Film ‘Drama’ je zbog tematike već izazvao rasprave. Dok ga jedni hvale kao hrabar i provokativan uradak koji tjera na razmišljanje o granicama empatije i prirodi zla, drugi ga smatraju vrlo neukusnim
Show
Komentari 0Film ‘Drama’ je zbog tematike već izazvao rasprave. Dok ga jedni hvale kao hrabar i provokativan uradak koji tjera na razmišljanje o granicama empatije i prirodi zla, drugi ga smatraju vrlo neukusnim
Ovo je jedan od onih filmova nakon kojih se, kad izađete iz kina, pitate: “Dobro, koji vrag”? Novi film norveškog redatelja Kristoffera Borglija nazvan je jednostavno - “Drama”. A drametina i je u punom smislu, riječi iako su ga u hrvatskim kinima označili kao komediju. U glavnim su ulogama dvije velike zvijezde svoje generacije, Zendaya i Robert Pattinson, a produkciju potpisuje američki nezavisni studio A24, poznat po pomicanju granica.
Dakle, “Drama” se predstavlja kao mračna romantična komedija o paru koji se suočava s predvjenčanim stresom. Film je zapravo vješto postavljena zamka za gledatelje, psihološki test izdržljivosti koji počinje kao šarmantna ljubavna priča, a pretvara se u mučnu analizu povjerenja, morala i mračnih tajni koje svi nosimo u sebi. I sve to s puno krvi... Pozor, slijede spojleri!
Film nas upoznaje s Charliejem, kojeg utjelovljuje Robert Pattinson. On je pomalo nespretan i zbunjen britanski kustos muzeja u Bostonu. Oblači se i češlja kao pravi štreber. Zaljubljuje se u zavodljivu Emmu, koju tumači Zendaya. Njihov prvi susret u kafiću klasična je scena iz romantične komedije, ispunjena simpatičnim nesporazumima. Charlie se pretvara da je pročitao knjigu koju ona čita, no njegov plan propada jer je Emma gluha na jedno uho i isprva ga ne čuje. Unatoč nespretnom početku, među njima se rađa ljubav.
Radnja se premješta dvije godine kasnije, tjedan dana prije njihova vjenčanja. Par djeluje sretno i zaljubljeno, a sve teče prema planu. Prijelomni trenutak događa se tijekom večere s kumovima, bračnim parom Mikeom i Rachel. U opuštenoj atmosferi, uz previše vina, Rachel predloži igru u kojoj svatko mora priznati najgoru stvar koju je ikad učinio. Nakon bezazlenih anegdota ostalih na red dolazi Emma. Njezino priznanje poput bombe uništava idiličnu atmosferu i baca sjenu sumnje na sve što smo dotad vidjeli. Nastaje pravi kaos. Dalje nećemo spojlati...
Pattinson, koji je već dokazao da briljira u ulogama emocionalno nestabilnih i pomalo odbojnih muškaraca, savršeno utjelovljuje Charliejevu transformaciju. Njegov nesigurni lik postupno se raspada pod teretom saznanja i pretvara se u paranoičnog čovjeka. Zendaya je, s druge strane, suzdržana, ali nevjerojatno moćna. Njezina Emma je zagonetka. Ona želi biti iskrena i prihvaćena, ali istodobno je svjesna težine svoje tajne. Zendaya uspijeva prenijeti krhkost i žaljenje, ali i zastrašujuću mirnoću koja gledatelja tjera da se neprestano pita vreba li u njoj i dalje tama iz tinejdžerskih dana. Pogotovo kad, kao u jednoj sceni, Charlieju prilazi s velikim kuhinjskim nožem...
Kemija između dvoje glumaca je opipljiva, ali ne na romantičan nego na napet i gotovo opasan način. Njihova interakcija postaje minsko polje u kojem svaka riječ i pogled nose skriveno značenje. Uz njih se ističe i Alana Haim kao Rachel, čija je reakcija na Emino priznanje eksplozivna i puna licemjerne osude. Rachel kao da predstavlja vanjski svijet koji ne može i ne želi razumjeti tu mračnu tajnu.
Borglijev redateljski stil ključan je za stvaranje osjećaja tjeskobe. On koristi nagle rezove, uznemirujuće krupne planove i sekvence snova kako bi nas uvukao izravno u Charliejevu paranoju. Zvuk je također važan element. Redatelj se poigrava s tišinom i bukom, oscilira između Emmine gluhoće na jedno uho i Charliejeve izoštrene percepcije.
Film je zbog svoje tematike već izazvao kontroverze. Dok ga jedni hvale kao hrabar i provokativan uradak koji tjera na razmišljanje o granicama empatije i prirodi zla, drugi ga smatraju vrlo neukusnim i iznimno problematičnim. Upotreba školske pucnjave kao zapleta u crnoj komediji za mnoge je prešla granicu dobrog ukusa, a oglasile su se i obitelji žrtava stvarnih tragedija. Osuđuju film zbog “humaniziranja” i “normaliziranja” neopisivog nasilja. Iako film postavlja brojna važna pitanja - možemo li se istinski promijeniti? Definira li nas naša prošlost? Postoji li razlika između namjere i djela? Odgovore baš i ne nalazimo. Završetak filma također je predmet rasprave, a mnogi se slažu da redatelj na kraju gubi hrabrost i ne donosi zadovoljavajući rasplet. Ostavio nas je s osjećajem nedorečenosti...
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+