Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
126 komentara

Nakon nesretnih ljubavi je sve napustila i otišla u samostan...

Edita je danas napunila 50 godina. Njezina prva velika ljubav bio je Josip Zanki i s njim je živjela 5-6 godina, no kao i svaka mladalačka ljubav i ta se veza sama od sebe jednog dana istrošila

Foto: PIXSELL
126 komentara

Rođena je 24. siječnja 1970. i danas je proslavila 50. rođendan. Gdje i kako, zna možda tek njezina obitelj. Jer Edita Majić već 16 godina živi u Španjolskoj, gdje se zavjetovala i postala karmelićanka u samostanu u Avili, a onda 2017. godine odlučila se za još drastičniji korak. Redovničkog imena Edita Marija od Križa, zauvijek je ostavila za sobom svjetovni život 2004. godine, da bi prije tri godine počela živjeti kao pustinjakinja.

Nekoć prelijepa mlada glumica u Zagrebačkom gradskom kazalištu 'Gavella', iznenadila je mnoge kad je 2004. godine najavila svoj odlazak. Bila je posebna, veličanstvena u svojim ulogama Salome, Antigone, Susie Schwartz, izdvajala se profinjenošću i glumačkim talentom, pa je njezina odluka tim više bila sasvim neočekivana, a po nekima i nepromišljena. Ali istina je bila sasvim drugačija. Edita je svoj put odabrala mnogo prije no što je svoju veliku životnu odluku obznanila svojim kolegama.

Foto: Davorin Visnjic/PIXSELL

Rođena je u Splitu i a njezina majka razvela se od Editinog oca kad je Edita bila jako mala. Majka se preudala kad je Editi bilo 2 ili 3 godine i zapravo poočima je odmah prihvatila kao oca, a i on nju kao vlastitu kćer. U tom braku dobila je dva polubrata koje je Edita obožavala, a poočim je Editi uvijek pomagao i brinuo se o njoj, pa su funkcionirali kao dobra obitelj.

Editin prvi odabir studija bilo je slikarstvo na Pedagoškoj akademiji u rodnom gradu. No jednako tako mogla je studirati i pjevanje i glumu jer je bila, kako tvrde prijatelji iz mladosti, doista prava umjetnička duša.

Prekinula je studij slikarstva u Splitu da bi ga zamijenila Akademijom dramske umjetnosti u Zagrebu, a onda se opet vratila u Split da bi tamo odigrala svoju prvu veliku ulogu. Pozvala ju je redateljica Nenni Delmestre i dala joj glavnu ulogu u predstavi 'Salome'.

Već 1999. na Pulskom filmskom festivalu nagrađena je Zlatnom Arenom za sporednu ulogu u filmu Ognjena Sviličića 'Da mi je bit morski pas'. U Teatru &td zaigrala je u predstavi 'Gorki gorki Mjesec' koju je režirao Petar Selem. Uz Božidara Alića u ulozi Franza, Edita je utjelovila nezaboravnu tragičnu Rebeccu. Za nju je s 25 godina dobila Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju mladu glumicu i najavila blistavu karijeru. U idućih nekoliko godina slijedilo je još nekoliko priznanja, od nagrade na Festivalu malih scena u Rijeci, preko Dana satire u 'Kerempuhu' do nagrade Fabijan Šovagović na Festivalu glumca u Vinkovcima 2002. godine. Samo dvije godine kasnije objavila je da napušta glumu i odlazi iz Hrvatske.

Porin 1998 | Autor: Sinisa Hancic/PIXSELL Foto: Sinisa Hancic/PIXSELL

Od tada ne prestaju diskusije o razlozima zbog čega je povukla tako drastičan potez, na koji se niti jedan čovjek ne odlučuje tek tako, iz obijesti. Tim više jer je za svoj redovnički život izabrala najstroži red u Katoličkoj crkvi – karmelićanke koje žive po najstrožim pravilima, bez kontakta s vanjskim svijetom. Osim toga, Edita je odabrala samostan svetog Josipa u španjolskom gradu Avila, rodnom gradu najpoznatije mističarke Svete Terezije Avilske, koja je stoljećima bila inspiracija mnogim slikarima, piscima i pjesnicima. Za života, u 16. stoljeću osnovala je red u kojem su ona i njezine sljedbenice živjele skromno i ponizno u kontemplaciji, odričući se u potpunosti svih blagodati suvremenog života.

To su bosonoge karmelićanke, koje su čak i za najhladnijih zima hodale bez obuće, spavale su u malim sobicama bez grijanja i spavale na slamnatim krevetima. A gradić Avila smješten je 70-ak kilometara sjeverozapadno od Madrida, na oko 1000 metara nadmorske visine i zime su vrlo hladne. Zbog svega toga mnogi su mislili da Edita neće dugo izdržati i da će se jednog dana ipak vratiti. Prevarili su se. Edita je 2004. godine sjela u vlak iz Madrida za Avilu. Edita je odmah znala da je to pravo mjesto za nju i krenula je na intenzivni tečaj španjolskog jezika te ga savladala u roku godinu dana. U veljači 2004. godine prvi je put otišla tamo na desetak dana da obavi razgovore jer da bi se ušlo u red Karmelićanki potrebna je suglasnost svih časnih sestara. Edita je to dobila. Bila je jedina strankinja, a danas su osim nje i dvije sestre iz Splita iz obitelji Mladineo koja je imala desetoro djece. Obje su završile fakultete i odlučile život provesti u čistoći, molitvi i razmatranjima.

Foto: Davorin Visnjic/PIXSELL

U samostanu je najviše 24 sestre i nove primaju tek ako neka od njih umre.

Prvo čega se morala odreći bila je njezina duga kosa. Od osobnih stvari, prema pravilima reda, mogla je zadržati samo fotografije svoje obitelji. No bio je to tek prvi korak. Četiri godine o njezinom životu iza samostanskih zidina znala je samo njezina majka i uža obitelj. A onda se četiri godine kasnije saznalo da će 21. listopada 2008. položiti tzv. vječni zavjet siromaštva, čistoće i poslušnosti, te će ostatak svog života provesti u siromaštvu i odricanju.

Tim činom ona je samo potvrdila da je put kojim je krenula, počeo mnogo godina ranije, još dok je bila glumica i kad je počela razmišljati o odlasku u časne sestre.

Njezini prijatelji sjećaju se kad je prvi put počela govoriti o odlasku. Kažu da je Editino preispitivanje trajalo pet godina. Nije donijela odluku preko noći. No kad im je rekla o čemu razmišlja, a bilo je to barem pet godina prije no što je otišla u Avillu, znali su da je vrlo dosljedna osoba i da razmišlja ozbiljno. I sama Edita je jednom rekla da je još u srednjoj školi, kad su razgovarali o tome što bi željeli raditi u životu, iz čistog mira rekla:'ako vidim da to sve nema smisla, otići ću u časne sestre'.

Nitko joj tad nije vjerovao a ni ona sama nije mogla objasniti zašto je to rekla. Kao što nije mogla objasniti što se dogodilo, ali je znala da je doživjela obraćenje.

Foto: Davorin Visnjic/PIXSELL

U 'Gavellinu' ansamblu, dok je za svoje uloge dobivala duge aplauze, Edita je, prema svjedočenju kolega bila vesela, nasmijana osoba, koja je često pjevala i zabavljala druge. Nitko nikad nije ni pomišljao da istovremeno ima duboko razvijen duhovni život.

Redatelj Krešimir Dolenčić za nju je birao riječi:

„Radili smo nekoliko predstava u kazalištu i bila je sasvim posebna, bila je otok za sebe. I ne mogu se sjetiti da je ijednu ulogu napravila manje od sjajnog i neobičnog. I ne mogu se sjetiti da je na ijednu probu došla na vrijeme. Ali jedna posebna osoba, divan talent. U glazbenom smislu, također mislim da je imala glas kakav ovo glumište jedva da je ikad imalo.“

Njegov kolega Petar Selem rekao je da je bila beskrajno draga i srdačna osoba.

„Bila je lijepa, drugačija, s nekim finim vibracijama u komunikaciji. A čitav njezin daljnji put govori da je Edita u sebi nosila jedan misterij, svoju tajnu koju nitko od nas koji smo s njom prijateljevali, radili, surađivali, nismo mogli do kraja otkriti niti naslutiti.“

Foto: Davorin Visnjic/PIXSELL

Tim više jer Edita kao dijete nije odlazila u crkvu niti je imala ijedan sakrament. Sve to dobila je naknadno, kao odrasla osoba, kad je samovoljno krenula u crkvu svetog Josipa na zagrebačkom Trešnjevačkom placu. Prema riječima rektora zagrebačke katedrale Josipa Kuhtića, koji je se sjeća i poznaje iz tog vremena, Edita je u ovu crkvu dolazila svakog jutra i večeri još dok se drugima činilo da joj je karijera glumice važnija od svega.

„Živjela je kao glumica ovdje na Trešnjevci u jednoj maloj kućici pravim samostanskim, redovničkim, karmelskim životom. I to je ostavilo duboki trag na mnoge vjernike koji su dolazili na svetu misu u crkvu sv. Josipa. Kad smo razgovarali o njezinom odlasku, ona je rekla da je spremna.“

No i tad je još uvijek istraživala, ispitivala samu sebe i posjećivala karmelićanske samostane u Brezovici, Mariji Bistrici i Sarajevu. Kako je kasnije rekla časna sestra Lucija Milka Peša, karmelićanka iz Sarajeva, nisu znale tko je Edita Majić.

„Ispočetka nismo mogle ni naslutiti čime se bavila, ali smo brzo otkrile i oduševile se da je nakon tako zavidne karijere koju je imala, mogla zbog ljubavi prema Isusu sve to prezreti i vratiti se na početke da bi mogla u potpunosti pripadati Isusu.“

U crkvi sv. Josipa u Zagrebu položila je prvi, privremeni zavjet, a tad su uz nju bili i članovi njezine najuže obitelji – majka Jadranka Kanajet, te mlađa braća Đani i Teo, i nekoliko bliskih Editinih prijateljica. A kad se 2008. zavjetovala u Avili, u taj srednjovjekovni gradić stiglo je i 50-ak hodočasnika iz Hrvatske i kamere Hrvatske televizije koje su snimile dokumentarni film.

Foto: Davorin Visnjic/PIXSELL

Edita je tijekom mise sjedila u prostoriji odvojenoj od središnjeg dijela crkve dvostrukim rešetkama. Cijelo vrijeme nije joj s usana silazio osmijeh, a na kraju mise mogla je sa svima i porazgovarati. Bila je odjevena u smeđi habit i bijeli ogrtač. Na glavi je nosila bijeli svečani vijenac, a preko njega crni veo.

Budući da red ima vrlo strogi dnevni raspored kojeg se pridržavaju, sestre smiju međusobno razgovarati dva puta na dan po sat vremena i to nakon ručka i večere. Najveći dio vremena provode u molitvi, a Edita je u početku radila kućanske poslove i brinula se o domaćinstvu, što znači da je spravljala i raspoređivala obroke.

Budući da je oduvijek voljela slikati, samostanski život omogućio joj je da se vrati tom svojem neostvarenom pozivu. Uz to voljela je i pjevati i skladati, pa joj je i to omogućeno budući da je imala na raspolaganju klavir i gitaru.

Nakon njezinog dolaska u Avilu, hodočasnici mogu kupiti i njezine slike i crteže, pa je Edita i na taj način pomagala popuniti karmelićanski budžet koji im je jako važan jer sestre karmelićanke žive isključivo od novaca koje same zarade od vlastitog rada ili dobiju milodarima.

Također, mnogo rade u vrtu i same uzgajaju voće i povrće koje jedu, a avilski samostan ima veliko imanje i potrebno je mnogo truda i rada da bi ga se obradilo. Svaka od Editinih sustanarki ima svoju sobicu s ležajem, ali samostan nema nikakvo grijanje. Većinu godine one poste, a najviše vremena provode u tihoj molitvi bez telefona, televizije ili drugih električnih aparata koji bi im olakšali svakodnevne poslove.

Foto: Davorin Visnjic/PIXSELL

Na pitanje zašto se odlučila za tako veliku žrtvu, Edita je jednom odgovorila:

„Za sve je zaslužan Bog. Ja sam obična grešnica kojoj se on smilovao. Nikakva moja žrtva nije dovoljna da mu vratim ljubav koju mi daje i koju osjećam. Njemu zahvaljujem na svemu što imam.“

Prije no što je ušla u samostan ispričala je kako će izgledati njezin budući život:

„Moj samostan pripada strogom redu. Nismo doslovce bose, nego nosimo sandale. Ljeti smo bose, a zimi smijemo nositi i čarape. Imamo vrt za šetnju, a u njemu se nalazi i kapelica u koju se sestre povlače da budu same s Bogom. Sve poslove, od kuhanja, čišćenja, pranja do rada u vrtu, obavljamo same. Ljudi nam izvana pomažu darivajući hranu i druge potrepštine. Sestre ne posjeduju ništa svoje i sve je zajedničko. Sedam mjeseci na godinu se posti, ostalo vrijeme jedu se mliječni proizvodi, riba i povrće.“
Budući da je Avilla na brijegu odakle seže pogled na predivne okolne brežuljke i dolinu ispod grada, Edita je rekla:

„To je mjesto za koje se kaže da je raj već ovdje na zemlji, Božji kutak s vrtom i starom bibliotekom, a ja jako volim čitati. Volim se i smijati. Kako je Bog sama radost, samostan neprestano odzvanja smijehom redovnica. S njima sam se smijala kao nikad u životu, od čiste sreće. Šutnja je važna kako bismo se mogle sabrati i čuti Božji glas“, objasnila je tada Edita.

Oglasila se još nekoliko puta kasnije, kad bi saznala da je netko o razlozima njezinog odlaska rekao nešto što ona nije smatrala istinom. Tako se nagađalo da je razlog njezinog odlaska bila nesretna ljubavna veza, dok su drugi mislili da je Edita postala ovisnica o teškim drogama.

Foto: Davorin Visnjic/PIXSELL

Krešimir Dolenčić svojedobno se prisjetio da je Editu upoznao u Splitu kad je bio asistent na Akademiji i držao predavanja njezinoj klasi. Bila je najmlađa i primijetio ju je kao iznimno talentiranu. Kad je u Splitu radio 'San Ivanjske noći' uzeo ju je u postavu. Sjeća se da je imala božanski glas, predivno je pjevala ali je i zračila posebnom energijom, po kojoj se izdvajala od ostalih kolega. Kad je postao direktor 'Gavelle' odmah ju je pozvao u Zagreb i dobila je ulogu u 'Važno je zvati se Ernest'. Editinu ulogu najprije je igrala Marina Nemet pa je ostala u drugom stanju, zatim Barbara Nola, ali je i ona ostala u drugom stanju, pa ih je naslijedila Edita i igrala do 111. izvedbe.

Čim je diplomirala dobila je mjesto u ansamblu – sjeća se da je to bilo divno druženje ekipe koja je cijele dane provodila u ‚Gavelli‘ - na probama i u kafiću. Jedino što nikad, ali baš nikad na probe nije dolazila na vrijeme i da tome nikad nije mogao stati na kraj. Opraštao joj je uvijek iako bi znao gubiti zbog toga živce. U ekipi koja se stalno družila bili su pored ostalih Barbara Nola, Ivan Leo Lemo, Ecija Ojdanić, Tvrtko Jurić i Edita.

Nakon tih burnih kazališnih godina Edita se polako počela povlačiti iz društva. Bilo je to' 98-'99-2000. Počela je sve manje igrati, i to je potrajalo oko godinu i pol dana. Zadnja predstava bila joj je  'Croatenlager' Zlatka Viteza u kojoj je igrala časnu sestru i na  kraju je održala kratki govor te blagoslovila publiku. Bio je to ujedno njezin oproštaj od glumačke karijere.

Krešo i danas oko vrata nosi križić koji mu je poslala po kolegici iz klase Jasni Jukić, za njegov rođendan 31.8. 2012. u pismu u kojem je napisala da mu šalje novi jer je prvi izgubio i da moli za sve njih, te mu čestitala rođendan.

"Često sam mislio na nju jer sam radio operu 'Dijalog karmelićanki' i proučio je njihov život do detalja, pa mu je njezin izbor razumljiv i prihvatljiv i pretpostavljam točno kako živi, te mislim da je ona tamo doista sretna", kaže Krešo.

Ne zna točno kad se dogodio taj njezin 'klik', ali misli da odluku niti nije donijela preko noći.

"Znam da se kasnije pričalo svašta - te da je bila ovisna o narkoticima, te da je bila nesretno zaljubljena... Ali ja sam bio često u kontaktu s njom u kazalištu i živjeli smo kao obitelj. Mislim da bih bio jako glup da nisam primijetio da je ovisnica, ali znam da nisam glup i da mogu prepoznati ovisnika o heroinu. Edita nije imala ni jedan simptom ovisnika i sve profesionalne zadaće obavljala je besprijekorno. Dalje, to društvo je partijalo, ali koji mladi čovjek tih 90-ih si nije davao oduška u slobodno vrijeme? To ne znači nužno da su svi odmah bili alkoholičari i narkomani. Dalje - priča o nesretnoj ljubavi doista zvuči kao jeftini ljubavni vikend-roman. Ona nikad nije ni uz koga bila previše emotivno vezana i nije padala u emotivne krize. nekako mi se čini da nikad nije imala sreće s nekim dugim i lijepim vezama. Uostalom, ako i jest imala bilo kakvih problema svi koji su joj dobronamjerni, pa tako i ja - možemo samo reći - hvala bogu ako se na taj način spasila.“

Foto: Davorin Visnjic/PIXSELL

Neki pak govore da je razlog Editinog odlaska bila nesretna ljubav, ali oni koji ju dobro poznaju kažu da ni to nije točno.

Edita, po njihovim riječima, nikad nije bila osoba koja bi brinula zbog toga što ljudi o njoj misle niti je željela promijeniti dojam o sebi. Kažu da nije imala problema s drogom jer nikad ne bi mogla podnijeti sva ta iskušenja prije odlaska u samostan. Također, Edita izvan pozornice, u privatnom životu nikad nije glumatala. Umjesto tzv. ženskih pića pila bi rakiju i nije ju bilo briga hoće li to netko pogrešno protumačiti i prozvati je alkoholičarkom. No ona je u potpunosti vladala svojim životom.

Što se tiče nesretne ljubavi ni to nije razlog odlaska. Editina prva velika ljubav bio je Josip Zanki i s njim je živjela 5-6 godina, no kao i svaka mladalačka ljubav i ta se veza sama od sebe jednog dana istrošila. Imala je kasnije još nekoliko veza, ali ni zbog jedne od njih nije bila nesretna. No ljudi vole uprljati nešto što je sasvim čisto, a takva je bila odluka da ode u časne sestre. Zanimljivo je da je Edita oduvijek bila izrazito zimogrozna i nije podnosila hladnoću. Otkako je u Avilli u samostanu hoda bosa i po najvećoj zimi i snijegu i kaže da joj uopće nije hladno. To samo može osoba iznimne duhovne snage, govorili su Editini bliski prijatelji.

No, prije tri godine Edita je odlučila otići i korak dalje i podnijeti najveće iskušenje koje može podnijeti osoba koja se odluči za život s Bogom, a to je pustinjaštvo. Naime, postoje dvije vrste pustinjaštva. Tradicionalnije je ono koje podrazumijeva život u zajednici s drugim pustinjacima u tzv. ‚pustinjačkim samostanima‘ i zove se cenobitsko pustinjaštvo. Mnogo radikalnije je anahoretsko pustinjaštvo kad redovnici, odnosno redovnice žive sasvim same na izdvojenim mjestima na koja odlaze s odobrenjem mjesnog biskupa.

Foto: Davorin Visnjic/PIXSELL

Njezina majka Jadranka Kanajet novinarima je rekla da je Edita o tome dugo razmišljala, čitala knjige o pustinjacima i njihovim životima i rekla da je njezina čežnja za samotnim životom postajala iz dana u dan sve veća.

„Čekala je poziv, čekala je Božju volju i 2017. godine odlučila je postati Njegovom pustinjakinjom. Dobila je za to sve potrebne dozvole biskupa, časne majke i časnih sestara i napustila avilski samostan“, rekla je Editina majka.

„Uz pomoć biskupa pronašla je mjesto i kuću u kojoj se sada nalazi. Kuća je na brdu, na osami jednog šumskog kraja i zove se Desierto de Cristo Rey – Pustinja Krista Kralja. Za sada je tu. Trenutačno su u realizaciji projekti koji rješavaju njezino dugoročno življenje pustinjaštva u skladu s Božjim planom i naumom“, rekla je tada Jadranka Kanajet i dodala da je neizmjerno ponosna na svoju kćer, i na njezinu snagu, koju joj daje Bog.

Od tada su prošle tri godine. Edita Marija od Križa je i ovaj put uspjela. Živi iz dana u dan u najvećem iskušenju koje ljudsko biće može podnijeti.

POGLEDAJTE EPIZODU SERIJALA 'ZENZACIJA': 

 

 

 

 

 

 

 

Naši partneri pišu
Message