Petar Beluhan: 'Močvara smrdi, a umjetnici će morati pomoći'

Grupa Mayales ovih dana s užitkom gleda kako brzo raste broj gledanja spota za njihov novi singl, 'Roadie'. Drugi je to singl budućeg albuma grupe koja, zajedno s frontmanom i autorom hitova, Petrom Beluhanom, ima neku vrst kultnog statusa na glazbenoj sceni. Sjesti s Petrom i porazgovarati za 24sata, pravi je novinarski izazov.
 

Roadie je po meni još jedan veliki rizik u lako glazbenom okruženju, je li on zato nastavak rada beskompromisnog autora koji izbacuje iz sebe, ne pokušavajući se svidjeti?

-Ja se uvijek i nepopravljivo želim svidjeti, bio sam uvjeren kako će me optužiti za podilaženje, osobito s prethodnim singlom Danas smo happy. Jer, ako se mene pita Mayalesovi singlovi plivaju tu negdje između Lennya Krawitza, Sade Adu, Beatlesa, Cardigansa, Byrdsa...ništa više, ništa 'lijevije', ništa progresivnije, naprosto zdravi pop koji je eventualno malo pametniji od puke pop brojalice za ples. Međutim, ispada kako u percepciji hrvatske javnosti spadamo u taj neki procijep, ni dovoljno desno, ni dovoljno lijevo, ponekad čak i avangardno, i rizično, kako kažeš. Sve je ovdje tako relativno, naopako, no ne smijem se žaliti obzirom da eter prilično voli Mayales. Godinama uživamo lijepi i konstantan broj emitiranja, u konačnici od toga živim. Naše se pjesme ne primaju se 'na prvu', ali jednom kada zažive ostaju zauvijek, neovisno o trendovima... i kao da svaki puta malkice prošire okvire domaćeg popa. Radimo kako smo to uvijek činili, bez obaziranja i kalkuliranja osim da nama samima bude lijepo i što bliže idealu kakav volimo slušati kod naših uzora. A vjerujte mi, naši uzori nisu nikakva avagarda već zdrava glazba koja odlično kotira čak i u domaćem eteru. Ali dopuštam mogućnost kako smo nesvjesno odlijepljeni od realnosti i u nekom svojem balonu koji ne kuži da smo manjina.

Roadie me je na 4 minute odlijepio od stvarnosti, uvukao u zvukovlje, produkcijski umotao u glazbeno klupko koje niti u jednom trenutku ne dotiče zemlju. Je li to bila namjera?

-Najiskrenije, nisam siguran da glazbenici i producenti uopće imaju osviještenealate kojima nepogrešivo dovode slušatelja u taj trans koji spominješ. Ciljali smo samo to da pjesmi osiguramo svo aranžmansko i produkcijsko okruženje koje ona priziva u fazi stvaranja. Istina je da smo Roadiea miksali gotovo 6 mjeseci, ali reakcije kakve spominješ su u Božjim rukama, i one su najbolji kick u dupe da nastavimo raditi kako nas muze vuku, sve dok diskograf to želi financirati. Ako je i bilo neke namjere onda je to da postignemo taj neki francuski zvuk, atmosferu sličnoj Amandi Lear s pjesmom Follow Me iz davne 1978 g. Sjećaš se te pjesme?'

Nažalost, da. Postoji li ljubav ili je transformirana u opstanak?

-Ha, ne vjerujem da sam napokon dočekao ovakva pitanja. Iz perspektive čitatelja sumnjam da bi me zanimalo pametovanje nekoga poput mene ali neću propustiti priliku. To je vruća tema ovog društva pa tako i meni osobno. Ponešto o tome, direktno i indirektno, rastavljam i na ovome albumu, a u srcu svakodnevno. Da, ljubav proživljava sulude devijacije, nešto se opako zbiva s njom. Ljubav, i maštanje o njoj, još će dugo biti zapisana u ljudskom genu ali stoji činjenica da se danas prava ljubav muškarca i žene sve više bliži neodrživoj utopiji, a to - osim svega drugog - boli dušu. Osim toga, ljudska potreba za utaženjem svojih snova je beskonačna pa dolazi i do komercijalne zloupotrebe, dakako i u glazbi...ali pljunuo bi si u srce da ikada posegnem za takvom metodom! Doista, ovakvoj temi trebali bi posvetiti stranice a ne par brzinskih crtica međutim tvoje pitanje cilja u suštinu današnje krize i otuđenja.'

Nosi li autor kad hoda po cestama realnog svijeta, tekstove u sebi, može li uopće realan život, na ovim prostorima biti inspiracija?

-Ma naravno, tek je tu prava inspiracija, gotovo neiskorištena! Što je močvarasmrdljivija i poroznija, a duh društva u krizi, svaki bi pravi umjetnik trebao prepoznati izazov i priliku da pomogne. Istina, tek rijetki uspijevaju pogoditi suštinu vremena i stanje duha, kako je to onomad činio jedan Štulić, naoko provokativno i tvrdo, u biti vrlo suptilno. Umjetnici već dugo ne uspijevaju probiti tu opnu, adekvatno opisati puls društva, stanje svijesti, a ne govorim samo o hrvatskoj. Ne govorim o nasilno angažiranoj glazbi, pljuvanju po politici i potrošačkoj površnosti, mislim da se generalno spremaju tektonske promjene i da umjetnost mora širom otvoriti svoje receptore kako bi otuđenom duhu dala svijetla u mraku, dobru refleksiju i hranu za oporavak.'

Je li ti patnja uvjet tvog rada, kao kod dobrog dijela pjesnika?

-Možda sam trenutno u dobroj fazi pa tvrdim da je patnja furka onih mlađih. Bliži sam onoj furci kada sranje oko sebe promatram iz neke šire perspektive, kada mi je čaša napola puna...osim kad pročitam za patnju drugih, glad, izbjeglice, nasilje, terorizam...ugušim se od empatije.

Što dalje?

-Živjeti svoju bajku, loviti pjesme, provocirati granice, okupljati što bolju ekipu, brusiti detalje, ostati kritičan, uživati život, ljubiti našu djecu...nemam još puno vremena. Prvi je korak završiti album, treći Mayalesov album. Poslije toga ćemo sjesti i razmisliti o eventualnom okupljanju postave za nastupe...i nadati se još kakvom dobrom intervjuu poput ovoga.'