, to je vjerojatno i nagon za zaboravljanjem', pisala je Mani. Promjena nakon kćerine smrti trajala je godinu dana. Kada je napuštala bolnicu u Klaićevoj ulici i vraćala se kući u Medulićevu, nije znala tko je ni što je ni kako se zove.
'Umjesto mene pojavile su se dvije žene', pisala je Mani. Dvije sile kojima je potiskivala svoju nesreću. Na poslu i u javnosti zvali su je M.G. Riječ je o skraćenici njena imena i prezimena i istodobno nadimku, pisala je Gotovac.
'Druga ‘ja’ nikako se nije mogla odvojiti od Anina prijedloga da se zovem Đive od mora. Te dvije, posve različite figure, zamjenjivale su u cijelosti mene samu, ili ono što je nakon gubitka Ane od mene ostalo', pisala je Mani. Đive od mora vjerovala je da Ana i dalje živi. 'Ali ona to nikome ne smije reći... Mala se samo preselila na livade Mirogoja, jer tamo ima svježeg zraka i tamo joj je ljepše... Oko dva sata poslijepodne, svakog dana, skuha malo dobre hrane, spremi je u zdjelicama, zatvori ih, uzme piće u termosicama, sve stavi u torbu, ubaci u svoj minić pa krene do Zvijezde i prema Mirogoju... Majstor u kamenu preslikao je rukopis male, ispisao je iskrivljeno, dječje: Ana, istim rukopisom kojim je ona pisala. Ispod imena svog djeteta, Đive od mora zamolila je majstora neka iskleše njezino ime i prezime na bijelo-sivoj secesijskoj ploči. Mora se znati da njih dvije tu stanuju. Ispričava joj se čim dođe, ako je zakasnila. Izvlači jastuke koje čuva preko puta u kapelici, namješta ih, sjedne, Anušak se pojavi pokraj ploče, između dviju breza, smiješi se, cvrkuće, svaki dan je drukčije odjevena. Počinje onaj dio Đivina dana koji drži jedinim stvarnim. Najprije obredni ručak.
- Batak sam spohala baš onako kako ti voliš. Jedu zajedno.
- Ovo za tatu, ovo za Katju, a onda za nas dvije. Na kraju Đive izlijeva iz termosice za Anuška obaveznu čašu toplog mlijeka, a sebi uzme čašu crnog vina iz druge termosice... Đive od mora češlja kosicu Anušku, sviđa joj se ta žuta košuljica na ruže koju
je danas obukla. Onda malena traži neka joj priča priče, svaki dan iste priče... Kada se počne spuštati suton, zna Đive od mora pjevati i uspavanke... Đive udara ritam s kamenom po kamenoj ploči. Zvuk je prilično moćan, tutnji u tišini Mirogoja. Ponekad se Đive čak i ispruži na ploči. Toliko joj je krivo što Seneku (supruga, op.a.) nije uvjerila da sruši taj obiteljski spomenik i ostavi samo golu zemlju, a ne hladni kamen. Bile bi njih dvije bliže, bilo bi im toplije. Ovako, iako se sva umota u bundu, nakon nekog vremena hladnoća joj se uvuče u kosti. Groblje se zatvara u 20 sati, ali su se čuvari naučili na Đivu... Đive ponekad uspije ostati i do deset sati navečer na Mirogoju. Kući kaže da je bila kod mame u Hatzeovoj, a mami kaže da je kući sa svojima. Ostavila je u onoj kapelici preko puta jedan stari poplun, nitko ga neće naći, ako ga i nađu, neće ga ukrasti, raspada se. S njim se pokrije kada zađe sunce. Čuvar dođe oko deset navečer, kada joj se Ana već smije u snu, čovjek je pita za zdravlje i donese joj papirnatu šalicu s toplom crnom kavom. Da ne bi zaspala...'
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
