Njegova mama je više voljela Mišu, ali Arsen je ostao svoj

Povodom pete obljetnice smrti Arsena Dedića i izlaska velike biografije „Arsen: Čovjek kao on“ glazbenog kritičara Zlatka Galla, donosimo ekskluzivno izvatke iz knjige i sjećanje autora na velikog hrvatskog glazbenika.

Šireći estetske obzore domaćoj šlageristici, potpisujući skladbe koje su temeljito promijenile krvnu sliku anemičnih festivala te udarajući temelje autorskoj pjesmi, Dedić je još od 1964. – kada odbacuje pseudonim Igor Krimov i potpisuje remek djela poput „Moderato Cantabile“ i „Kuća pored mora“ – započeo slaganje najznačajnijeg glazbenog opusa u Hrvata.  

POGLEDAJTE VIDEO: Koncert za rođendan Arsena Dedića

Pokretanje videa...

04:11

Video: 24sata/pixsell

Dok su drugi puštali glas kao da im život ovisi o tome, Arsen je patentirao tihu i izrazito emocionalnu pjevačku maniru bližu Leonardu Cohenu nego li Claudiju Vili. Dok se estrada „tapecirala” u šarene dekor tkanine, Arsen je prigrlio crninu kao „ne boju”, koja neće otimati pažnju glazbi i tekstu. Štoviše, dok su niža estradna bića potezala veze i spuštala gaće, nastojeći se domoći festivala, Arsen im je kazao – “ne hvala”. I zaslužio zahvalnost svih koji su s njegovom glazbom ruku pod ruku koračali kroz život.

Arsen je odrastao u obiteljskoj kući u ulici Nikole Tesle u težačkom šibenskom Varošu. O tom čudesnom „mikrokozmosu glazbe i pjesme“ pisao je i novinar i vrsni „šibenolog“ Stanko Ferić. „A u sredini tog šibenskog mikrokozmosa uvijek je bio Arsen. Mada je njegova duhovita doskočica o Miši Kovaču kao pjevaču čija je karizma neokaljana talentom postala javna površina i opće mjesto, Arsen o svojim sugrađanima Vici i Miši nikad nije govorio loše. Dapače. U jednom je intervjuu kazao da je njegova majka na pitanje tko joj je najdraži pjevač kazala „Volim ja mog Arsena, ali mi je Mišo najdraži pivač“. Drugom prigodom je pak kazao „Mišo Kovač, on ti je svesavezni ljubimac, s jednostavnošću zvuka, tema, tip jugovićkog macho muškarca. Muziku koju izvodi - izvodi s uvjerenjem.“ O Vici Vukovu je – i u vrijeme njegove građanske i estradne marginalizacije – govorio: „On je tipičan pjevač, velikog glasa“…“.  

- Šibenik je mjesto koje mi je sve odredilo, ali, moram reći da je Zagreb mjesto mog kulturnog rođenja, znao je govoriti Arsen.

Konačno, šibenska je ‘prtljaga’ s njim stigla u Zagreb koji postaje njegova trajna fizička, ali uz Šibenik, i emocionalna adresa. Rodila se tako još jedna dvojnost koju je sam zgodno dijagnosticirao kazavši „Imam dva grada - Šibenik i Zagreb, dvije konfesije, dvije srednje muzičke škole, dva fakulteta, dva braka, dvoje djece, dvije unuke i dva znanja - glazbenik i pjesnik“.

PET GODINA BEZ ARSENA Arsen se s estradom uzajamno prezirao: Oduvijek je pokazivao da je 'estradno neprilagođen'

Polovinom 50-ih i ranih 60-ih domaća „zabavna glazba“, odnosno „šlager“, bio je svojevrstan talionički lonac u kojem su se našle krhotine predratne i (u angloameričkom slučaju) poratne zabavne glazbe, preživjelih djelića ideologijom nametnutih soc-realističkih elemenata, koji su slavili radne uspjehe i napredak, kurentnih infekcija San Rema, ali i američkih „croonera“ i vokalnih doo-wop skupina.

Ranih šezdesetih se u „podrumu“  (Englezi bi rekli „undergroundu“) „zabavne glazbe“ rodila izrazita sklonost prema glazbi vokalnih kvarteta. Uzori novoj generaciji „zabavnjaka“ bile su američke doo-wop grupe, nezaobilazni Plattersi i Freshmani te jazz i jazzy aranžmani. Stoga je, naravno, i Arsenov ulazak u svijet zabavne glazbe bio u vokalnom kvartetu. Kvartet se zvao „Prima“, a ime je dobio  slučajno po skladbi „Come prima“ koju su imali na repertoaru. Nije to bio jedini Arsenov iskorak u pjevačke vode jer je tih godina pjevao i u akademskom zboru „Ivan Goran Kovačić“, a iz Šibenika je, naravno, u Zagreb donio i iskustvo klapske pjesme. Mario Bogliuni – koji je u kvartetu bio skladatelj i ‘spiritus movens’ te Arsen, kao tekstopisac i pjevač solo-dionica – bili su udarni aduti kvarteta.

Arsen je u zabavnu glazbu ušao istodobno na nekoliko ulaza: kao pjevač, kompozitor, instrumentalist i autor tekstova. No već tada je osjećao potrebu za pjevanjem dalje od šlagerskih matrica. Nadahnuće je našao „đenoveškoj školi” talijanske zabavne glazbe kojoj su pripadali Gino Paoli, Sergio Endrigo, Umberto Bindi i Luigi Tenco. Grozeći se šlagerskog kičeraja, Arsen je rado posvojio pouke i poduke svog kasnijeg kantautorskog „brata“ Gina te Sergia Endriga i Tenca, pa je godinu dana nakon Paolijeve (i Dallarove) izvedbe „In uomo vivo“ na San Remu i sam prepjevao i snimio skladbu „Jedan živi čovjek“. Nastavak je slijedio, i s „Moderato cantabile“ začeta je fabulozna kantautorska karijera.

Pripadam generaciji ranih “arsenoljubaca” koji su – kako već to klinci znaju – svađali ne samo oko toga tko je bolji Beatles (koje je Arsen javno volio hvaleći i njihovu „With Little Help Of My Friends“ vidjevši u njoj „kolektivno autorstvo“ i odličan tekst) ili Rolling Stonesi, već i žestoko branili Arsena kojeg su oni skloni „dernjavi“ estradnih nižih bića – nazivali „lešanim molom“. Toga stava ljubitelja “opće dernjave i buke“ je naravno bio svjestan i Arsen:  “Nastupati na estradi nije lak posao. Najlakše je ako imate standardnu fizionomiju, standardan glas, ako se standardno češljate, ako ste slatki i neupadljivi. Čim malo odstupite od toga, čim napišete neobičan stih, zapjevate drukčije ili lansirate kompoziciju koja malo odudara od standarda ili mode – bit će vam teže“, pisao je u autobiografskom feljtonu „Plavom vjesniku“ 1968.

A „mi“, klinci koji su već bili debelo u Beatlesima, „beatu“, VIS-ovima poput Grupe 220 (s kojima je te 1968. Arsen nastupio na „Splitu“ sa skladbom „Razgovaram s morem“; zacijelo prvom pop pjesmom s elementima world musica na domaći način) posve svjesni njegove izdvojenosti iz šlageraja kojeg su slušali naši roditelji i neupitne modernosti… - upravo smo ga zbog toga tako voljeli.

Naravno i zbog antologijskih pjesama među kojima je bila „Moderato cantabile“, skladba koju je Dedić napisao nadahnut istoimenim filmom i njegovom tematikom. U skladbi je – vješto poput romaničkog neimara koji u zid ugrađuje antički spolij, ugradio nekoliko taktova Diabellijeve sonatine (dokaz Arsenove trajne ljubavi za klasiku) koja se provlačila kroz film. Činjenica da su skladbu redom odbili svi veliki festivali davala joj je, barem za nas „arsenofile“, dodatnu vrijednost.